FOTO: NEZAVISNE NOVINE
Nekadašnja novinarka, saradnica u Kabinetu gradonačelnika Banje Luke i direktorka Narodnog pozorišta Republike Srpske, Ljiljana Labović-Marinković, uz kaficu i osmijeh otkriva šta je to, u stvari, pokreće u životu, kako se ophodi prema ljudima i kako se snalazi u vremenu poremećenih vrijednosti, u kojem se na pristojnost gleda kao na slabost.
- Vrata moje kancelarije u Muzeju savremenih umjetnosti RS uvijek su otvorena. Međutim, svjesna sam činjenice da sam u ovom gradu veći autoritet od onih do kojih se dolazi preko šest vrata i sekretarica - kaže Ljiljana Labović-Marinković.
FOKUS: Kako počinjete radni dan?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Za razliku od novinarstva, pozorišta i drugih institucija u kojima sam radila, u Muzej dolazim u osam sati, da bih rasporedila vrijeme. Kapital novinarstva, odnosno iskustvo komunikacije s kolektivom i stalni kontakt sa saradnicima, primjenjujem i u Muzeju.
FOKUS: Koliko vremena provodite pred ogledalom?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Recimo, petnaestak minuta. Čovjek godinama mijenja svoje navike i prilagođava ih biološkim promjenama. Nekada sam se mnogo šminkala, a sada veoma skromno. Pored kreona i maskare, crveni ruž je obavezan.
FOKUS: Mora se primijetiti da ste izgradili veoma prepoznatljiv stil oblačenja.
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Nikada nisam pratila trendove. Uvijek sam u komfornoj odjeći, koja mi omogućava da se dobro osjećam. Sve u životu što radim, gledam da je konforno. Zbog korpulentnije građe teško ulijećem u konfekcijske brojeve. Imam sjajnu krojačicu, koja mi je prijatelj i koja nepogrešivo nađe model koji mi odgovara, a u Banjoj Luci, hvala bogu, postoje i dva-tri butika u kojima mogu naći veće brojeve odjeće. Uz neku dobru maramu i neki detalj, sve se dobro uklopi.
FOKUS: Šta još donosi zrelost?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Vrlo spontan osjećaj kada treba da se spusti lopta. Ranije mi se dešavalo da nešto brzo odlučim ili odreagujem. Vaga sam po horoskopu, do kojeg puno ne držim, ali su mi pričali da lakoća vage pravi mali nemir. Podznak, za kojeg kažu da je dominantniji u drugoj polovini života, jeste bik, on me je ustabilio. Racionalnije i sporije donosim odluke. Divno je stariti.
FOKUS: Da li ste emotivni?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Da! Postala sam senzibilnija. Više me gane neka tužna priča ili nešto u našem društvu na šta ne mogu odreagovati ili doprinijeti, na siromašne porodice, bolesne... Odbolovala sam činjenicu da nije podržana moja inicijativa da porodica Andrije Lakića dobije nagradu Grada Banja Luka, jer su novac koji im je ostao od liječenja dali za liječenje druge djece.
FOKUS: Kako izbalansirati porodične obaveze i poslovne?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Imam malu porodicu i malo rođaka u Banjoj Luci, tako da nemam puno obaveza. Usmjerena sam na supruga i njegove obaveze, on na moje. Svoj posao uvijek nosim sa sobom, to mi je ostalo iz novinarstva i u tome uživam. Ne mogu napraviti granicu između profesionalnog i privatnog. Nemam radno vrijeme i nastojim da mi je u životu sve spontano.
FOKUS: Da li ste posesivni?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Svako je posesivan! Posesivna sam na svoje prijatelje, na svoj muzej. Nepristojno i suludo je da ja, kao direktorka, kažem da je ovo moj muzej. Ali, kada bi neko ugrozio ovu instituciju, branila bih je, jer je dio mene.
FOKUS: Koliko vam brak znači?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Sigurnost, stabilnost i činjenicu da, kada uđem u svoj mali stan, sa svojim suprugom sam u najvećoj tvrđavi na planeti Zemlji. U svom domu obnavljam energiju. Desi se da uđem ranjena, ali iz te tvrđave izlazim obnovljena.
FOKUS: Da li ste ljubomorni?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Nisam! I to je došlo s godinama. Šteta što nisam bila takva ranije. Shvatila sam da je ljubomora višak kada ljudi imaju odnos potpunog povjerenja. Držim se riječi Duška Radovića da smo ljubomorni na naš brak, naše prijateljstvo s drugima i na činjenicu da ko god uđe u našu kuću da se dobro osjeća i da osjeća ogromnu pozitivnu energiju.
FOKUS: Kako gledate na socijalne razlike i novoostvarene bogataše?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Tvrdim da ljudi koji su se naglo obogatili ne putuju nigdje. Uopšte ne zavidim ljudima koji danas imaju novac. Oni su robovi svoga novca. Kada sam bila direktorka Narodnog pozorišta RS u Banjoj Luci je postojao eskadron bogatih ljudi, kojih danas nema nigdje. Danas, kada sam u lovu za sponzore, vidim imena sasvim drugih bogatih ljudi. Za ovo mog života promijenile su se dvije generacije bogatih ljudi u Banjoj Luci.
Banja Luka nema džet-set
FOKUS: Postoji li džet-set u Banjoj Luci, RS ili BiH?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Ne i to je zaista smiješno. Kod nas ne postoji manifestacija na kojoj se mogu upaliti reflektori i staviti crveni tepih, jer nemamo javne ličnosti tog tipa i ne postoji džet-set. Osnovna stvar je da član džet-set establišmenta mora imati svoj avion, da bi mogao s tonama rashlađenog šampanjca i zgodnim djevojkama da putuje po svijetu i da se dobro zabavlja. U Srbiji se pojavilo nekoliko likova koji imaju svoje avione, koji su generalno dio nekog svjetskog džet-seta i zabavljaju se malo na Maldivima, Sejšelima i drugim destinacijama. Postoji srpski kralj bakra koji je partner jedne pjevačice koja se zove Severina. Ne znam kakav to bakar imaju Srbi da bi neko bio srpski kralj bakra? Stvari se čudno pomjeraju i meni su zanimljive te lažne titule, tipa kralj bakra, metala, zlata. Kakvi kraljevi? To je sve tranzicija!
Krstarenje Volgom odmor iz snova
FOKUS: Vaš odmor iz snova?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Mi iz kulture imamo malo novaca, a ne bih se mogla odmarati na kredit, jer bih se osjećala veoma loše. Nisam čovjek od kredita. Voljela bih da sa svojim suprugom krstarim brodom po Volgi. Ništa raskošno, u maloj kabini, kažu da je to nevjerovatan doživljaj. Moj brat i snaha su svjetski putnici, obišli su cijeli svijet, a sestra vidi svijet bratovim očima. Kada gledam njihove fotografije, preživam taj put. Mali sam dio tog svijeta kroz poklone i fotografije.
Novinarstvo čestit posao
FOKUS: Koliko je novinarstvo ostavilo traga u vama?
LABOVIĆ-MARINKOVIĆEVA: Klica novinarstva, koja vuče odgovornost i kolektivitet, još je u meni. Nevjerovatno je koliko je čestit posao biti novinar i koliko čovjek, koji je počeo kao novinar, može oblikovati svoj život i koliko novinarstvo oblikuje čovjeka za cijeli život. Govorim mladim ljudima da ne budu dio diktafona, da budu znatiželjni i da od sebe prave ime. Novinarstvo je nevjerovatno kreativan posao, gdje čovjek ne može propasti, ne u finansijskom smislu, već kao ličnost.
(FOKUS/ds)