Piše: Samir Šestan (e-novine)

„Niko ne može više voliti djecu od nas“, izjavio je, svojevremeno, Reis Cerić, u kampanji zaštite hodže-pedofila, iz gluhe, slijepe i nijeme bosanske vukojebine. Kardinal Puljić se s tim, ćutke, klimajući, složio, svjestan da mu vlastita planetarna organizacija kao dokaz uvijek može ponuditi spiskove hiljada maloljetnih konzumenata njene „ljubavi“. A Vladika Kačavenda je, milujući šipku u striptiz baru svog dvora, samo dodao: „Ni decu, ni omladinu!“ Pa su onda, složno, krenuli prema školama i obdaništima.

PARENTAL ADVISORY ili „IPAK SE NE OKREĆE!“

U razgovoru o vjeronauci u školama i obdaništima gotovo redovno se zanemaruje suština. Priča, i kad je ima, svodi se na, za kritičare teološke ofanzive na obrazovni sistem, opterećene optužbama za militantni ateizam, koliko-toliko sigurni kolosjek ponavljanja mantre o odvajanju religije od države kao Zapadnom civilizacijskom dostignuću, ne dirajući u sadržaj religijskih učenja, koji se, faktički, tretira kao „lična stvar“ organizacija i pojedinaca koji ih tretiraju kao dogmu.

No, poenta je da se radi o tekstovima i praksi koji, u najmanju ruku, zahtijevaju zabranu omogućavanja njihove konzumacije maloljetnim osobama ili bar oznaku „neophodna roditeljska pažnja“, te, ozbiljnu intervenciju države, u cilju zaštite ustavnog poretka, odnosno svojih građana (pogotovo maloljetnih) i njihovih prava.

Pedofilija. Poligamija. Govor mržnje. Zastrašivanje. Poticanje na nasilje. Incest. Uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Glorifikacija monstruoznih zločina. Ekstremni muški šovinizam. Patrijarhalni fašizam. Kriminalizacija slobode misli. Segregacija. Nepoštovanje ljudskih prava, do odricanja prava na slobodu i život drugim i drugačijim. Zagovaranje totalitarnih društvenih sistema. Sve su to integralni elementi vjerskih knjiga i praksi različitih vjerskih zajednica, od kojih je većina navedenih karakteristična i za sve tri ovdašnje s najmasovnijim članstvom. I sve su to zakonom kažnjiva (ne)djela.

Kao što je i navođenje ljudi na zločin. Ili prevara. Da o permanentnom, hiljadugodišnjem, sukobu s naukom i umjetnošću, u kom su organizovane religije zvjerski mučile i ubijale nevine ljude, u cilju sačuvanja svoje ekskluzivne pozicije na ovom(!) svijetu, ne govorimo (Papa Ratzinger i danas opravdava zločine inkvizicije i tvrdi da je "crkveni proces protiv Galileja bio opravdan i pošten”, a nijedan islamski čelnik, uključujući i Reisa Cerića, ne dovodi u pitanje pozive na ubijanje „islamofobičnih“ književnika, karikaturista, filmadžija,... – podsjetimo, Salman Rushdie je još živ, zahvaljujući jakom osiguranju britanske Vlade, ali su prevodioci njegovog romana u Japanu i Italiji ubijeni, norveški izdavač je jedva izvukao živu glavu u atentatu 1993. godine, a u pokušaju ubojstva turskog izdavača ubijeno je 37 ljudi.).

Neovisno od toga, nasuprot zdravom razumu (čija je vrijednost na lokalnim tržištima, suprotno kapitalističkoj logici, direktno proporcionalna količini – dakle, vrlo mala), religija se, postkomunističkim prostorom, zahvaljujući simbiotskoj vezi s politikom (pogotovo u sredinama u kojima je ona svedena na nacional-šovinističko bjesnilo, ksenofobiju i segregaciju), širi nekontrolisano. Uvodi se u škole, pa čak i u predškolske ustanove. S jasnom namjerom da se jedinki ne omogući pravo izbora. Nego da joj se mozak ispere u najranijem stadijumu i religija pretvori u rođenjem definisanu kategoriju. Sve u cilju stvaranja monolitnih fašisoidnih kleronacionalističkih blokova. Ili (u varijanti društva na sedativima) obezbjeđivanja „zdravih“ temelja za bolest u (skoroj) budućnosti.

