Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Aleksa Milojević, doktor ekonomskih nauka i direktor Ekonomskog instituta u Bijeljini, spada u bh. analitičare "bez dlake na jeziku" i žestoke kritičare neefikasnog privrednog sistema u kome propada država BiH. U intervjuu za DEPO Portal ovaj vrsni poznavalac i predratnih i postratnih ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini govori o realnom stanju krize u kojoj se danas nalazi zemlja i onoga što je tek čeka, jer stanje je mnogo gore od slike koja je vidljiva okom javnosti. 

U prvom dijelu apokaliptičnog intervjua o ovoj i godinama koje tek slijede, naš sagovornik analizira dubinu ekonomske provalije u koju država sve intenzivnije propada, pojašnjava stvarne uzroke krize i put ka dužničkom ropstvu, ali iznosi i nekoliko prijedloga koje Bosnu i Hercegovinu mogu izvući iz kataklizme u kojoj će nestati ako ne načini radikalni zaokret

Gospodine Milojeviću, kao ekonomski stručnjak i dobar poznavalac ekonomskih prilika i u vrijeme bivšeg sistema, a i u postratnoj BiH, kako biste u najkraćem opisali stanje u kojem se danas nalazi bh. ekonomija?

Misao o našoj krizi je površna i krajnje neosnovana. Nije ni u približnom odnosu prema veličini problema. Veoma je udaljena od objašnjenja njenih uzroka, veličine i razornih posledica. Posebno o načinu njenog rješavanja, izlaska iz krize. Kriza koju proživljavamo i koja sve više steže nije ni samo finansijska, ni ekonomska, ni prolazna, samoregulišuća. Ono, „kako došla, tako otišla“. To nije ni krizni talas sa strane razvijenih. Mi zdravi, a svijet bolestan, pa i nas uhvatila njihova zaraza. Kada oni ozdrave, i mi ćemo.

Kao da nemamo snage da zaronimo dublje do njenih uzroka kao jedine osnove njenog objašnjenja i rješenja. Iako sve govori da smo u dubokoj krizi koja ubrzano narasta (dugovi, deficiti, nezaposlenost, gubici, stečaji, likvidacije i slično), mi zapravo nismo u krizi. Vlade uredno servisiraju sve svoje obaveze i krize nema. Ne postoji. Niko nije objavio da smo u krizi. A bez toga nema ni njenog rješavanja.

Pa ko je onda u krizi, ako nismo mi?!

U krizi je narod ali ne i vlade. One svoj vijek produžavaju rasprodajama, bezgraničnim zaduživanjem, produbljavanjem krize, oduzimajući budućnost narodu. A narod nemoćan da to zlo domaće pogrešne vlasti zaustavi. Da ga se riješi. Sva težina naše krize je u njenom sistemskom sadržaju. Ovo je kriza sistema. Nije u krizi samo ekonomija. U krizi je društvo u cjelini.

Da se vratimo onda na pitanje s početka intevjua, kako biste opisali stanje u kojem se danas nalazi bh. ekonomija, odnosno bh. društvo?

Ne funkcioniše sistem u cjelini. Sve više otkazuju njegovi najvitalniji dijelovi. Sistem nije u stanju da zapošljava i bogati narod. Da racionalno koristi svoja prirodna i radom stvorena bogatstva. Umjesto rada i stvaralaštva sve je više nezasluženog i nezarađenog. Sve je manje pravde, a sve više nepravde. Socijalne razlike, socijalno raslojavanje sve je veće i dostiglo je svoje krajnje, zabrinjavajuće razmjere. U porastu su društvene napetosti svake vrste. Umjesto usmjerenja na proizvodnju ogromna energija se troši na međusobna, posebno politička trvenja. Privredni sistem nije u mogućnosti da okupi ljude i sredstva i da im označi racionalna usmjerenja, povede u pravcu razvoja.

U čemu je osnovni izvor krize u koju je upala BiH, ili drugim riječima, kako smo ovako duboko zaglibili?

Sistem je svojina. Osnovni izvor naše krize je u neriješenom problemu svojine. Da bi se riješila kriza nužno je riješiti problem svojine. Osnovni izvor pogrešne svojine je u pogrešno provedenoj privatizaciji. Dok se to ne riješi, dok se ne vrati oteto, dok se ne izvrši ponovna privatizacija, reprivatizacija, dok radnici i građani ne postanu odlučujući vlasnici u privredi, nema izlaska iz krize.

