BULEVAR SUMRAKA/ AHMED BURIĆ

Umjetnost otvaranja: dvije suze za Mehu Zaimovića

Arhiva 04.10.11, 11:03h

Poznati bh. novinar i novi kolumnista DEPO PORTAL-a, Ahmed Burić, evocira sjećanja na jednog od najznačajnijih bosanskohercegovčakih slikara, čiji je svijet zadužio ili "barem" oplemenio naše generacije - Mehmeda Zaimovića

ahmed buricPiše: Ahmed BURIĆ

“Kao neko ko je imao šansu da živi negdje drugdje, izabrao sam da svoj život potrošim ovdje, uz sve zablude koje to može donijeti."
(Mehmed Zaimović, novembar 2003.)

Ovaj tekst nije “pravi” in memoriam, iako je, nažalost, pisan tom prilikom. On nije niti esej, niti hoće na bilo koji način praviti valorizaciju djela umjetnika koji više nije s nama.

To se djelo samopotvrdilo i valoriziralo, i njegovih će interpretacija sasvim sigurno biti još, nadajmo se u srazmjeru sa onim koliko će ovoj sredini manjkati Mehmed Zaimović (1938. – 2011.), bosanskohercegovački slikar čiji je svijet zadužio ili “barem” oplemenio tolike generacije. Ne znam “tačno” kad sam vidio njegovu prvu sliku ili ilustraciju, ali moralo je to biti sa dvanaest ili trinaest godina života, bio je to peti ili šesti razred, kad smo uz čitanke dobili i lektirski dodatak, knjigu koja se zvala “Naš jezik”, i u kojoj su uz priče i pjesme, stajale i male ilustracije.

Mehmed Zaimović
Život Mehmeda Zaimovića bio je jedan od onih u kojem biste se odmah mijenjali za njegove dobre strane (boravke u Parizu, veliki broj izložbi i prodatih slika, titulu akademika), a nikome, pa ni najljućem dušmaninu, ne biste poželjeli njegove tragične momente. Pred sam kraj opsade Sarajeva, u avgustu 1995. izgubio je sina Karima, jednog od najblistavijih novinara i pisaca mlađe generacije za kojeg ne možemo znati do kojih visina je u umjetnosti mogao dosegnuti, ali sasvim sigurno možemo reći da se niko, a ponajmanje njegovi roditelji, u to ne bi razočarali.  

Moram priznati da je dječaku, ne baš talentiranom za crtanje, tada najrazumljiviji bio Berber: motive sa stećaka, djevojka, konj, naizgled jednostavni crteži urezali su se u pamćenje prije svih. Zaimovićeve “kockice”, razbacane svuda po platnu i papiru nisu baš popularne za oči osnovnoškolca, ali kad se stvar pogleda iz ove perspektive, trideset godina nakon tog događaja, tu su bile boje. Mehmed Zaimović je bio majstor miješanja boja, hromatskih i nehromatskih, i to u onom smislu u kojem je tome civilizaciju poučio Paul Klee.

Boje i note

Jer, slikarstvo i muzika imaju neraskidivu, bezgraničnu vezu u kojoj se miješaju monofonija i polifonija, u oblike koji vežu cjelinu. Sarajevo nije veliki grad, a baš često je takva naša likovna kultura. Ona (se) često odabire prema principu jednostavnijeg, blagougodnijeg, oku prijemčivijeg, od nečaga promišljenijeg, nečeg što u sebi može imati duboku strategiju, ili barem okviran plan, ali se u sebi raduje stvaranju, ne misleći do kraja o krajnjem rezultatu, koji negdje, barem u poetskom smislu, ne ide do kraja na ostvarenje rezultata, nego na ideju iz koje sve potiče.

S te strane, Mehmed Zaimović je bio veliki slikar. I na neki način “stranac u svome plemenu.” Naš svijet - a ovdje se velikim majstorima ne želi odreći njihovo umijeće, naprotiv -voli “vidjeti” poznate motive, mi smo, većinom, lakovjerni posmatrači čije se oko brzo “zapali” gledajući maestralne poteze jednog Safeta Zeca ili zanatski skoro perfektne crteže Mersada Berbera. Veliki broj sljedbenika koji su ti slikari dobili (i još uvijek imaju) treba svakako pripisati velikom talent i radu, ali i komercijalnom efektu koji ni u jedno vrijeme nije zanemarljiv.

