Priredio: Eldin Hadžović

U subotu 7. prosinca 1991, u 20 sati i 34 minute, s faksa iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana upućena je ministru obrane Gojku Šušku odluka o imenovanju Branimira Glavaša, tada već bojnika Hrvatske vojske, za zapovjednika obrane Osijeka. Devet minuta kasnije, odluka je zaprimljena i u osječkom Sekretarijatu za narodnu obranu. Čim je faks s tim sadržajem „iscurio”, ondje je nastalo veliko slavlje, premda pravog razloga za to nije bilo. Glavaš je samo formalno postao ono što je neformalno već odavno bio.

Koliko god se smatralo da je Glavaš uživao veliku Šuškovu podršku, to ipak u stvarnosti nije bilo posve tako. Početkom prosinca 1991, dva tjedna nakon pada Vukovara, Glavaš je nekoliko dana proveo u Zagrebu ne bi li iskamčio Tuđmanovu odluku da ga imenuje zapovjednikom obrane. Sa sobom je poveo i dvojicu sebi odanih ljudi, pripadnike BOB-a Ivana Šimića i Krunu Ižakovića. Da bi lobirao u vlastitu korist, Glavaš je 6. prosinca 1991. ministru Gojku Šušku i načelniku Glavnog stožera generalu Antonu Tusu, poslao dramatičnu „informaciju o zapažanju” u kojoj je najcrnjim bojama oslikao stanje obrane Osijeka. „U zapovjedništvu obrane grada vlada totalna neorganiziranost i neodgovornost, te nepoznavanje stvarnog stanja i situacije na terenu”, pisao je Glavaš. Usput, cinkao je zapovjedništvo, tužeći ih ministru obrane i načelniku Glavnog stožera kako kane napustiti Osijek, te naglašavao kako to treba spriječiti. Na kraju dopisa tražio je odgovor o „eventualnim izmjenama u zapovjedništvu obrane grada”, te se pozvao na svoj dopis od 1. prosinca 1991. U njemu je Glavaš otvoreno izrazio svoju želju da preuzme zapovjedništvo, sugerirajući Šušku da bi kao prve suradnike volio imati Eduarda Bakarca i Petra Kljajića, dok je za izbor ostalih suradnika tražio „odriješene ruke”. Glavaš je, naime, o tome već prethodno razgovarao sa Šuškom 30. studenoga, no budući da ovaj o tome nije ni mogao ni želio sam odlučiti, a Tuđman i Manolić bili su protiv, Glavaš je stalno činio raznovrsne pritiske ne bi li progurao svoju nakanu.

„Tri su dana sjedili pred vratima Gojka Šuška i čekali priliku da ga zamole da utječe na Tuđmana i imenuje Glavaša zapovjednikom obrane Osijeka. Šušak baš nije bio za to rješenje, ali neko bolje nije imao”, pričala mi je osoba koja je bila svjedok tog događaja. Glavaš je tražio i da Zlatko Kramarić, tada predsjednik Općine Osijek, lobira kod Tuđmana, pa su se on i Srećko Lovrinčević, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća i predsjednik Općinskog kriznog štaba, također uputili u Zagreb. Kramariću to nije padalo teško – svi su nekako u to vrijeme radije bili u Zagrebu, nego u polupraznom Osijeku, danonoćno izloženom granatiranju, u kojem je smrt na ulicama postala svakodnevica. Dok je Glavaš, ležerno odjeven u trenirku (tako odjevenog uvijek bih ga viđao kad sam tijekom rata odlazio u njegov ured), zajedno s Ižakovićem i Šimićem čekao pred vratima ministra obrane, u prostoriju su neobično raspoloženi banuli Kramarić i Lovrinčević. Nosili su dobre vijesti, pa je Kramarić bio sretan što će ih upravo on prenijeti Glavašu. Iako ga Glavaš nije ni cijenio ni volio, već ga je ogovarao gdje god je stigao, znao ga je koristiti kad mu je bio potreban. Ovo je bila jedna od takvih situacija, a Kramarić je bio sretan što Glavašu može reći kako su Tuđman i Manolić, nakon premišljanja i odugovlačenja, ipak pristali da Glavaš postane zapovjednik obrane. Nadao se kako će Glavaš shvatiti da u tome ima i njegovih, Kramarićevih, zasluga.