Sav problem naše privrede je što nema svog kvalitetnog vlasnika. Što je kroz privatizaciju dobila svog pogrešnog vlasnika. Dok se ta greška ne ispravi, nema kretanja naprijed.

To iz ove perspektive izgleda nemoguć proces... Znači li to da nas čeka još veća dubioza?!
 
Da, slijedi samo dublje propadanje. Privatizacijom prodaje težište razvoja je preneseno na pojedinca, koji to nije i ne može da bude. Od kada je pojedinac proglašen nosiocem razvoja, vlast i ne radi ništa drugo nego što pljačka narod i ta bogatstva prenosi u ruke pojedinaca. Uzaludno se nadajući napretku. Umjesto razvoja sve je veće rušenje, uništavanje privrede. Pohlepa pojedinca nije povoljna osnova ostvarivanja širih razvojnih ciljeva.

Da je svojina odlučujuće ekonomska činjenica dovoljno pouzdano govori naša privatizacija. Nametnete, podmetnete privredi pogrešnu svojinu i ona se ruši do temelja. Prvo se i najpotpunije ruše njeni najvitalniji dijelovi, nosioci razvoja, krupna industrijska preduzeća. A bez industrije nema privrede, ne može je biti. Od kada smo privatizacijom dobili istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu, mi i ne radimo ništa drugo nego što tumaramo po bespućima XIX vijeka upadajući u sve veću opasnost zaglavljivanja u živo blato mini i malih preduzeća, nemoćnih za bilo kakva značajnija ekonomska bavljenja. Posebno u XIX vijeku čija je osnovna ekonomska osobina u krupnim, najkrupnijim. I onda se čudimo što nas evropski ekonomski mastodonti, koji nadiru sa otvorenih granica, melju u sitan ekonomski prah.

S obzirom na sve to, kako vidite privredni oporavak Bosne i Hercegovione i da li je on uopšte moguć?

Put izlaska iz krize je jasan i lako prepoznatljiv. Da bi bili uspješni, potrebno je i kod nas prenijeti privredno-sistemska rješenja razvijenih. Zakoni ekonomije su kao zakoni tehnike. Svugdje funkcioniše skoro isto. Umjesto sitnosopstveničke svojine i pojedinca kao nosioca razvoja, potrebno je izgraditi i kod nas masovnu akcionarsku svojinu radnika i građana.

Na koji način i šta to konkretno znači?

Način da se to ostvari je u reprivatizaciji. Moguć je sljedeći metod. Sadašnjem kupcu priznati njegov realan uloženi dio kao dionički ulog. Polovicu (50 %) ostatka do pune vrijednosti preduzeća podijeliti sadašnjim i bivšim radnicima, a drugu polovicu  (50 %) prenijeti u investicioni fond opštine, čiju bi vrijednost građani otkupljivali uz popuste.

Ovdje je veoma važna zaštita malog akcionara. Na skupštini akcionara odluke bi se donosile sa 66 % odnosno 75 % ukupnog broja glasova. Statusne promjene preduzeća sa 90% glasova. Umjesto postojeće partijske svojine, u dioničkim društvima ostvariti miješanu svojinu. Umjesto sadašnjih partijskih nadzornih odbora osnovati nadzorne odbore sa podjednakim brojem radnika i vlasnika. Umjesto sadašnje koncesione rasprodaje prirodnih bogatstava, prenijeti ih u većinsko vlasništvo opština (najmanje 51 %) odnosno vlasništvo entiteta i države (100 %). Njihovo korištenje organizovati preko javnih dioničkih društava u kojima bi opština, po osnovu vlasništva na prirodnom dobru, ostvarivala najmanje 51 % svog dioničkog uloga. Do 30 % opštinskih odnosno entitetskih budžeta usmjeriti u investicije. Osnovati investicione fondove.

Bilo bi dobro kada bi se o svemu ovome povela potpunija rasprava.

Da li se ovakva apokaliptična situacija mogla izbjeći, ili bar ublažiti, s obzirom na rat, njegove posljedice i apsurdno posratno ustrojstvo bh. države?