Okviri i dostojanstvo

Svijet poznatih slika u zlatnim okvirima dokaz je jedne vrste socijalne potvrđenosti, uspješna putanja ponekad je lišena egzistencijalnih i egzistencijalističkih dilema. Apstrakcija je, ipak, put u nepoznato, put u kojem se, rekosmo, ostvaruje u stvaranju, u onome što treba vidjeti u slici da bi se ona dala onome ko je gleda. Taj put je u tajni slika iz djetinjstva, u snovima, u nadanju i izgubljenim iluzijama. U životu koji ne pošteđuje, nego pokazuje sve svoje strane, kako onu blistavu, tako i onu strašnu, onu koje se plašimo.

Život Mehmeda Zaimovića bio je jedan od onih u kojem biste se odmah mijenjali za njegove dobre strane (boravke u Parizu, veliki broj izložbi i prodatih slika, titulu akademika), a nikome, pa ni najljućem dušmaninu, ne biste poželjeli njegove tragične momente. Pred sam kraj opsade Sarajeva, u avgustu 1995. izgubio je sina Karima, jednog od najblistavijih novinara i pisaca mlađe generacije za kojeg ne možemo znati do kojih visina je u umjetnosti mogao dosegnuti, ali sasvim sigurno možemo reći da se niko, a ponajmanje njegovi roditelji, u to ne bi razočarali.  

I upravo na tom dostojanstvu, na koji je Mehmed Zaimović nosio svoju životnu tugu, ali i imao neizmjerno bogatstvo – jer različitost je, ipak, bogatstvo, bez obzira na težinu onoga mračnijeg u njemu – on je izgradio svoju jedinstvenu poetiku. I čini se da tu stoji razlog, barem sve veće lične očaranosti njegovim djelom.

Igra s Jednim

Uz ljude koji su s njim gradili tu likovnu scenu, a ovdje je nezaobilazno pomenuti dva imena – Fehima Feđu Avdića i Affana Ramića – Mehmed Zaimović je, uglavnom izmičući figurativnom, klasičnom slikarstvu, poetsk iiintelektualno učinio nešto što nije nijedan drugi bosanskohercegovački umjetnik: on je pokazivao stvari s druge strane, a ovdje biti Drugi i Drugačiji, uvijek znači biti manje vrijedan i manje uvažen. Mi volimo Jedno, Jednoga, Prvoga, i svaka diversifikacija, svaki drugačiji pogled je ogroman napor i ogromna hrabrost.

Mehmed Zaimović je, uz veliki broj drugih kvaliteta imao tu hrabrost. Bio je gospodin, i umjetnik. Za ovo prvo se, kažu, rađa, a za ovo drugo se, opet kažu, morate roditi. U njegovom slučaju sve su se kockice naprosto tako složile da ih je on morao malo “razbacati”, poigrati se s njima.

Dok gledam u jednu njegovu sliku, nazvanu “Otvaranje”, iz osamdesetih, koja se čudnim slučajem našla u mom vlasništvu samo dan nakon njegove smrti, promiču neki minuti kratkih razgovora s njim, bolje rečeno – promiče tišina. Tišina je, ako je dobro odsvirana, najbolja muzika. Mehmed Zaimović je svirao, odnosno slikao tišinu.

Na jednoj od njegovih novijih slika brijegovi sa obje strane Miljacke kao da se stapaju u dvije suze. I sve kuće, i sve mušeme, i svako drvo, i marama i vez, i svi motive sa svih njegovih, ali i naših slika stali su u te dvije suze.

Danas su te suze kanule za onoga kojih je naslikao.

Za Mehmeda Zaimovića. 

(DEPO PORTAL)

VEZANI TEKST: FOTO/KOMEMORACIJA MEHMEDU ZAIMOVIĆU: BiH je ostala bez još jednog viteza umjetnosti