Dragi čitaoci DEPO Portala, u svjetlu upozorenja o najezdi Arapa u bh. prijestolnicu, koje ovih dana šalju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, pred vama se nalazi apokaliptično-humorističko štivo o „Sarajevu iz budućnosti“ i samo se kao takvo može konzumirati... No, nikad se ne zna...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Rijetko je koji grad u svojoj historiji doživio takav preobražaj kao što je to slučaj sa Sarajevom. Od jednog, po veličini, i samo veličini, prosječnog evropskog grada koji nije brojao ni pola miliona stanovnika, Sarajevo je danas jedno od finansijskih središta Evrope, metropola koja je već prije nekoliko godina premašila milion stanovnika, proširila svoj opseg za nekoliko desetina kilometara te ostvarila enorman ekonomski rast. U naseljima kojima su  nekad domonirile tmurne i nezgrapne socijalističke zgrade, danas se protežu moderni, od plavičastih stakala satkani neboderi u kojima se smjestila novospridošla biznis elita, ili pak brojne svjetske korporacije i banke, uz  dominaicju onih iz arapskog svijeta.

Jednog Sarajliju, da je prespavao zadnjih petnaestak godina, ovakav fizički izgled grada danas bi vjerovatno oduševio i srce bi mu bilo puno ponosa, no njegove iluzije stvorene vanjštinom brzo bi splahnule kada bi vidio ljude koji danas obitavaju u njegovom gradu, čuo njihov jezik, upoznao njihovo ponašanje i shvatio da to naprosto više nije njegov grad. U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Upravo te izdignute kičaste zgrade, osim što predstavljaju simbol finansijske moći i rapidnog ekonomskog progresa, također stoje i kao simboli uništenja domicilnog stanovištva i svega onog što je Sarajevo nekoć predstavljalo, a od nekadašnjeg grada ostalo je puko ime kao svjedok da se tu nekad nalazio šeher koji je bio raskrižje nekih drugih civilizacija koje su ga oplemenjivale posve drugačijim duhom.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste. 

Gradnju džamija i tržišnih centara od arapskog novca pratili su tek poneki protesti građana zabrinutih zbog njihovog utjecaja i  uvoza nove kulture, međutim, takvi bi brzo bili diskreditovani kao komunisti i „islamomrsci“ koji se protive napretku i prosperitetu svog grada samo zato što mrze muslimane, pa čak i onda kad novce ulažu. Većina nas, vođena kompleksom siromaha i željom za kapitalom, nije htjela, ili nije bila u stanju prepoznati, da njihove investicije ne dolaze bez naplate, odnosno da je svaki uloženi dolar u našu zemlju pratio i plansku kolonizaciju našeg grada i postepeno uvođenje nekih novih pravila u naše živote.

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi... Kada nam je prvi najavljivao da u organizaciji Bakira Izetbegovića Arapi namjeravaju kupiti 100.000 stanova u Sarajevu i tako stvoriti svoj centar u srcu Evrope, odbacivali smo to s podsmijehom kao još jedno u nizu bulažnjenja laktaškog vožda: „ta, pa u Sarajevu ne postoji ni ukupno 100 000 stanova“, govorili smo, nesvjesni Dodikovog vizionarstva i preciznosti obavještajnih podataka koje je posjedovao.

Pak Radončićeve prijedloge da deportuje pripadnike arapske narodnosti iz BiH i zabrani državljanima arapskih zemalja kupovinu nekretnina u Sarajevu smo s gnušanjem odbacivali kao jeftino politikanstvo, govor mržnje i poziv na diskriminaciju ljudi samo zbog njihovog porijekla. Izbore 2014. Dodik  je izgubio i nakon gotovo deset godina morao sići s vlasti, dok je Radončićeva kratka politička avantura u kojoj je uspio dogurati do državnog ministra sigurnosti, okončana katastrofalnim izbornim porazom nakon kojeg mu se stranka raspala. Mile i Fahro postali su politička prošlost. Građane Sarajeva više nije imao ko da spasi!

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Upravo je ta, 2014. bila najkobnija za naš grad. Osigurani podrškom koju su im pružali Bakir Izetbegović i Stranka demokratske akcije kao vladajuća stranka u gradu i pobjednica izbora koji su održani te godine, s pripremljenim terenom arapskog kapitala i brojnih organizacija za lobiranje, Arapi su započeli bjesomučno ulaganje u gradnju novih stanova i čitavih naselja u koje su dovođeni državljani Egipta, Sirije, Kuvajta, Iraka, Libije....