Tuđman i Šušak

Samo četiri dana nakon što je Glavaš i formalno postao zapovjednik obrane Osijeka, dogodio se stravičan zločin u selu Paulin Dvor, jednom od 37 naselja u tadašnjoj općini Osijek. U noći s 11. na 12. prosinca ondje se zbio pravi pokolj – nekoliko pripadnika Hrvatske vojske pobilo je 19 civila. Svi, osim jednog Mađara, bili su pripadnici srpske nacionalnosti. Oni su bili u nekoj vrsti kućnog pritvora, smješteni na imanju sumještanina Andrije Bukvića, odakle su, tek na sat-dva dnevno, mogli obići svoje kuće u selu da bi nahranili stoku. Te noći svi su likvidirani, sumanutim pucanjem i bacanjem ručnih bombi.

Nekoliko hrvatskih vojnika, mahom mještana iz obližnjih Vladislavaca, koji su držali položaje u Paulin Dvoru, tog se popodneva okupilo oko ražnja na kojem se peklo prase. Dan je bio miran, nije bilo čarki iz obližnjih uporišta pobunjenih Srba, pa su se vojnici, pripremajući objed, prilično opustili. A kako je u takvim prigodama i običaj, čekajući da prase bude ispečeno, podosta se i popilo. Pripadnici krajinske vojske idilični su prizor pečenja odojka opazili sa silosa za žito u Ernestinovu, susjednom selu koje se tada već nalazilo u rukama pobunjenih Srba, i ispalili granatu koja je ubila jednog hrvatskog vojnika. Ogorčeni zbog onog što se dogodilo, dobrano pod utjecajem alkohola, nekoliko hrvatskih vojnika otišlo je do kuće Andrije Bukvića u misiju odmazde. Pobili su svih 19 osoba, u dobi od 41 do 85 godina. Među njima bilo je i osam žena.

Zločin je bio strašan i trebalo je učiniti sve da se za njega ne sazna. Nije postojala ni jedna izlika kojom bi se masakr nad nedužnim civilima mogao opravdati. Mještani Paulin Dvora, u kojem je do početka rata živjelo 168 stanovnika (147 Srba, devet Jugoslavena, četvero Hrvata i osam „ostalih”), nisu se željeli pridružiti srpskoj pobuni u Hrvatskoj i prihvatiti oružje koje je ilegalnim kanalima, ali i od strane JNA, dolazilo iz Srbije. Prihvatili su hrvatsku državu kao svoju i nisu se protivili kada je u njihovo selo ušla Hrvatska vojska. Ipak, slijedeći pisanu zapovijed Karla Gorinšeka, u to vrijeme zapovjednika Operativne zone Osijek, od 14. studenoga 1991, u kojoj je naredio da se srpska sela stave pod „maksimalni nadzor”, te da se izvrši „oduzimanje oružja, a poznate ekstremiste uhiti”, postrojba Hrvatske vojske u Paulin Dvoru stavila je tamošnje preostale Srbe u, rekosmo, svojevrsni kućni pritvor. Nitko ih nije ni dirao, ni maltretirao, sve do te kobne noći između 11. i 12. prosinca 1991. godine.

