Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako statistički, a i iskustveno, nema nikakve sumnje da su u ovakvom društvu daleko veće šanse da vas neko upuca iz pištolja jer ga „prenese“, da vas neki podivljali maloljetnik zbode u tramvaju, da vas opljačkaju nasred ulice, obiju vam stan ili vas neki bijesni vozač pregazi kolima na pješačkom, nego da vas napadne pas lutalica, naši državni zastupnici, brižni i humani kakvi jesu, donijeli su „Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“ kojim će se radi njihove zaštite i dobrobiti, ukoliko ih niko ne bude htio udomiti u roku od petnaest dana, pse lutalice ubuduće ubijati.

Daleko od toga da čopore pasa ne treba, brzo i hitno, skloniti sa ulice, ali zar tako brutalno?! A ako već mora biti brutalno, šta bi se desilo kada bismo to implementirali i na drugim poljima...

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

Ovaj zakon u sebi zapravo krije klicu mogućeg rješavanja gorućih problema s kojima se ova ozlojađena, nefunkcionalna i beznadežna zemlja suočava još otkad je onomad nespretno sklepana u Daytonu. Samo jedan jedini zakon bi mogao širom otvoriti vrata ubrzanom i efektnom prevazilaženju svih naših najvećih problema, pa građani ne bi više morali biti taoci svojih besramnih i neodgovornih političara i godinama čekati na rješavanje pitanja vojne imovine, implementaciju odluke „Sejdić-Finci“, provođenje suštinskih reformi poličkog sistema, borbe protiv korupcije...

Taj zakon bismo mogli nazvati „Zakon o zaštiti i dobrobiti građana“, a između ostalog bi predviđao mogućnost eutanazije najodgovornijih političara ukoliko u roku od svakih 15 dana ne ispune recimo određen broj obaveza iz Mape puta EU.

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

A ako vam je baš toliko stalo do glava naših političara, ne brinite, na njima neće ni dlaka faliti. Iako su spremni da godinama odugovlače rješavanje nekih elementarnih pitanja, usput vršeći sistemski teror nad svojim podanicima i osuđujući ih na životarenje ili emigriranje, kada god se nad njihovim udobnim foteljama, luskuznim automobilima i nezasluženim privilegijama nadvio malo veći oblak opasnosti, odluke su donosili brzo i odlučno.

Sjeća li se još neko kako su onomad, nakon prijetnje tadašnjeg Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka o smjeni obojice, tadašnji bošnjački i srpski lideri Haris Silajdžić i Milorad Dodik, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, hitro, doslovno preko noći postigli dogovor o reformi policije u BiH (koja to i nije bila), kao preduslov da naša zemlja nastavi pregovore s Evropskom unijom?

Sjeća li se još neko kako smo, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, pri prvim ozbiljnijim prijetnjama međunarodnih faktora uspjeli dobiti jedinstvenu vojsku, pasoš, registarske tablice, konstitutivnost svih naroda na prostoru cijele BiH, itd...

Ne treba biti Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Tako, zahvaljujući samo jednom zakonu, počeli bismo živjeti u društvu u kojem političari umjesto što zabavljaju narod s pjevanjem pod šatorima, psovanjem, prijetnjama novinarima ili širenjem šovinizma, počinju raditi posao za koji jesu izabrani, državni službenici bi od krotitelja koji utjeruju strah u kosti postali sluge naroda, ekonomija bi bilježila ubrzan rast, čitav društveni ambijent bi postao daleko tolerantniji i optimističniji, a zanimanje političara vjerovatno i ne bi bilo više toliko popularno.

Pošto je nemoguće očekivati da bi ovakav zakon naši političari sami za sebe izglasali, jer to je ipak rezervisano samo za niža stvorenja, trebamo slijediti primjer naših susjeda iz Hrvatske i raspisati referendum, ali ne kako bismo kao oni pripadnike manjina mogli i ustavno izdiskriminisati, nego da bismo donijeli zakon koji će služiti dobrobiti svih (osim naravno onih kojih nas vode).

Ako bi nam vlast ili Ustavni sud onemogućili raspisivanja ovakvog referenduma, nema brige: oglušit ćemo se na njihovu odluku i provoditi volju naroda mimo institucija vlasti. Privatnim sredstvima izgradit ćemo azil za udomljavanje neodgovornih političara u kojima ćemo ih možda i eutanizirati ako u roku od petnaest dana ne pokažu spremnost da se poprave.

Eh, da je predlagačica zakona, stanovita Nermina Zaimović- Uzunović iz partije koja brine za čovjeka, a po imenu zakona vidimo i za hajavana („Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“) samo znala kakav revolucionarni potencijal leži u njenoj ideji. Umjesto što zbog raznih fobičara ili dušebrižnika za „sigurnost djece“ ili „čistoću grada“ zakonski legalizujemo ubistvo ili humano rečeno- eutanaziju kao sredstvo za rješavanje naših problema, takve mjere bi mnogo prije nego prema lutalicama trebalo primjeniti nad onima zbog kojih naše ulice i jesu pune pasa, a od njih i još mnogo gore - raznog naoružanog ološa, nasilnika, penzionera koji rove po smeću, prosjaka, prostaka, smeća, rupa i inih stvari koje na svakom kutku svjedoče o crnom vilajetu Evrope.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)