Piše: Elis Bektaš
Prema smrti Muamera Muhameda Abu Minijar el Gadafija, koja je uzdrmala svet poslednjih dana, više-manje sam ravnodušan. Ravnodušje je plod sraza dve suprotstavljene tendencije unutar opolitičenog dela moje ličnosti: s jedne strane, ne nalazim da je svet postao lošije mesto odlaskom jednog oholog i osionog opereretskog satrapa, dočim s druge strane ne nalazim da je postao i za jotu bolji kršenjem zakona, makar i nad zločincem (Nota bene: izuzev ubeđenja, dakle, verovanja jednog broja ljudi, ne postoji validan pravni akt - čitaj: presuda - kojim bi se Gadafi mirne duše mogao okarakterisati kao zločinac).
Judeohrišćanska i islamska civilizacija, u ime čijih današnjih baštinika je počinjeno ubistvo oholog i osionog čoveka koji je molio za milost, u svojim temeljima ima ugrađen stav (ne verovanje, već upravo - stav) da nema tog cilja i tog ideala do kojeg se može doći zabranjenim sredstvima. Ubijanje zarobljenog čoveka, pri tom bez presude nadležnog suda, zločin je par exellance, pa samim tim i zabranjeno sredstvo.
One, čiji se osetljivi stomačić prevrće na pominjanje izvorišta civilizacije kojom se tako gorde i diče, podsetiću na kategoričan stav premijera Vinstona Čerčila u slučaju Osvalda Moslija. Da se ne bih ovde rasplinjavao, znatiželjne i nedovoljno informisane upućujem na čitanje Čerčilovog kapitalnog dela, za koje je ovenčan nagradom koja je nedavno za bajt izmakla Dobrici Ćosiću.
Elem, rekoh već da sam prema smrti Muamera Muhameda Abu Minijar el Gadafija izbalansirano ravnodušan. Međutim, prema smrti čoveka koji moli za milost usred razularene rulje, uprkos svesti da moleći čovek nije svetac, pa čak ni običan dobri čovek, ne mogu i neću da budem ravnodušan. Upravo kao što se političkom delu moje ličnosti prevrće stomak pred hipokrizijom i bahatošću politika (poglavito zapadnih) koje iz pozicije moći zanemaruju etiku i služe se ćiftinskom, pijačnom logikom u upravljanju svetom (pri tom kršeći zakone čiji bi garant trebale biti - ne zaboravimo da je lov na političkog lidera i njegovo ciljano ubistvo zabranjeno ne samo kao i svaki homicid, već i kao čin terorizma), tako se skeptični, misleći deo mene zgraža nad odsustvom volje moćnih da ponude razložno objašnjenje u kojoj se to sekundi čovek od poželjnog uhapšenika pretvara u safari-lovinu. I na osnovu kojih se to kriterijuma daje ovlašćenje za odstreljivanje čoveka bez presude, u mojim bi se krajevima reklo - 'nako.
Kao čovek, užasnut sam demonstriranom sposobnošću rulje da odstreli čoveka za milost molećeg. Još jednom, jer uvek ima onih koji čitati ne umeju, za koje čitanje predstavlja mukotrpno 'rvanje sa delovima teksta, ponavljam da ne nalazim da je svet postao lošije mesto Gadafijevim odlaskom. Ali još jednom ponavljam i to da ne nalazim da je postao boljim mestom sa ovima koji su operetskom, oholom i manijakalnom pukovniku presudili kao psetu. Još manje sa onima koji su ih poslali da taj posao odrade.
No, takve još i mogu razumeti. Ne saglasiti se s njima, ne podržati ih, ali razumeti - to da. Jebiga, ljudi su ipak rizikovali ponešto, zviždalo im je oko ušiju, pa je od takvih teško očekivati da se ponašaju kao na koncertu Jovana Kolundžije. Rulja je uvek bila i uvek će biti rulja i oko transformacije rulje u civilizovanu skupinu samo bolno naivan i otužno glup čovek može imati iluzije.
Međutim, ima nešto što me u čitavoj ovoj priči posebno nervira. To su qwerty i qwertz junačine, koje iz mira svoje radne sobe ili, pak, zabušavajući na svojim dobro plaćenim poslovima, slave ovo ubistvo. Još su mučniji oni koji nastoje da, verujući da to čine razložno, svojim forumskim, blogerskim i inim, po pravilu anonimnim komentarima opravdaju čin koji predstavlja negaciju jednog od kamena temeljaca civilizacije u čije ime oni gorljivo nastupaju. Ne samo da takvi tutumraci ne mogu da shvate voluminoznost svoje neobrazovanosti (ah, i ja pričam gluposti - očekivati od kamena da razume petrologiju zaludan je trud) u poljima kao što su etika, filozofija prava, međunarodno ratno pravo, povest države i prava i drugima, već ne shvataju ni to koliko je mučno kada se neko ko je by default cojoneless kikoće nad činjenicom tuđe smrti. Taj kikot najužasniji je i najviše onespokojavajući u čitavoj priči. On nam poručuje da će zlo uvek bujati, jer će uvek biti onih koji će ga na površini opravdavati u ime plemenitih i uzvišenih ciljeva, a u stvari prizorima zla lečeći svoje vlastite traume i svoje vlastite frustracije.
Miguel de Unamuno, odbijajući da podrži Kaudilja Franka, izgovorio je sledeće: „Onaj ko smrt slavi, umeće smrt i da nanese."
Cojoneless virtuelni mudroseri, upravo zbog te svoje cojonelessness, na svoju žalost, a na našu barem malu utehu, uvek će ostati karikatura monstruma iz Unamunove rečenice. Jer će uvek umeti smrt samo da slave, ne i da je nanesu.
No, ne zaboravimo da je i karikatura monstruma još uvek - monstrum.
PROČITAJTE JOŠ:
DABRIZAM: Bosanska Parada iznosa 2011.
DABRIZAM: Kratki dokaz o pederluku
DABRIZAM: 'Avazovo' prebrojavanje pedera po Bosni šumovitoj i Hercegovini kamenitoj
DABRIZAM: Vladika Grigorije i muftija Zukorlić u ljubavnom trouglu sa Monikom Beluči
DABRIZAM: Zločin kao izbor/izbor kao zločin
(BL!N MAGAZIN)