PUŠENJE ŠTETI ZDRAVLJU ili ŠTA ZNA DIJETE ŠTA JE ZAKLAT ČOVJEKA S OSMIJEHOM

Totalitarni mentalni okvir, pritom, zloupotrebljava koncept ljudskih prava, i najznačajniju prednost Zapadne civilizacije pretvara u oružje protiv nje same. Pod slobodom vjeroispovjesti prodajući čisto nasilje, a pod ljudskim pravom jedinke, njeno utapanje u borgovski kolektiv i mazohističko pristajanje na samoponižavanje. Ljudsko pravo, u ovoj poremećenoj igri, postaje pravo na odbacivanje svojih ljudskih prava, u istorijskom smjenjivanju jedne brutalne indoktrinacije drugom.

No, dok se to može tolerisati kad se radi o odraslim ljudima, stavljajući takve vrste odluka u ravan sa uzimanjem narkotika (od nikotina, preko alkohola i ozbiljnijih droga, do pušenja nacionalističke kurčine svom vođi) ili praktikovanjem seksualnih perverzija (šta god ko pod tim podrazumijevao, a na ovim prostorima su svakako najrašireniji sadomazohistički bliski kontakti ludih i zbunjenih), drogiranje maloljetnih osoba i seksualno opštenje s djecom, su zločini.

Kad si punoljetan, sa svojim životom (bar hipotetički ili po nekoj liberalnoj filozofiji), možeš da radiš šta hoćeš, sve dok ne ugrožavaš druge, ali kad si dijete, država ti je dužna garantovati zaštitu.

Od svih, pa i religioznih sadista, kao što je naprimjer onaj u Hrvatskoj što, u okviru religijske nastave, djeci pušta Gibsonovu Pasiju, sa odvratnim realističnim scenama mučenja (da sad zanemarimo antisemitsku dimenziju filma), od kojih pozli i odraslim ljudima. Ili od sofisticiranog psihološkog nasilja vjeroučiteljica koje ovih dana, na početku školske godine, naglas prozivaju učenike koji su se izjasnili da neće na vjeronauku, „da vide da li su se predomislili“ (one druge, naravno, ne pitaju). Od kreatora zločinačke politike „dvije škole pod jednim krovom“, koji djecu različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti razdvajaju preziđivanjem školskih hodnika. Od onih koji po školama zakucavaju vjerske simbole, u uobičajenoj ovdašnjoj igri zapišavanja teritorija, a onda vrište o svojoj ugroženosti kad ih neko pokuša skinuti. IIi od ludaka koji prave, štampaju i djeci prodaju ili poklanjaju slikovnice u kojima se otac, koga bi se zbog sličnog pokušaja danas promptno & doživotno strpalo iza rešetaka ustanove za teške psihijatrijske slučajeve, sprema da, „primivši u snu zapovijest od Boga“ zakolje vlastitog sina, nasmiješenim(!) nožem (zamisli tu traumu djeteta, kome se zaštitnička očinska figura prikazuje kao potencijalni ludak i koljač, a oružje kojim se kolje, kao vesela igračka).

I, kao, sve je super, jer je „dobri Bog“ oca u zadnji trenutak spriječio da zakolje sina, i rekao mu da, umjesto njega, veselim handžarom, pokolje isto tako vesele ovčice koje skakuću naokolo(???). Zaštitu od onih koji, djeci (i infantilnim punoljetnicima), potrebu vjerovanja u Boga, utjeruju pričama o tome kako Bog kažnjava nevjernike: „Dugo nije bilo kiše i sve je osušilo. I životinje su crkavale od žeđi. A djeca, u stomacima majki, još nerođena, umirala.“(???). Da ponovim – „DJECA, U STOMACIMA MAJKI, JOŠ NEROĐENA, UMIRALA“. Jer im roditelji nisu vjerovali u Alaha! Pa je i njih, nerođene, za kaznu pobio(???) (Mala digresija – da podjelim s vama nedavno lično iskustvo – u pokušaju da budem tolerantan, kupih par izvanredno dizajniranih slikovnica vjerskog sadržaja, prijateljevom klincu, i srećom ih otvorih, netom prije planiranog uručenja (navedeni detalji su iz njih), i – povratih! A klincu dadoh Diznijevu Atlantidu.) Da o slavljenju praznika, kome je pozadina „ljubav“ koju je Bog ukazao nama, tako što je pobio svu prvorođenu djecu naših neprijatelja ne govorimo – „Heroj a ne zločinac“, rekli bi savremenim jezikom obožavalaca masovnih ubica.

SLOVENIJA – MOJA DEŽELA ili BOGA, CIGARE I ALKOHOL, ZABRANJENO PRODAVATI U BLIZINI ŠKOLA

Tu zaštitu, od strane države, u segmentu obrazovanja, na Balkanu, svojim maloljetnim građanima, i društvu u cjelini, pružaju tek Slovenija (čiji zakon o obrazovanju eksplicitno zabranjuje obavljanje bilo kakvih vjerskih aktivnosti u javnim školama, a što je svojom odlukom, potvrdio i Ustavni sud), Crna Gora i Kosovo (čiji je Parlament, ovih dana, opetovano odbio uvođenje vjeronauka u školu i ostao pri zabrani isticanja vjerskih simbola u odijevanju u obrazovnim ustanovama, ne obazirući se na zapjenjene reiscerićevske reakcije tamošnjih vjerskih ekstremista, frustriranih nemogućnošću da i oni ovladaju ovim segmentom društva i nagrizu sekularni ustroj iznutra, na njegovom najosjetljivijem dijelu).