Iako je s novim stanovnicima stizao i novi poredak, naše društvo u početcima nije mijenjano zakonima. Mijenjano je najprije odozdo, jer novi ljudi osim što su sa sobom donijeli novu modu i nova pravila ponašanja, takođe se nisu libili na ulicama vrbalno napadati 'lagano' obučene djevojke, ili u grupama ulaziti u kafiće i fizički se obračunavati s ljudima koji konzumiraju alkohol i slušaju „šejtansku muziku“. Stvar je kulmnirala 2021., kada je kao dio tajnog plana iskorjenjivanja „bluda i nemorala u gradu“, najpoznatiji sarajevski klub „Sloga“ dignut u vazduh, i iako je za teroristički napad odabran radni dan u ranim jutarnjim satima, živote su izgubili domar i konobar koji se zatekao s njim. „Slogu“ je potom privatizovao izvjesni Arap iz Kuvajta i tu je danas smješten islamski kulturni centar, a po njegovom enterijeru ne biste mogli nikad zaključiti da se tu nekoć nalazilo kultno sarajevsko mjesto noćnog života.

Ostala mjesta na koja smo nekad išli da slušamo dobre svirke ili gledamo pozorišne predstave, danas su mahom pretvorena u hale za održavanje koncerata ilahija i kasida. U gradu koji je davno prešao milion stanovnika zapadnjački stil noćnog života više ne postoji. Mjesta za izlazak pak  ima, u vidu mnogobrojnih kafea i restorana, međutim zakonom je propisano da svi objekti moraju biti zatvoreni do 11 navečer, a alkoholna pića u njima više ne možete naručiti,  jer je donešen zakon o zabrani alkohola u Sarajevskom emiratu. Na crnom tržištu ga još i možete naći, no ako vas uhvate u prodaji ili konzumiranju, rizikujete da dobijete kaznu bičevanja i dugogodišnjeg zatvora. Da, dobro ste pročitali, i zakonom su nam uskratili naše slobode koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo.

Ne samo da su preplavili naš grad i da su odozdo mijenjali njegov karakter i norme ponašanja, nego su vremenom došli u poziciju i da kroje zakone u skladu s vlasitim svjetonazorima i kulturom življenja. Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.

No, davanjem državljanstva Arapima, Stranka demokratske akcije i njen predsjednik Bakir Izetbegović, ispostavit će se, sami sebi su iskopali crnu rupu. Umjesto pokazivanja političke zahvalnosti, arapsko stanovništvo osnovalo je novu stranku pod nazivom „IslamBosna“, na čelu s Abu Hamzom (koji je uživao veliku popularnost kao žrtva starog „nevjerničkog“ režima), čime je stranka slala jasnu poruku da djeluje na nadetničkoj, panislamskoj platformi, gdje nije važno šta si sve dok si brat musliman, pa su se Islambosni, pored Arapa, među kojima je uživala gotovo plebiscitarnu podršku, pridružili i brojni Bošnjaci. Zbog krize vlasti, 2024. godine, raspisani su prijevremeni parlamentarni izbori, a u Sarajevu, u kojem se nalazila trećina ukupnog stanovništva BiH, Islambosna odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Odmah po okončanju izbora, Republika Srpska proglasila je nezavisnost, a isto je učinila i Herceg Bosna. Također, i dalje 'crvena' Tuzla sa svojim širim okruženje najavila je da od toga dana na njenom području zakoni doneseni u Sarajevu više ne važe, da proglašavaju vlastitu autonomiju, te su zatražili intervenciju NATO-a i zapadnih zemalja kako bi se spriječio raspad BiH i uvođenje tiranije u zemlji, a zemlja vratila evropskim vrijednostima, no uz Evropske Unije i SAD-a im je poručeno „BiH mora sama rješavati svoje probleme“.

Međutim, umjesto potresa i eskaliranja sukoba, iz Islambosne su najavili da će poštovati volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH, kao i izbor „tuzlanskih komunjara“, jer ih ta „kjafirska područja“ ne interesuju. Njihov cilj je bio stvaranje jedne poptuno nove države, a sada, oslobođeni ustavnih stega i pritiska međunarodne zajednice, dobili su odriješene ruke za to. Na širem području Sarajeva, koje se sada prostiralo od Goražda do Zenice, osnovan je Sarajevski emirat, s Abu Hamzom kao emirom. Uz odobravanje ovakvog scenarija većinskog arapskog i dobrog dijela bošnjačkog stanovništva, staro sarajevsko građanstvo, čija je većina pripadnika napustila grad onih dana kada su uvidjeli da Sarajevo nezaustavljivo prestaje biti Sarajevo i postaje Kandahar, jednostavno više nije imalo ni snage ni moći da im se suprotstavi.

U  narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka.... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...

Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare. 

Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili...

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)