Piše: Siniša Lazić

Oba filma se oslanjaju na istu motivaciju, ali Jones u Source Code ide korak dalje. Source Code je mnogo intenzivniji, sa odličnim idejama koje nose radnju i daju dodatni kvalitet zapletu i likovima koji su mnogo bogatiji. Za razliku od monotone atmosfere u Moonu, gdje dominiraju osjećaj izolacije i usamljenosti, ovdje Jones stvara izuzetno napetu priču od samog početka ali i dalje sa osjećajem paranoje (Jonesov trademark?), rastuće panike i  neposredne opasnosti, bez obzira da li se nalazite u nekoj vrsti vakuma, ili paralelnog univerzuma u tijelu drugog čovjeka. Naravno, kao i u Moonu, u Source Codeu, ponavljaju se motivi kapsule, limitirane komunikacije sa nadređenim i programa koji vodi glavnog lika ka izvršenju zadatka. Svoj potpis Jones vuče i kroz song “ I am the one and only"  Chesney Hawkesa, koga čujemo u Moonu, ovaj put kao melodija sa jednog od mobilnih telefona.

Scenario u Philip Dickovskom maniru prati Colter Stevensa (Jake Gyllenhaal), pod amnezijom u nepoznatom vozu pored nepoznate djevojke Christine (Michelle Monaghan), par trenutaka pred teroristički napad. Akcija počinje odmah, bez uvoda, tako da nema vremena za detaljno predstavljanje likova. To je dramaturški riješeno na dobar način, pa mi do kraja filma znamo tačno onoliko koliko i glavni lik. Nakon ekspolozije voza, Gyllenhaal se budi u kapsuli i shvata da je dio vojnog programa koji mu omogućava da preuzme kontrolu nad drugim identitetom pomoću nečega što se zove source code. Jedini izvor informacija mu je Goodwin (Vera Farmiga), koja služi kao neka vrsta mosta preko koje prelazi u novouspostavljeni univerzum. Njegov zadatak je da otkrije teroristu koji je postavio bombu u voz u vrlo kratkom vremenskom roku (8 minuta), kako bi spriječio sledeći napad. Gyllenhaal se nalazi u alternativnoj stvarnosti i ne može direktno uticati na prošlost, ali može prenijeti informaciju. Pošto je vremenski period za akciju  jako ograničen, on se beskonačno mnogo puta vraća u alternativnu stvarnost, svaki put dolazeći do novih informacija koje još više komplikuju njegovu situaciju.

Film očigledno pozajmljuje ideje gubitka identiteta iz The Bourne Identity, sa druge strane putovanja u paralelni univerzum ili putovanja kroz vrijeme iz Groundhog Daya, možda preciznije Déjà vu, i naravno Inceptiona.

Imamo dva narativna toka, jedan u vozu koji je u programu, a drugi u kapsuli. Tehnički aspekt sorce code programa u mnogome određuje zaplet i dramaturški okvir filma, tj. djeluje ograničavajuće za drugi narativni okvir, prije svega  zbog vremenskog ograničenja izlaska u alternativnu stvarnost, a i mjesta radnje, koje se u slučaju kapsule dosta skučena.

Zato je veći dio filma posvećen dešavanju u vozu u okviru 8 minuta gdje  pratimo pokušava Gyllenhaala da pronađe  teroristu. Ujednačen tempo radnje počinje da opada kada se radnja prebacuje u kapsulu  gdje u komunikaciji sa Goodwin i glavnim naučnikom, on pokušava da sazna šta se zapravo dešava. Kako vrijeme prolazi njegovi motivi za povratak u program postaju sve jači i ličniji. Osim potrage za svojim identitetom, i motiva  odnosa sa ocem koji je obrađen na jako dobar način i gdje dolazi do katarze, tu je i odnos sa Christinom koji nije isforsiran zarad ljubavne priče, već se jako dobro uklopio u dinamiku radnje.

Atmosfera programa  je adekvatno usklađena sa “stvarnim svijetom”, prije svega krupnim kadrovima koji sjajno prenose atmosferu klaustrofobije u kapsuli. Sa druge strane, Jones posebno insistira na dinamici kojom se smjenjuju scene u vozu i kroz pojedina montažna rješenja nemamo utisak da se radnja odvija na samo dvije lokacije. Tome doprinosi i dobar scenario Ben Ripleya, tako da napetost i akcija nisu samo rezultat brzih pokreta kamere i montaže.

Jake Gyllenhaal je izvanredan u glavnoj ulozi i tokom filma prolazi kroz čitav niz različitih rasploženja i emocija. Vrlo je ubjedljiv i  kada zavodi red u vozu, i u napadima panike kada djeluje  potpuno izgubljeno, a i kada pokušava da bude duhovit. Upravo je on glavni adut Jonesovog  filma. Jeffrey Wright  igra glavnog naučnika koji je zadužen za objašnjenje mambo-džambo eksperimenta, dok Vera Farmiga kao oficir, tehnički odrađuje svoj posao dok se emotivno ne zbliži sa Gyllenhaalom.

Ako pokušavate da složite logičku slagalicu,nemojte se truditi  jer je nemoguće.  Kraj filma dodatno komplikuje radnju ostavljajući nas potpuno zbunjene u pogledu asocijacija vezanih za paralelnu univerzum i pitanje šta je program i da li je sve iluzija? Posljednje dvije scene su komotno mogle biti izbačene i film bi sigurno bio ako ne kompletniji, onda sigurno dorečeniji. Poigravajući se granicama između stvarnosti i programa, kroz prizmu komunikacije iz programa, Jones razvodnjava dramski naboj filma. To sve malo kvari utisak, ali Jones, za razliku od Nolana koji se u Inceptionu igra sa živcima gledalaca, gradi priču koje jeste logički nekonzistentna, ali ne i prepotentna. Ako zanemarimo kraj, Source Code je odličan film, i oni koji nisu gledali Moon, a spremaju se za Source Code, obavezno ih pogledajte back to back jer se radi o sjajnoj idejnoj cjelini.


PROČITAJTE JOŠ OD ISTOG AUTORA:

BL!N FILMSKA KRITIKA: Never Back Down 2 : The Beatdown

BL!N/FILMSKA KRITIKA: Drive angry

BL!N/FILMSKA KRITIKA: The Mechanic

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Attack the Block

BLIN/FILMSKA KRITIKA: 14 Blades

BL!N/FILMSKA KRITIKA: Reign of Assassins

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Fast Five

BLIN/FILMSKA KRITIKA

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Detective Dee and the Mystery of Phantom Flame

(BL!N MAGAZIN)