Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Evropska unija će u proljeće ove godine obilježiti 100 godina nakon početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu. Taj događaj već skreće pažnju mnogih analitičara, a posebno EU političara ponovo na Bosnu i Hercegovinu. Da li je to dobra ili loša vijest za građane Bosne i Hercegovine? Gore ne može biti, mi smo na dnu – reći će uglas armija očajnih, nezaposlenih, obespravljenih, gladnih... građana. Ako je dno kao u onom vicu kada kupac kaže u kineskoj radnji „Ništa, samo malo razgledam“, onda smo već davno ispod njega. Opće poznato je da su kineski trgovci već prije više godina pobjegli iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Dno dna je tek onda kada vrh postane dno – konstatira Nataša Milenković u Peščaniku.

Evropski neslavni jubilej koji se obilježava u Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu ove godine, je i prilika da se svi podsjetimo na neke historijske činjenice za koje sam uvjeren da bi ih morali znati i EU činovnici koji učestvuju u donošenju za nas veoma važnih političkih odluka i mi sami.

U čitavoj historiji na tlu današnje Bosne i Hercegovine nikada nije zabilježen sukob između njenih stanovnika na vjerskoj, a kasnije na nacionalnoj osnovi. Primjera saradnje različitih zajednica kroz historiju je bezbroj, a posljednji veliki događaj se zbio 1820. godine, u Sarajevu, kada je silnik Ruždi paša bacio u tamnicu 10 najistaknutijih jevrejskih trgovaca sa njihovim rav Danonom tražeći za otkup 500 kesa zlata. Na molbu Jevreja za pomoć od korumpiranog paše, muslimanski prvaci organiziraju pobunu gdje oko 3.000 muslimana provaljuje vrata konaka i zindana i oslobađa Jevreje (vidi priču o Ruždi paši).

Svi zabilježeni krvavi ataci između pripadnika različitih narodnosti u Bosni i Hercegovini (kraj XIX do kraja XX stoljeća) su bili inicirani i vođeni izvana. Iza ustanka Srba (Nevesinjska puška) su stajali Rusi i Srbija. Odmah nakon sporazuma sa Austrijom ustanak se naprasno gasi kako je i počeo. Sukobi u Sarajevu nakon atentata (1914), potom sukobi kroz Prvi i Drugi svjetski rat su jasno inicirani i vođeni izvana. Ustaše pod komandom i fašističkim vođstvom iz Hrvatske (naravno da su regrutirali domaći ološ) si izvršili genocid nad BH Srbima i Jevrejima, a četnici pod vođstvom i komandom iz susjedne Srbije vrše genocid nad BH muslimanima (vidi knjigu akademika Srpske akademije nauka, Antuna Miletića i Vladimira Dedijera, „Genocid nad muslimanima“).

Vrijeme posljednje opće nesigurnosti i projektovanog haosa u Bosni i Hercegovini, koje je rezultiralo novim genocidom u Srebrenici, je počelo nakon objavljenih rezultata referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 6. marta 1992. godine (što su učinile i druge JU Republike). Nakon prijema Republike Bosne i Hercegovine za člana Ujedinjenih naroda (22.5.1992.) susjedne zemlje, uz prethodno instaliranu pogodnu vjersku i političku elitu, vrše agresiju uz etnička čišćenja, bezočno koristeći milenijumski multinarodni i multivjerski karakter Bosne i Hercegovine.

Uz neviđene zločine, pljačke i ratne destrukcije na tlu međunarodno priznate i suverene države punopravne članice UN, najveće nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe, od strane susjednih država, nizali su se godinama jedan za drugim mirovni planovi. Počevši od Kutiljerovog (Huan Cutilliero), zatim Sajrus Vensovog (Cyrus Vance) kojem se kasnije pridružuje i lord Oven (Owen), pa Stoltenberg (Torwald Stoltenberg), pa tzv. kontakt grupa (Francuska, Njemačka, Rusija, SAD i Velika Britanija)... e da bi nakon četiri godine u vojnoj bazi u Dejtonu (Dayton - Ohio) u pregovore bile uključene i agresorske zemlje te uz rečene „kumove“ sve navedeno  rezultiralo podjelom Bosne i Hercegovine u odnosu 49:51%  između bosanskih Srba i bosanskih Hrvata i Bošnjaka sa druge strane. Agresivni rat je porodio još gori mir.

