Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Olesia Oleshko
Porodica Nigoyan prebjegla je u Ukrajinu iz ratom razorene Armenije početkom 1990-ih. Nadali su se da će njihov sin Sergiy u Ukrajini imati bolju budućnost. Želio je postati glumac, ali se njegov san nikada nije ostvario. Otišao je na Trg Maidan da protestuje protiv vladinog kršenja ljudskih prava i sloboda gdje je ustrijeljen 22. januara. Imao je 20 godina.
Nakon što se ubistvo Sergiya Nigoyana pojavilo na svima vijestima taj dan, uslijedila su stradanja drugih. Od policijskih metaka je poginulo još troje ljudi. Dvoje, uključujući Sergiya, poginuli su na mjestu najvećih sukoba u ulici Hrushevskogo, koja je udaljena nekoliko metara od zaštićene i naoružane specijalne policijske jedinice „Berkut“.
Dvoje drugih, umrli su u improvizovanoj bolnici. Ljekari su izjavili da nisu pomogli pomoći povrijeđenima jer je jedinica Berkut napala improvizovanu kliniku. Zdravstveni radnici, koji su volontirali u bolnici Maidan kažu da su rane koje su vidjeli bile od snajpera, precizne i brze, ispaljene u glavu, vrat ili prsa. Drugi čovjek, koji je štitio barikade demonstranata na uglu vladine zgrade na stadionu Dinamo, nije preživio pad sa 13 metara visoke kolonade i preminuo je na odjelu intenzivne njege.
Nedugo nakon što su tijela ubijenih aktivista uklonjena sa prve linije, u medijima su odjeknule šokantne vijesti u kojima stoji da su dva tijela sa znacima mučenja pronađena u šumi sjeveroistočno od Kijeva.
Jedno je ostalo neidentifikovano, dok je otkriveno da je drugo tijelo Yuriya Verbytskyija, aktiviste s Maidana kojeg su noć ranije oteli iz bolnice u Kijevu, zajedno sa građanskim liderom i novinarom Igorom Lutsenkom. Lutsenka, kojeg su odvojili od Verbytskyiog, tukli su i ispitivali otmičari.
Željeli su informacije o glavnim funkcijama i operacijama demonstrantskog kampa. Obmotali su mu plastičnu vreću oko glave, rekli mu da se moli i ostavili su ga u šumi. On se uspio vratiti kući, ozlijeđen, ali živ. Lutsenko nije jedina žrtva kidnapovanja ili pritvaranja. Za više od 70 demonstranata zvanično se zna da su u policijskom pritvoru, a za desetke njih se ne zna gdje su.
Pretvaranje da se nikada nije desilo
Dok su zapadnjačke vlade, međunarodne organizacije i grupe za ljudska prava apelovale na predsjednika Viktora Yanukovycha da zaustavi krvoproliće, on i njegova vlada su ustrajali u onome što najbolje rade – pretvarali su se da se ne dešava ništa loše. Predsjednik i njegova družina regionalnih „sokolova“, ministrica pravde Olena Lukash i šef Nacionalnog vijeća za sigurnost i odbranu Andriy Kliuyev susreli su se sa liderima opozicije.
Razgovori nisu opoziciji donijeli nikakve trenutne rezultate. Izvori bliski predsjedniku natuknuli su da bi proces mogao potrajati. Povrh tog, predsjednik je bio zauzet drugim važnim stvarima, dijelio je državna odlikovanja članovima svoje stranke i policiji.
Premijer Mykola Azarov našao se u veoma neugodnoj situaciji. Bojkotovao ga je Ekonomski forum Davos, time što su otkazali njegove učešće na panel diskusiji. Ministarstvo unutrašnjih poslova je još jednom pokušalo prebaciti krivicu na demonstrante, okrivivši ih za eskalaciju tenzija. Ministar vanjskih poslova Leonid Kozhara više puta je razgovarao sa stranim diplomatama u pokušaju da ih ubijedi da policija nije zloupotrebljavala svoje ovlasti i da su štitili mirne građane od demonstranata koji krše zakon. Pojedine izjave vladinih pristalica bile su i više nego apsurdne. Bilo je izjava tipa da su demonstranti mogli stradati od NATO-ovog snajpera, u saradnji sa radikalnim krilom opozicije.