Samo što je sa istorijske scene sišao komunizam, stigao je projekat globalizma. Po svim obilježjima gori od prethodnog. Dogmu netržišne privrede zamijenila je dogma istorijski prevaziđene privrede slobodnog tržišta. Iako se na svakom koraku vidi da je ovo projekat ekonomskog zarobljavanja manje razvijenih, projekat je široko prihvaćen. Posebna podrška dolazi sa strane politike, što je sasvim razumljivo. To je nova dogma od koje se i sa kojom se ostaje na vlasti. Svako ko posumnja ili se suprostavi, nema podršku i mora da ide. To je vidljiv zahtjev i nalog mentora, što politika dobro prepoznaje.

Uzrok naše ovakve apokaliptične situacije, odnosno ovako visoke cijene koju plaćamo je u našim predratnim uspjesima, prijetnji, opasnom virusu koji je mogao da dođe sa naše strane. To se nije dozvolilo i izazvan je rat. I u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. Bili smo na samom pragu potpunog uspjeha, ali istovremeno opasnog primjera za ugled. Pokretanja pozitivnih procesa širom planete.

Već preko četrdeset godina SAD nastoji da svoju privredu preda u ruke radnika (ESOP model). I pored ogromnih uloženih sredstava rezultat je tek na oko 10 % ukupnog broja radnika. Od ukupno 11.500 preduzeća koja su u suvlasništvu radnika oko 3.000 korporacija su u potpunom vlasništvu radnika, 4.500 je u pretežnom, a 4.000 u djelimičnom vlasništvu. Danas je to najzdraviji dio američke privrede.

Nedavno ste izjavili i „da je na nivou ex-Jugoslavije prihvaćena reforma Ante Markovića, rata ne bi ni bilo, a privredna dobra unutar države podijelila bi se mirno i danas bi sve nekadašnje republike bile u daleko boljoj ekonomskoj situaciji“ . Na čemu temeljite ove tvrdnje? 

Sve ovo što navodim u prethodnom odgovoru - mi smo bili na putu da to ostvarimo „preko noći” i time da postanemo najsretniji narod i vjerovatno najbogatiji narod svijeta. Rata ne bi bilo - samo da je ostvaren model privatizacije prenosa vlasništva na preduzećima na radnike (interno dioničarstvo). Došlo bi do potpune transformacije i političkog sistema. Nestalo bi komunističkog partijskog monopola, a buduća višepartijnost bi imala svoju racionalnu svojinsku podlogu (masovno dioničarstvo) što bi obavezivalo politiku na racionalnost. Ne bi, kao sada, u ovom pogrešnom svojinskom obliku (sitnosopstvenička svojina) mogla da pravi ovolike štete narodu.

No, desilo se krvoproliće, a život nakon rata ispao je mnogo gori i teži nego što se mogao i zamisliti...

Veliki uzrok ove naše ovolike apokaliptične ekonomske i društvene situacije je u prijetnjama našeg visokog dostignuća. U opasnim prijetnjama za ugled. Ono što iznenađuje je da smo sve to zaboravili, da se toga čak stidimo pa čak osjećamo neku vrstu krivice. Plašeći se da se nekome nećemo dopasti. Umjesto da se ponosimo i da nastojimo da usavršavamo ono što je nosilo onoliki rezultat, već skoro srednje razvijenu privredu.

Mi nismo bili poznati po komunizmu nego po samoupravljanju kao najvećem civilizacijskom dostignuću. Iako je djelovalo u veoma skučenim uslovima pružalo je izuzetan rezultat. Našu visoku međunarodnu produktivnost, nisu nosili komiteti nego radnički savjeti i zborovi radnika kao „vlasnici” i upravljači preduzećima. Skučenost je sa jedne strane pristizala od pritiska političkog monopola, a sa druge od neriješenog pitanja svojine. Radnički savjeti su djelovali u nesvojinskim okolnostima, u neriješenom pitanju svojine u preduzećima i privredi. Održavati i razvijati i u takvim okolnostima onako moćnu privredu dovoljno govori o radnicima kao kvalitetnim vlasnicima preduzeća i privrede.

Mnogi se neće složiti s Vama, kao ni sa vašim tvrdnjama da „istorija BiH, bez obira na rat i sve strahote koje su se desile, uopšte nije loša i da ona i danas bh. građanima pruža mogućnost za dobar (su)život“. Pa, kako da ponovo stvorimo bogatu i prosperitetnu državu? 