U Bosni i Hercegovini, čak i nakon oštrog razlaza Islamske zajednice sa bošnjačkom nacionalističkom strankom, sa kojom su čitave devedesete bili u krajnje radikalnom simbiotskom odnosu i dolaska navodnih socijaldemokrata na vlast u dijelu zemlje sa bošnjačko-muslimanskom većinom, vlada status quo. Ili: „Ko je jamio, jamio“.

Sraslost nacionalnog, vjerskog i zvjerskog u tvorevini nastaloj na genocidu, i dalje je neupitna, potpuna i u funkciji dovršenja u ratu započetog zločinačkog projekta (Vjera se i dalje nastavlja koristiti u svrhu etničkog čišćenja, provociranja, dizanja tenzija i izazivanja međuetničke netrpeljivosti). S druge strane, stidljivi pokušaj SDP-a da, u Kantonu Sarajevo (koji, jeli, obuhvata i glavni grad ove nadasve demokratske i sekularne države) napravi neku promjenu u tom segmentu, i dokine bar kažnjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk (slabijim prosjekom ocjena), naišao je na zastrašujuću reakciju lidera Islamske zajednice, koji je, u sumanutom, nekontrolisanom, ostrašćenom govoru, u kome je po ko zna koji put zloupotrijebio žrtve genocida, SDP optužio da „hoće oni da mi ponovo dajemo svoju djecu bezbožnicima, da ne budu spremna da se brane kad dođe ponovo etničko čišćenje“(???), predsjednicu Helsinškog komiteta za ljudska prava Veru Jovanović, dodikovski-seljački-primitivno je ne persirajući, označio kao metu: „Ti služiš onima koji mrze islam, koji mrze nas muslimane”, ministru obrazovanja uvrijedio i mrtvog oca, te, zaprijetio čak i masovnim uličnim nasiljem i državnim udarom. I sve to samo zato što je SDP-ov kantonalni ministar obrazovanja, najavio da ocjena iz vjeronauka više neće ulaziti u prosijek ocjena na kraju godine(???).

Epilog je poznat – SDP se, umjesto da radikalizira svoj zahtjev i na društvenoj sceni pozicionira kao zaštitnik sekularnog vrijednosnog sistema (te inicira donošenje „slovenačkog“ zakona o obrazovanju, koji će religiju udaljiti od javnih obrazovnih ustanova), kukavički povukao, pred prijetnjama (definitivno, kao i većina građana, zatečen njihovim intenzitetom), a onda nam, kao novo „rješenje problema” ponudio uvođenje “alternativnog predmeta” „Društvo, kultura i religija”, koje će pohađati oni koji ne idu na vjeronauku (da sad zanemarimo, najnovije prodavanje magle, s „trećom opcijom“, koja je ustvari ona „opcija“ koja postoji čitavo vrijeme – da jednostavno ne ideš na nastavu, odnosno nemaš izborni predmet).

ZLOČIN I KAZNA ili AKO NEĆEŠ NA VJERONAUK, ONDA ĆEŠ UČIT DA BUDEŠ TOLERANTAN

No, kao prvo, problem se ovim ne rješava, nego dovodi do dodatnog apsurda. Koji je, najbolje izrazio, svojevremeni HNS-ov kandidat za ministra obrazovanja Hrvatske, Pero Lučin: „Vjeronauk može biti u školama, treba biti izborni predmet, a za učenike koji ga ne pohađaju treba osigurati drugi izborni predmet na kojemu će učiti o drugim religijama, što bi pridonijelo i razvijanju tolerancije i multikulturalnosti“. Elem: Vjeronauk mora ostati, a ateisti i ostali koji neće na vjeronauk nek razvijaju toleranciju i multikulturalnost(???). (Ili nek budu neobrazovani, što je najnovije SDP-ovo solomonsko rješenje).

