Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Prije nekih dvadeset i pet godina Nadrealisti su nam predstavili rudara koji je bio vlasnik neobičnog rekorda – s ponosom je isticao kako već punih osamnaest mjeseci radi bez primljene plate i obećavao da će uložiti maksimalan napor da i u budućnosti nastavi održavati svoj rekord. Ono što je nekoć u TLN-u bila satira na tešku ekonomsku situaciju u državi krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u BiH već odavno ne zvuči više kao komedija.

Beznađe, obespravljenost, teška neimaština i gubitak svakog dostojanstva je ono što je sinoć na tuzlanske ulice izvelo radnike Konjuha, Polihema i Dite, potpomognute studentima, penzionerima i nezaposlenim.

Tuzla je pokazala da je čak i ovom narodu - koji ako i u čemu pokazuje iznimno umijeće, to je gotovo suluda spremnost da podnosi težak život i nepravdu - dozlogrdilo. Masu ćete jako teško motivisati da na ulice izađe i protestuje zbog neke ideologije ili velikog političkog cilja. To nije ono čime većina ljudi razbija glavu i o čemu razmišlja. Ono što, uslovno rečeno, mali, obični ljudi koji ipak čine većinu svakog društva žele jeste da imaju, posao, platu, krov nad glavom, zdravstveno, nešto novca za razbibrigu - ukratko mogućnost da normalno žive

Tuzla je pokazala da je čak i ovom narodu - koji ako i u čemu pokazuje iznimno umijeće, to je gotovo suluda spremnost da podnosi težak život i nepravdu - dozlogrdilo. Masu ćete jako teško motivisati da na ulice izađe i protestuje zbog neke ideologije ili velikog političkog cilja. To nije ono čime većina ljudi razbija glavu i o čemu razmišlja. Ono što, uslovno rečeno, mali, obični ljudi koji ipak čine većinu svakog društva žele jeste da imaju, posao, platu, krov nad glavom, zdravstveno, nešto novca za razbibrigu - ukratko mogućnost da normalno žive.  A kada im oduzmete tu šansu, prije ili kasnije morat ćete osjetiti njihov gnjev.

Prije kojih mjesec dana na dnevniku sam slušao izjavu radnika, ne sjećam se koje više privatizovane tuzlanske firme pred propašću, kako već 22 mjeseca nije primio platu, nema zdravstveno osiguranje i staž mu nije uvezan. Ovakav čovjek na ovom kontinentu može da bude samo Bosanac. Jer, Švicarcu ili Holanđaninu zasigurno ne bi napamet padalo da i jedan mjesec radi bez plate. Jednostavno, našao bi novi posao, a država bi primorala bivšeg poslodavca da ispoštuje ugovorom preuzete obaveze i obešteti radnika.

Ali, ne i u Bosni i Hercegovini, gdje je nezaposlenost preko 40 posto i možete biti sretni ako uopšte imate bilo kakvo radno mjesto na kome ćete morati biti poslušni i sretni ako s vremena na vrijeme dobijete neka primanja. Jer, ako vi nećete pristati na takav odnos, neko od ovih četrdeset i kusur posto sigurno hoće.

U konačnici, obespravljenom tuzlanskom radniku ostaje samo da šuti, mjesecima radi bez plate i plaćenih doprinosa, te se nada nemogućem da će njegova propadajuća firma jednog dana profunkcionisati, a plata postati redovna. Ima status gori od roba (jer se i robu nekoć morala obezbijediti barem hrana i smještaj), trpi poniženja i čeka bolje dane.

U kapitalizmu je propadanje firmi sasvim uobičajna i normalna pojava. Jedne kompanije propadaju da bi druge nastale i preuzele njihov posao, a radnici mijenjaju posao i poslodavce. No, u BiH se samo ovo prvo dešava - firme samo propadaju, novih nema. Naš radnik, za razliku od holandskog ili švicarskog radnika, nije u mogućnosti da bira.

U konačnici mu ostaje da prava i novac traži od onih koji su najveći krivci što je došao u takvu situaciju. To su oni što su mu najprije uzeli vlasništvo nad nekada društvenim preduzećem i pretvorili ga u državno, da bi ga zatim poklonili nekom svom dobrom i odanom ahbabu, nesposobnom da kvalitetno upravlja i mahalskim granapom. 

