Papudžijski zanat je 200-godišnja tradicija porodice Kalajdžisalihović iz Sarajeva, u kojoj se tradicija stoljećima prenosi sa oca na sina.

Još od 1822. godine tradicija proizvodnje sarajevskih papuča se nije promijenila te se proces proizvodnje još uvijek obavlja ručno, svaki par papuča posebno, od krojenja, preko veza do finalnog proizvoda.

Radnja ove porodice je jedna od najstarijih koja se bavi istim zanatom od 1822. godine. Zaštitni znak porodice Kalajdžisalihović su čuvene sarajevske papuče "paun". Ono što je zanimljivo za ove papuče je priča o njihovom nastanku. Zovu se sarajevske papuče i njihova priča je vezana za tradiciju Sarajeva.

“Kada bi snaha došla u kuću, njena svekrva bi joj poklonila te papuče i nosila bi ih samo u nekim specijalnim okolnostima kao što su Bajram, rođenje djece, mevludi”, kazao je za Anadolu Agency (AA) mladi zanatlija Muhamed Kalajdžisalihović, koji je zanat naslijedio od svog oca.

Dezeni na njima su unikatni i imaju određenu geometriju koja mora da se ispoštuje.

“Dezen smo našli kada smo čistili neke stare sehare u staroj radionici. Tada smo naišli na par papuča koje su pripadale mojoj pranani”, priča Kalajdžisalihović priču o historiji sarajevskih papuča.

Kako kaže, na tim papučama je bio taj vez, ali današnje papuče se od prvobitnih razlikuju samo po načinu izrade, oblikom i materijalom su iste.

Kalajdžisalihović navodi da se danas koriste ljepila koja su puno izdržljivija, jača, te se koriste mnogo kvalitetniji materijali kojih nije bilo prije 200-300 godina.

Zanati se u BiH počinju javljati dolaskom Osmanlija, kada je čaršija u Sarajevu brojala čak 81 vrstu zanatske proizvodnje, a u paleti proizvoda Kalajdžisalihovića danas se mogu naći tradicionalne sarajevske papuče sa štiklom ili ravne, aladin papuče raznih boja i unikatnog veza, muške papuče, priglavake izrađene isključivo od prirodnih materijala i kože.

“Prvi pisani dokaz da se moja porodica bavi ovim zanatom datira iz 1822. godine. Riječ je o defteru, spisku svih esnafa koji su u to vrijeme bili u Sarajevu”, pojasnio je Kalajdžisalihović.

Prema njegovim riječima, bilo je upisano prezime Kalajdžisalihovića, gdje je on unaprijedio svoja dva šegrta da rade.

Kasnije se pojavljuju drugi dokumenti iz 1930-ih godina u kojima Kalajdžisalihovići potpisuju ugovor sa Čehoslavačkom o izvozu priglavaka.

“To mi je bilo jako zanimljivo jer jedan privatnik potpisuje ugovor sa državom”, kazao je on.

- Ljubav i privrženost poslu - 

“Ja sam naslijedio taj zanat od svog oca, koji je to naslijedio od svog oca. To je prirodan slijed stvari da ja na kraju nemam ni to pravo da prekinem tradiciju koja traje oko 200 godina”, pojasnio je Kalajdžisalihović.

Kako kaže, pored toga, kad ste uz nešto vezani cijeli svoj život, javlja se ljubav, privrženost i volja da se time baviš.

Prisjećajući se svojih prvih susreta sa ovim zanatom, Kalajdžisalihović kaže da se sjeća dana kada je njegov otac radio u radnji, došao kući, malo se odmorio i ponovo otišao u radionicu.

“Radio je drvene klompe. Sjećam se mirisa utvrđivača i željeznih kalupa”, prisjetio se on.

U njegovom sjećanju ostao je i slučaj iz rata kada je njegov otac došao sa linije i rekao da mora da napravi papuče za ratnu džamiju na Igmanu.

“Pošto nismo imali materijala, on je došao na ideju da od zelenog tepiha iskroji papuče”, kazao je Kalajdžisalihović.

- Svaki par papuča je unikatan, nijedan vez nije isti -

Kroz razgovor saznajemo da je za izradu jednog para papuča potrebno do šest sati, zavisno od veličine.

“Potrebno je tri do četiri dana sušenja, jer se radi o koži i plišu. Za jednu seriju papuča, njih oko 12, potrebno je šest do sedam dana od pripreme do proizvodnje”, pojasnio je Kalajdžisalihović.

Prema njegovim riječima, postoji veliko interesovanje za sve njihove proizvode.

“Ne radimo nikakav organizovani izvoz, uglavnom je riječ o maloprodaji. Uglavnom su kupci bh. građani koji se nalaze negdje u inostranstvu”, pojasnio je Kalajdžisalihović.

Veliki broj sarajevskih porodica njeguje tradiciju zanata koja se nasljeđuje iz generacije u generaciju, pa tako je zanatstvo sarajevske čaršije po svojoj strukturi davalo karakternu osobinu čaršiji kroz sva vremena razvoja i postojanja.

U okviru esnafa, zanati su bili organizovani po vrstama, po uzoru na orijentalno-turski sistem, kao što su kundurdžije, arakijadžije, kazandžije, tenečedžije, terlukćije, abadžije.

(Anadolija/av)