Kad je tri dana nakon masakra Paulin Dvor pao i kad su u njega ušle postrojbe JNA i srpske paramilitarne snage, pronašle su na obližnjem štaglju, u drvenom sanduku za municiju, samo leš 57-godišnje Dare Vujnović. Posmrtni ostaci ostalih osamnaest mještana Paulin Dvora zagonetno su nestali i nitko nije znao gdje su. U knjizi Crimes Without Punishment (Zločini bez kazne), objavljene u Vukovaru 1997, na engleskom jeziku, koja je u Hrvatskoj bila označena kao proizvod srpske propagandne mašinerije, objavljeno je da je 18 leševa, neposredno nakon ubojstva, odvezeno kamionom marke TAM na nepoznatu lokaciju. Hrvatska je negirala bilo kakav zločin u Paulin Dvoru, a svako spominjanje ubojstva tih ljudi prozvano je izmišljotinom. Tako je bilo sve do ponedjeljka, 13. svibnja 2002, kad su leševi iz Paulin Dvora pronađeni 500 kilometara jugozapadno, u blizini zaseoka Rizvanuša, na šumskom putu koji od sela Brušane, na cesti Gospić – Karlobag, vodi prema vrhu Visočica (1619 metara nadmorske visine). Netom nakon što je završena ekshumacija na groblju u Korenici, haški istražitelji bili su uvjereni da će i u Rizvanuši pronaći posmrtne ostatke Srba ubijenih u Lici. Imali su odlične informacije o lokaciji grobnica i očito ih je onamo uputio netko tko je dobro znao gdje se nalaze. Da takve informacije nisu imali, nikada ništa ne bi pronašli. Ovako, haški su istražitelji s velikom sigurnošću pokazali na mjesto na kojem je trebalo započeti ekshumaciju. Prstom su uprli na lijevu stranu puta, kad se od Rizvanuše ide prema vrhu Visočica, odmah iza table koja označava početak lovišta. I doista, čim je rovokopač odgrnuo plitki sloj zemlje, na dubini od jednoga metra, pojavile su se bijele plastične bačve, ukupno sedam komada, vodoravno položene i ponešto udubljene. Haški istražitelji s jednakom su lakoćom pronašli i druga dva mjesta na kojima su se nalazile ostale bačve. U drugoj grobnici, desetak metara od prve, nalazilo se još sedam bijelih buradi, također na oko metar dubine i dva metra od ceste. Treća grobnica s posmrtnim ostacima žrtava, potrpanih u četiri plastična bureta, nalazila se na oko kilometar od prve. Za razliku od ostalih bačava, ove četiri imale su poklopac.

Istražitelji su bili potpuno zbunjeni, baš kao i ostali članovi ekipe: istražni sudac i državni odvjetnik iz Gospića, pukovnik Ivan Grujić, koji je vodio komisiju hrvatske Vlade za zatočene i nestale, i njegov tim, te promatrači iz Srbije – Dragan Maksimović i Vesna Kovačević. Prvo što su pomislili bilo je da se u buradi nalazi kakav otrovni otpad, ali kad su rasjekli prvu bačvu iz nje su ispale ljudske kosti, dijelovi odjeće i zemlja. Među odjećom koja je ispala iz prve bačve, zajedno s džepnim kalkulatorom Citizen-LC-531 i nožićem, nalazila se i sindikalna iskaznica drvne i papirne industrije broj 034028, na ime Milana Labusa. Na iskaznici nije bilo nikakvih drugih podataka. Haški istražitelji i Ivan Grujić pregledali su svoje popise žrtava, ali ime Milana Labusa nije se nalazilo ni na jednom. Grujić je tada nazvao svoj ured i zatražio da provjere nalazi li se osoba po imenu Milan Labus na popisu nestalih, ali je dobio negativan odgovor. Potom je od svoje zamjenice Višnje Bilić zatražio da pogleda nalazi li se Labusovo ime u knjizi Nestala lica na području Hrvatske, koju je izdao Veritas, dokumentacijsko-informativni centar iz Beograda, koji vodi Savo Štrbac. Ime Milana Labusa bilo je u toj knjizi, nalazio se na popisu žrtava u istočnoj Slavoniji, u skupini onih 19 civila ubijenih u Paulin Dvoru. Grujić je odmah shvatio o čemu je riječ. Zastao mu je dah i u trenutku postalo jasno da se radi o prvorazrednom skandalu.