Državne firme koje su pak sačuvali, kao i razne državne institucije, su nakrcali stranačkim vojnicima i članovima rodbine stvarajući tako glomaznu strukturu lojalnih podanika vječno vezanih za sudbinu stranke koja im je obezbijedila položaj. A da bi mogli održavati njihove privilegije i primanja koja su znatno veća nego u realnoj ekonomiji, privatni sektor su opteretili visokim nametima i brojnim besmislenim regulacijama, onemogućavajući mu tako da prodiše i pokrene ekonomiju naprijed; onemogućavajući mu da i radnicima propalih firmi i nezaposlenim koji su juče bili na tuzlanskim ulicama obezbijedi nove poslove.

Epilog jučerašnjih protesta je uništavanje gradske imovine i dvadesetak povrijeđenih demonstranata i policajaca. Policija je reagovala kako je u opisu posla: štitila je one koji je plaćaju, a to je država nasuprot demonstranata.

Za nasilje demonstranata kao i za brutalnost policije ne može postojati opravdanje, čak i kada imate opravdan cilj. No, šta je cilj ovih protesta? Osim bunta i gnjeva ozlojađenih ljudi kojima protesti bez cilja neće donijeti pretjeranu korist. Država radnicima koji su mjesecima radili bez primanja, sredstva koja potražuju ne može obezbijediti jer ih nema. Jednostavno, takav su sistem stvorili: premalo nas je koji stvaramo nešto, previše ih je koji žive od našeg rada. Jedino da se dodatno zadužuju ili pak cijelom društvu pa i sebi potpišu smrtnu presudu uvođenjem novih poreza.

Izražavanje bunta zbog besperspektivnost, beznađe i ukupnog stanja društva, svakako je dobrodošlo i prijeko potrebno, ako ništa barem da onim na vrhu pošalje jasnu poruku da njihovo obnašanje vlasti više neće moći biti tako bezbrižno, ali šta mogu postići protesti koji nemaju jasnog cilja, ili još gore, koji imaju nerealne ili loše ciljeve koji mogu nanijeti samo još veću štetu?

I to je problem građana BiH i cjelokupnog društva - nepostojanja plana i vizije šta tačno želimo, kao i nesposobnost da utvrdimo prave uzroke situacije u kojoj se nalazimo, a koja se neće promijeniti sve dok ne bude korjenite promjene sistema koji kažnjava težak rad i inovativnost, a potiče klijentalizam, kriminal, burazerski kapitalizam i bespoštednu borbu za svaku budžetsku marku. Nažalost, prijestolnici je pripala čast da postane središte najgorih karakteristika ovakvog sistema.

U Sarajevu je također jučer organizovan pokušaj protesta podrške tuzlanskim demonstrantima. Okupilo se jedva tridesetak ljudi. Sarajevo već odavno i nije neki grad, ni po vanjskom izgledu, ni po ekonomskoj situaciji, ni po kvaliteti stanovništva, ali i kao takvo daleko odskače u odnosu na ostatak BiH i po standardu i po mogućnostima koje nudi. To može zahvaliti desetinama ministarstava, kojekakvim vladinim agencijama, nevladinim organizacijama i drugim institucijama za proizvodnju ničega, koje brojnim njegovim građanima omogućavaju značajno veći standard od ostatka države, pa je neki veći organizovani bunt iluzorno očekivati u gradu u kome i srednjoškolci maštaju o poslu u Telecomu ili opštini.

Problem stanja u bh. društvu je, dakle, sistemske prirode, jer će u situaciji u kojoj 15 posto ljudi izdržava ostalih 85 posto, i tih 15 posto prije ili kasnije pokleknuti. S obzirom da se u moru domaćih političkih beskičmenjaka i smutljivaca, hrabri i odlučni reformator koji će biti odlučan da iskreno i beskompromisno reformiše ovu državu neće naći, društvenu promjenu može donijeti samo potpuni krah sistema koji će nas primorati da stvari gradimo ispočetka. Zato, koliko god grubo zvučalo, rast nezaposlenosti, propadanje firmi, sve teža ekonomska situacija i rast gnjeva ljudi možda su još jedina stvar koja ostavlja nadu da ćemo jednog dana biti primorani (jer neće to samo od sebe) da stvorimo bolju i uređeniju državu.

Protestovati je trebalo prije petnaestak, dvadesetak godina, onda kad su nam postavljali temelje ovakvog sistema koji polako ali sigurno doživljava svoj krah i izvodi svoje stradalnike na ulicu. Za ostale informacije proučiti socio-ekonomsko stanje u Velikoj Britaniji prije dolaska Margaret Thatcher na vlast, a može i u Estoniji do pojave Marta Laara.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)