Niko od nije preuzeo odgovornost za smrtni danak. Niko od njih se nije izvinio. Niko od njih nije pokušao obuzdati policiju i smanjiti tenzije. Naprotiv, počevši od 22. januara, policija je ovlaštena da koristi prošireni arsenal alata protiv demonstranata. Sada im je zvanično dozvoljeno da koriste vodene topove i pored niskih temperatura, kao i suzavac i dimne granate.
Koje opcije imaju demonstranti?
Pojačanje u policiji može se protumačiti kao znak da predsjednik i vlada ne namjeravaju popustiti pred zahtjevima demonstranata niti odstupiti. Prema tome, nada u mogućnost mirnog rješenja i pad trenutnog režima putem ranih izbora sa svakom minutom sve više blijedi.
Demonstrantima je prva opcija uvijek bila pregovor. Međutim, ponovljeni pokušaji lidera opozicije Vitaliyja Klitschkoa, Arseniya Yatsenyuka i Olega Tyahnyboka da okončaju nasilje protiv naroda su propali. Prva serija pregovora sa predsjednikom i njegovim ljudima pokazala je da politička stabilnost i životi ljudi ne zauzimaju prvo mjesto na njihovoj listi prioriteta. Opoziciona „troika“ nije donijela nijednu dobru vijest na Maidan. Pa ipak, dali su sve od sebe, uvjerili su ljude da će stajati uz njih do kraja i primiti metak, ukoliko bude potrebno. Yanukovychu su dali 24 sata da stane u kraj nasilju, a ako se to ne desi, oni će nastaviti sa protestima“, rekao je Yatsenyuk.
Ovo znači da je „nastavak protesta“ sa radikalnijim pristupom za demonstrante druga opcija. Prije dva mjeseca, kada su izbili protesti, mnogi su nagađali da mirna priroda takvih okupljanja nije dobar argument u razgovorima sa Yanukovychem. Kazali su da on može razumjeti samo fizičku snagu. U bezbrojnim razgovorima, ljudi su govorili da su sve „revolucije“ koje su se desile u nezavisnoj Ukrajini bile bez krvoprolića i da se nisu mnogo promijenile.
Međutim, prije nego nastave s još nasilja, apologete nasilnih metoda moraju preispitati svoju poziciju i analizirati moguće posljedice. Pokušaji da se mobilizuju ljudi koji legalno posjeduju oružje zarad zaštite Maidana od specijalnih policijskih jedinica mogu nagnati vladu da pokrene rat protiv demonstranata.
Demonstranti su hrabri i spremni su da se bore protiv „interne okupacije“, kako je oni nazivaju. Vlada pak, ima tenkove, puške i čete, a s vrha bi moglo doći odobrenje da sve to upotrijebe protiv demonstranata.
Treća opcija je ubijediti ukrajinsku vojsku da se pridruži demonstrantima. Prijetnja vojskom, koja je položila zakletvu da će služiti i štitili narod, mogla bi biti ozbiljan argument koji bi se mogao upotrijebiti u daljnjim razgovorima sa predsjednikom. Do sada su čelnici iz vrhovne vojne komande dali nekoliko izjava. Posebno se ističe admiral Igor Teniukh koji je pozvao ukrajinsku vojsku da se pridruži demonstrantima. Ministarstvo odbrane je 22. januara izdalo obavijest u kojoj se kaže da vojska neće učestvovati u aktivnostima protiv Maidana.
Demonstranti se u međuvremenu nadaju najboljem, a pripremaju se na najgore. Da bi spriječili moguću ofanzivu iz zgrade vlade, demonstranti spaljuju gume i pojačavaju barikade. Policija ih ponovo gađa vodom, ali vatra još gori. Tampon zona koja razdvaja demonstrante od njihovih stvarnih i potencijalnih ubica je duga blizu 100 metara. Ova zona razdvaja totalitarnu Ukrajinu od Ukrajine sa demokratskom budućnošću.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)