Bosna i Hercegovina sada je to potpuno jasno, nikada neće postati funkcionalna država u Evropi dok god postoji pogodan ambijent za odmjeravanje nacionalnih stranaka. Mrljava i sebična politika „kumova“ (Francuska, Njemačka, Rusija, SAD i Velika Britanija) u Bosni i Hercegovini, preko svojih poslušnika, nastavlja da generira etničke sukobe. Ostaje potpuno nejasno na osnovu kojih pokazatelja današnji EU činovnici smatraju da bi bila dobra etnička podjela i Federacije Bosne i Hercegovine.

U „Animal Planet“ projektovanom svijetu nas svakodnevno podučavaju da je prirodna i funkcionalna teorija o legitimnoj vladavini jačeg i eliminiranju slabijeg, zanemarujući milenijumski stare civilizacijske tekovine po kojima se čovjek i razlikuje od ostalog životinjskog svijeta. Da je to tako potvrđuje nam stvarnost u kojoj upravo živimo.

Ideologiju srpa i čekića zamijenila je druga krajnost, ideologija bezobzirne pljačke državne imovine i budžeta, što je dovelo do stvaranja rušilačkog društva u kojem je kapital u rukama veoma malog broja ljudi (85 porodica) potpuno indiferentnih za sudbinu svoje društvene zajednice.

Za razliku od svojih susjeda, tradicionalno ruralnih i gusarskih zemalja (izuzetak Dubrovnik i stari primorski centri)  Bosna i Hercegovina je od prahistorije, antike, srednovjekovlja pa do modernih vremena rudarska, trgovačka i zemlja zanata i nomadskog stočarstva. Kopalo se zlato, željezo, bakar, kalaj (ne zna se gdje), srebro i olovo, živa, antimon, arsen... Željezara u Varešu je tako izlila i dijelove željezne konstrukcije koji se danas nalaze ugrađeni, precizno evidentirani brojevima proizvođača, u Ajfelovoj kuli (Tour Eiffel) u Parizu. Težak život u brdsko-planinskim područjima Bosne i Hercegovine je oblikovao posebne tipove ljudi koji se po karakteru razlikuju od tipova ljudi iz bogatijih ravničarskih predjela Balkana.

Argumenti za podjelu sada i Federacije Bosne i Hercegovine ne mogu da budu različite vjere i tradicionalna moralna načela Hrvata i Bošnjaka već samo općepoznati današnji politički radikalizam predstavnika sva tri naroda koji razdvaja, a ne spaja.

Alija Bejtić u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva napominje da za čitavo vrijeme vladavine Osmanlija u gradu Sarajevu nijedna mahala ni ulica se nije prozvala imenom nijednog sultana, nijednog vezira, niti bilo kojeg velikaša, jer za ondašnje tradicionalno shvatanje to nije bilo prirodno. U to vrijeme zakonitost u davanju imena ulica ili mahala se ogledala uglavnom po izgradnji zadužbina i po doprinosu pojedinaca tom sokaku...

Poštovanje od strane svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini se tradicionalno sticalo raznim dobročinstvima ili doprinosom razvoju nauke i kulture.

Krajem XVI stoljeća, u Sarajevu se govorilo turski, arapski, perzijski, bosanski, hrvatski, srpski, mađarski, njemački, talijanski, španski, hebrejski... Rođeni Tuzlak, Muhamed Hevai Uskufi još 1631.godine, piše svoj Bosansko – Turski rječnik nakon izdatih sličnih riječnika za druge jezike, kao perzijsko-turski (Osman b. Huseyn Bosnevi, 1583), i arapsko-turski (Muhamed b. Er-Rumeli Bosnevi, 1624). Hevaijin savremenik je franjevac fra Matija Divković koji piše narodnim jezikom, a u Tuzli fra Stjepan Matijević  piše Ispoviedaonik koji se štampa (1630) ćirilicom u Rimu. Mletački štampar i izdavač Marco Ginami (1635) šalje svoga sina u Fojnicu da bi naučio jezik od franjevaca.

Alija Bejtić u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva napominje da za čitavo vrijeme vladavine Osmanlija u gradu Sarajevu nijedna mahala ni ulica se nije prozvala imenom nijednog sultana, nijednog vezira, niti bilo kojeg velikaša jer za ondašnje tradicionalno shvatanje to nije bilo prirodno. U to vrijeme zakonitost u davanju imena ulica ili mahala (kvartova) se ogledala uglavnom po izgradnji zadužbina (uglavnom džamija) i po doprinosu pojedinaca tom sokaku ili što se ime ulice vezalo za ime neke ugledne ličnosti koja je imala kuću u toj ulici. Druga uzročna veza je davanje naziva od strane naroda po morfološkim i sličnim vezama kao Hrid, Gorica, Bjelave, Višnjik, Podhrastovi ili ulica Tijesna, Brđanska, Strmac…

Islamski princip uvakufljenja je preporučen od Muhammeda a.s., da je imetak najbolje zavještati tako da se formira trajno dobro. „…Dobra dijela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih dijela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih dijela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je da je od trajnih dobrotvornih dijela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjeg dana završava“ – izvod iz Gazi Husrev-begove Prve vakufname iz 1531. godine.