Potpunije kritičko preispitivanje ovog problema iz ove sadašnje perspektive omogućilo bi nam da se približimo i riješimo osnovno sistemsko pitanje u privredi – njenog kvalitetnog, najkvalitetnijeg vlasnika. Na tom, putu od radničkih savjeta, od radničke svojine brzo bi stigli do nadzornih odbora sastavljenih od podjednakog broja radnika i vlasnika, odnosno do miješane svojine kao najsavršenijeg svojinskog oblika. To bi bio put razvoja svojine i razvoja upravljanja u našim preduzećima i privredi.

Miješana radničko-dionička svojina je savršeniji oblik od prethodne radničke svojine. Nadzorni odbori ne bi bili u stisci u kakvoj su bili radnički savjeti. Ne bi bilo pritiska političkog monopola, a riješeno bi bilo i pitanje svojine. Po svemu sudeći u novim nadzornim odborima i novoj miješanoj svojini dobili bi moćnu instituciju privrednog sistema koja je u stanju da ponese teret razvoja privrede. Novi nadzorni odbori na ovoj novoj miješanoj svojini ubrzano bi gradili novu i uspješniju privredu. Spasili bi se postojećeg gliba političke svojine i nadzornih odbora kao političkih tijela u šta se zaglavila naša privreda i društvo.

Sva ova pitanja zaslužuju najozbiljniju raspravu.

Spadate među žestoke kritičare daljeg zaduživanja BiH kod MMF-a Svjetske banke i drugih međunarodnih izvora finansiranja, no budžeti za 2014. godinu i RS-a i FBiH oslanjaju se na nove inostrane kredite... Da li je u trenutnoj situaciji uopšte moguće budžet bazirati na drugim izvorima finansiranja i na kojim, kada sagledamo propalu domaću privredu i gotovo potpuno uništenu proizvodnju?

Realnih materijalnih izvora za otplatu kredita nema. Mi smo već upali u spiralu dugova kada moramo da posuđujemo da bi vraćali, odnosno da bi udovoljavali domaćim obavezama. Već smo izgubilli suverenitet i slobodu. U dužničkom smo ropstvu. Od milosti MMF, neke njegove nove tranše, zavisi mogućnost Vlade da ostvari potrebne isplate. Već se i budžeti i druge odluke donose po diktatu MMF-a. Naša vlast je marionetska – tuđa koja govori našim jezikom.

Mi nemamo svoju vlast. Onu koja ne bi provodila tuđe nego bi štitila interese vlastitog naroda. Put propadanja u kolonijalno ropstvo je jasan i na mnogo mjesta u svijetu je ponovljen. Po istom scenariju.

Kojem scenariju... Možete li pojasniti korake ili faze koje jednu državu vode ka dužničkom ropstvu iz koga više nema povratka?

S obzirom da neće moći vraćati dugove i udovoljavati, prije svega socijalnim potrebama, vlada će se povećano i ubrzano zaduživati. Kako je privrede sve manje, a samo su ostali ljudi, onda će se na njih navaljivati sve veći porezi kako bi se prikupila sredstva za otplatu dugova. Tu je i preostala privreda koja će sve više propadati pod teretom sve većih poreza.

Tako prikupljena sredstva neće biti dovoljna za otplatu prispjelih rata pa će se smanjivati budžetski izdaci za socijalne, kulturne i potrebe privrede (subvencije i slično). Kako ni to neće biti dovoljno, ubrzano će se rasprodavati sve što je najvrednije (prirodna bogatstva i slično). Naravno da sve to neće biti dovoljno. Ubrzo će nastupiti faza preuzimanja od stranaca svega što je najvrednije (reprogramiranje dugova). Kao vječni dužnici tada ćemo biti u neprolaznom kolonijalnom ropstvu. Sva „akumulacija” će odlaziti u inostranstvo, a mogućnosti za vlastiti razvoj neće biti. Izgubićemo svoju slobodu i samostalnost. Bićemo područje nuklearnog i ostalog otpada, prljavih i industrija jeftine radne snage.

Da li će se sadašnje mame i tate stidjeti pred svojom djecom, unučadi, praunučadi, zašto su ovo dozvolili. Zašto su im rasprodali zemlju i oduzeli budućnost. Uništili živote. Mi smo prezaduženi. Već smo u nepodnošljivom i inostranom i unutrašnjem dugu. Sav problem je što se vlast potpuno odmetnula od naroda i niko više ne može da je zaustavi na ovom putu zla.

U sljedećem nastavku: Da li se i kako BiH može isčupati iz dužničkog ropstva?

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)