Te večeri Vesna Kovačević, patologinja s Instituta za sudsku medicinu na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, koja se nalazila u Rizvanuši kao članica jugoslavenske komisije za nestale, nazvala je Savu Štrpca i zamolila ga da pogleda nalazi li se Milan Labus na nekom od popisa nestalih. Štrbac joj je ubrzo odgovorio i rekao da se to ime nalazi na samo jednom popisu – onom žrtava iz Paulin Dvora u istočnoj Slavoniji, nadomak Osijeka. Tada je i njima – kao i Grujiću nekoliko sati prije – sve postalo jasnije. Sljedećeg jutra, kad su nastavljena iskopavanja, Vesna Kovačević rekla je šokiranim haškim istražiteljima što je saznala. Oni su se povukli u svoj šator i nakon petnaestak minuta rekli da su i oni upravo pronašli Labusovo ime u svojoj bazi podataka, te da je uistinu riječ o žrtvi iz Paulin Dvora. Dokumenti koji su pronađeni kod ostalih žrtava u bijelim plastičnim bačvama, koje je proizveo osječki „Analit” i kakve su se početkom devedesetih mogle kupiti u prodavaonicama diljem Hrvatske, sugerirali su da su i ostali ubijeni iz Paulin Dvora. Kasnija DNK analiza to je nedvojbeno potvrdila.

Stvar je za hrvatsku stranu bila iznimno neugodna, jer je upravo tih dana svijet ostao zgrožen otkrićem da je srbijanska policija, po naređenju Slobodana Miloševića, s namjerom da prikrije zločine, albanske žrtve s Kosova hladnjačama prevozila u Srbiju i ondje ih tajno pokapala. Sada se, međutim, pokazalo da je i Hrvatska činila isto.

Gotovo šest godina, 17 leševa srpskih i jednog mađarskog civila, ubijenih u Paulin Dvoru, bili su skriveni u nekadašnjem skladištu JNA Lug kraj Čepina, desetak kilometara od Osijeka. Vojno skladište Lug došlo je u posjed Hrvatske vojske sredinom rujna 1991. u jednoj od niza akcija kojima su u to vrijeme u Hrvatskoj preuzimane vojarne i drugi objekti JNA. Zauzimanje Luga bilo je vrlo bitno za Hrvatsku vojsku koja je u to vrijeme tek nastajala: u Lugu je bila velika količina naoružanja i streljiva, a to je Hrvatskoj kronično manjkalo. Jutro nakon zločina, u Paulin Dvor poslana su ambulantna kola iz Osijeka. No, za njih tamo nije bilo posla. Svih 18 civila koje je jedinica Hrvatske vojske u sastavu 130. brigade do trenutka masakra držala u stanovitom kućnom pritvoru, bili su mrtvi. Očevici kažu da je mjesto zločina pružalo stravičnu sliku – tih nesretnih 18 ljudi bilo je ubijeno rafalnim pucnjevima i ručnim bombama. Neki od njih dugo su umirali, zapomažući cijelu noć. Samo jedan od ubijenih, Milan Labus, čije je tijelo prvo pronađeno u bijelom plastičnom buretu tijekom ekshumacije na Rizvanuši, likvidiran je neposredno pred opći masakr. Njega su ubila dvojica hrvatskih vojnika, pod sumnjom da je srpskim paravojnim formacijama u Ernestinovu odao položaj jedinice HV-a.

(nastaviće se)

VEZANI TEKSTOVI:

DRAGO HEDL/GLAVAŠ, KRONIKA JEDNE DESTRUKCIJE (1): Gdje je onaj drugi? Odmah ga likvidirajte!
DRAGO HEDL/GLAVAŠ, KRONIKA JEDNE DESTRUKCIJE (2): Srbi su imali Arkana, a Hrvati Glavaša
DRAGO HEDL/GLAVAŠ, KRONIKA JEDNE DESTRUKCIJE (3): Lažni četnički terorista i pravi zločin