Pomenuti predmet, međutim, ne može biti alternativa nastavi iz religije, nego je, zapravo, upravo on taj koji bi učenici trebali da pohađaju. Svi. A pogotovo(!) oni koji pohađaju vjeronauku (ako bi taj predmet ostao u nastavi). Učenicima treba (mada to neće dobiti, ni ovim predmetom, koji SDP uvodi nabrzinu, ekstremno traljavo, tek da bi prikrio svoj poraz, čime nanosi dodatnu štetu) opšte znanje o religiji, njenom razvoju kroz istoriju, kritički osvrt na njene zloupotrebe i zločine počinjene u njeno ime, njena društvena uloga i mjesto u savremenim državama, problematiziranje njenih zabluda, promašaja, tvrdnji demantovanih naukom, neprihvatljivosti nekih stavova, sa stanovištva savremene civilizacije, temeljene na ljudskim pravima i slobodama jedinke, te, upoznavanje sa osnovama svih religijskih zajednica koje djeluju u ovoj državi. Pa tek onda, ako si stekao potrebno predznanje, možeš ići i na vjeronauku. (Ili ne ići na nju - jer, da se razumijemo, ateizam, koji u svom korjenu ima ljenost, neznanje, uticaj porodice ili istorijsku inerciju, a ne svjesnu odluku jedinke temeljenu na znanju i razmišljanju, tek je druga strana gluposti).

Ali, ni tada (ukoliko je nastava organizovana u javnoj školi) ne možeš ići na časove predmeta čiji program i predavače određuje vjerska zajednica. Jer škola ne smije biti ustanova za vršenje ideološke propagande i ispiranja mozga. Niti predavanje “predmeta” koji unutar sebe nosi i krajnje neprihvatljive poruke (od antinaučnih, do govora mržnje) može biti povjereno osobama koje ne posjeduju elementarni odmak i kritičnost prema materiji koju predaju, nego je tretiraju kao dogmu. Dodatno, varanje ljudi je krivično djelo. I država ne bi smjela tolerisati da joj se djecu uči stvarima u potpunoj suprotnosti sa naučnim istinama, i da se unutar obrazovne ustanove stvara šizofrena situacija.

No, da podsjetimo, svaki put kada se, u javnom prostoru, pojavljivala opcija uvođenja obaveznog predmeta koji bi proučavao religiju kao opšti pojam, odnosno kao društveni i kulturni fenomen, sve vjerske zajednice bi se složno obrušile na nju. Jer njih ne interesuje obrazovanje (pogotovo upoznavanje sa različitim religijama i kritički osvrt na njih i njihovu društvenu ulogu ili multikulturalizam i tolerancija). Njih interesuje indoktrinacija i kontrola nad stadom koje smatraju svojim. I jasna granica, koja će tu kontrolu pojednostavljivat.

POČELI SMO SE I ŠAMARAT ili ALTERNATIVA NA POGREŠNOM MJESTU

U tom kontekstu, za sva postjugoslovenska društva, indikativno je iskustvo iz Sjeverne Irske, koje u svojoj knjizi „Bog nije velik“ iznosi Christopher Hitchens: „Oni su željeli škole u kojima je glavnu riječ vodila crkva. I segregaciju stanovništva, kako bi lakše uspostavili kontrolu. I tako su, u ime Boga, novim generacijama školaraca počeli usađivati staru mržnju. A to čine i danas.“

Konačno, umjesto da se alternativa vjeronauku uvodi u javnim školama ona bi trebala biti uvedena u školama pod kontrolom vjerskih zajednica. Dok upad vjeronauke u javni školski sistem jedne sekularne države nema nikakvog opravdanja (i zbog neprimjerenih sadržaja za taj uzrast i zbog ispiranja mozga kao cilja i zbog suprotstavljenosti naučnim istinama, koje je školski sistem obavezan prenijeti djeci i zbog imperativa razdvojenosti religije i države, kao civilizacijskog dostignuća) dotle je davanje bar alternative djeci kojoj se ispire mozak unutar vjerskih zajednica i kontrola tih paralelnih sistema, obaveza (sekularne) države.

Odluka kosovskog parlamenta, o zabrani primicanja religijskih zajednica školi, nije šamar samo kosovskim teokratama, nego i balkanskim političarima, u onim zemljama čiji je establišment kapitulirao pred nezaježljivim apetitima, drskošću i prijetnjama njihovih vjerskih zajednica i predao im vlastitu djecu. Smišljajući, pritom, neuvjerljive izgovore i dimne zavjese koje će prikriti njihovu nemoć, jad i izostanak namjere da učine nešto ozbiljno, na protjerivanju virusoidnog uljeza iz sistema i uspostavi zaista sekularne države.

Nema razlike između političara koji dopuštaju nekontrolisano vršljanje vjerskih zajednica po školama i seljana Gluhe Bukovice, koji su, braneći hodžu pedofila od „islamofobičnih medija“ i pravne države, vlastitu djecu nastavili da mu izručuju na „vjersku naobrazbu“. Pritom ih još tjerajući da izjavljuju da oni vole svog hodžu.

(Blin/sb)