Ostala je živa priča da je Husrev-beg, došavši na šerijatski sud, da potvrdi da svu svoju imovinu ostavlja za izdržavanje svojih zadužbina, skinuo sa sebe odijelo. Tada je zamolio da mu poklone odijelo i kuću da ih koristi dok je živ.

Između ostalih poznatih zadužbina veliki vakif je utemeljio Visoku vjersku školu koja je u to vrijeme bila u rangu Evropskih fakulteta na kojoj se osim vjeronauke izučavalo pravo i filozofija. Istovremeno (1537.) utemeljuje jednu od najstarijih biblioteka u Evropi.

Zadužbine i pored silnih ratova i promjena eto žive i danas poslije skoro pet stoljeća. Prije nekoliko dana u srcu Baščaršije je svečano otvorena zgrada-zadužbina katarskog šeika Al-Tania, koji je u Sarajevu prepoznao mjesto susreta Istočne i Zapadne kulture – kao konačno rješenje smještaja Gazi Husrev-begove biblioteke.

Šta iza sebe ostavljaju naši savremeni ajani u Sarajevu?

Zabilježeno je da je namjesnik Topal Osman paša otvorio prvu pivaru (1864.) i zlatnikom platio prvu kriglu piva. Tačno 150 godina poslije (2014.), pivo i druga alkoholna pića se ne mogu konzumirati ili kupiti flaširana u trgovinskom centru – BBI u centru Sarajeva. Umrli (mejtovi) se kopaju u parku okolo najljepše i najskladnije džamije u Bosni i Hercegovini, Ali pašine džamije, u najstožem centru grada, koja nažalost nema ograđeni i ograničeni harem.

Svojevremeno su posječeni stogodišnji gigantski platani i kesteni ili srušeni objekti u najstrožem dijelu grada radi izgradnje parkova (!?) ili nečega, a koji su danas, deceniju poslije, iz raznih razloga, zapuštene površine ili parkinzi u stravično devastiranim ambijentima. Dozvoljavaju se grupni vjerski obredi čak na skijalištima u sred najveće posjećenosti turista. Razvojem hi-fi uređaja širi se domet poziva na molitvu (ezan) do neslućenih granica, van džemata džamija… Grad Sarajevo ulaže milione da bi pokrenuo doniranu žičaru staru 30 godina, bez plana upravljanja, za devastirano izletište Trebević, za koji takođe ne postoji nikakav plan razvoja osim javno izražene želje neke udruge iz Republike Srpske da se na Zlatištu iznad grada postavi krst visok 50 metara.

Sticajem slučajnih okolnosti sam odrastao u ulici M. Tita u Sarajevu koju pamtim od pedesetih godina XX stoljeća. Uvjeren sam da nikada nije bila lošije osvjetljena kao što je to danas. Šta tek reći za ostale ulice u gradu? Grad Sarajevo ubrzano postaje i doslovno mračna jazbina.

Šta reći o Mostaru koji je sistematski, planski i mučki razaran u posljednjem ratu? Prema paklenom planu još uvijek se uništava baština koja je stvarana stoljećima. U istom trenutku lider najveće stranke iz reda Hrvatskog naroda završava kuću na Radobolji na kojoj bi mu pozavidio i Minotaur sa Krete.

Kakvu Republiku Srpsku će iza sebe ostaviti Minotaur iz Laktaša i šta iza sebe ostavljaju drugi mizantropi i munafici (lažni vjernici)?

Današnji svijet se divi penzionom fondu „Global“ iz Norveške koji je osnovan tek 1990. godine, i koji u svom vlasništvu ima akcije, obveznice, nekretnine širom svijeta. Istovremeno naši ajani prodaju u bescijenje imovinu našeg penzionog fonda.

Ako su naši bosanskohercegovački politički prvaci izgubili tradicionalna moralna načela, izgubili su i sposobnost za izgradnju trajnih dobrih dijela, a najvjerovatnije je da ih (morala i sposobnosti) nikada nisu ni imali.

Ova jubilarna i izborna godina je zato godina preispitivanja i EU i nas. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)