Razgovarala: Andrijana Copf (Dnevni-list.ba)

Jedan od najboljih glumaca na Balkanu Sergej Trifunović (Mostar, 1973.) boravio je dva dana u Mostaru i dao podršku Danima filma. Rođeni Mostarac s adresom u Beogradu, u filmu Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” kojim su otvoreni ovogodišnji Dani filma Mostar, ostvario je manju ulogu. U razgovoru za Dnevni list Trifunović govori o svom novom projektu po knjizi Boris Dežulovića koji će snimati u Mostaru, o nacionalizmu i podjelama, o novom ministru kulture Srbije Ivanu Tasovcu…

Gledali smo Vas na otvorenju Dana filma, u manjoj ulozi u filmu Bobe Jelčića. Kako je bilo na snimanju?

U tom trenutku sam snimao kratki film Dine Murselovića, koji je diplomirao kameru na Norveškoj kraljevskoj akademiji (film se snimao u Mostaru, nap.aut.), pa se jednostavno dogodilo da je Bobo Jelčić snimao film u Mostaru, tako da su više izmislili nešto za mene, što je lijepo. Meni je jako drago da sam igrao u tom filmu jer je to odličan film, jer je to film koji govori o Mostaru, danas što je dosta bitno, pri tom jednim vrlo, vrlo finiranim filmskim jezikom što je dosta rijetko, pogotovo što je Jelčić poznat kao kazališni redatelj.

Kad kažete o Mostaru danas, kakav je to Mostar danas? U očima Mostarca koji ne živi tu?

Mostar danas je najblaže rečeno sje*an. Zašto je sje*an? Ja jučer u kafiću gdje sjedim čujem 'lijeva strana', 'desna strana'. Ja uopće ne razumijem koja je to lijeva, koja desna strana, niti želim razumjeti. I onda kažem tim ljudima da dok se nasred Bulevara ne izgradi zid, kao što je u Berlinu bio Berlinski zid i ne postave četiri stražara, i da onda svatko tko s lijeve pokuša prebjeći na desnu stranu ne bude ubijen metkom u leđa i obrnuto, ja ne priznajem tu podjelu. Ne znam što znači lijeva i desna strana. Onda meni taj netko pokušava objasniti kako su muslimani na jednoj strani, a Hrvati na drugoj, što nije istina. Ja sam bio u posjetu svom ujaku, koji živi na hrvatskoj strani… Ta grozna podjela na lijevu i desnu postoji samo u glavama ljudi, nažalost. Dok god bude postojala u glavama ljudi, dok god ljudi koji su na vlasti, što kaže Dino Šaran u onoj pjesmi Letu štuka: 'Hranite ekstreme da zaustave probleme da i djeca budu sluge mržnje, pakosti i straha, dok god se budu trovala ta djeca time da postoje lijeva i desna strana, to će nažalost tako postojati i neće djeca shvatiti da je Mostar jedan, zapravo, prije svega - grad. Samo su onda došli neki seljaci koji su zbog svojih nekih kompleksa taj grad dijelili na neku fiktivnu lijevu i desnu stranu. Mislim da djeca nemaju veze s tim. Jutros sam u Ulici Alekse Šantića prošao pored jedne osnovne škole, ne znam koja je to strana, i vidio djecu za koju mislim da te podjele već ne priznaju, a do tada će vjerojatno pomrijeti ova go.na koja ih truju tim podjelama, tako da im želim svu sreću da pomru što prije.

Od rata je prošlo više 20 godina. Zašto ne mrdamo s te 'točke' podjela?

Zato što to nekom odgovara. To je vrlo jednostavna stvar. Uvijek nekom odgovara. Nekom odgovara da se dogodio rat, nekom odgovara da podgrijava ovo stanje koje postoji danas. Dok god se ne budu neki klinci digli i rekli 'Mi ne želimo to', to će se tako događati. Dok god budu klinci ušli uz dlaku tome, da je to tako i da prihvate g..na kojim ih hrane stariji, to će neminovno postojati.

Koliko je kroz umjetnost važno na jedan način progovoriti o tome?

Umjetnost je jedan mali segment u kojem ljudi koji se bave umjetnošću govore o tome. Nažalost, to nije valjan segment u smislu što, prvo, umjetnost nema snagu kakvu je imala nekada jer državne strukture ne daju prostora umjetnosti jer znaju da umjetnici ne misle kao i državne strukture. Umjetnici nikad ne misle kao i država. A ljudi vode državu iz interesa, tako da država drži podjelu na fiktivnu lijevu i desnu stranu. Onog trenutka kad država bude riješila prekinuti tu nevidljivu barijeru između lijeve i desne strane, kad to bude u interesu države, onda će ta nevidljiva barijera prestati postojati, odnosno mediji će početi brisati tu barijeru i počet će govoriti djeci da su oni svi iz Mostara, a ne s lijeve ili desne strane. Tako da su umjetnici jedan mali segment koji 'prduckaju' i 'prduckaju' o tome, pa možda ih netko nekad i čuje. To je to.

Ipak, bili ste uključeni u veliku akciju za pomoć djevojčici Tijani iz Beograda, puno ljudi se uključilo, iz puno zemalja, i tu nije bilo podjela. Kako to?

Upravo ti to govori u prilog ovome što sam rekao. Interesantno je to. Prvo se javio Feđa Štukan iz Sarajeva, onda se javio Damir Krčum odavde i onda su u Pavarottiju napravili akciju 'Mostar za Tijanu'. I nazovem ja urednike Blica, koji je najčitanija dnevna novina u Srbiji, i kažem im: 'Eto napišite na naslovnoj strani, dat ću vam brojeve telefona tih ljudi, pa napišite kako je moguće da neki muslimani i Hrvati iz podijeljenog Mostara zajednički skupljaju novac za neko dijete iz Beograda s Kanareva brda, a pri tom ne znaju sami ni što će od svojih jada'. Međutim, Blic to stavi na stranicu broj 24, Društvo, u članku od četiri rečenice. Toliko o političko-socijalnoj, društvenoj, i bilo kakvoj odgovornosti, u bilo kojem smislu. Ja im kažem: 'Majmuni, imate jedinstvenu priliku upravo izbrisati taj šovinizam u glavama ljudi u Srbiji'. Nacionalisti u Srbiji bi bili šokirani da neki muslimani iz Mostara i Sarajeva skupljaju novac za neku djevojčicu iz Beograda. Upravo je najveća odgovornost medija u tome. Ispričao sam to s Blicom jer očigledno da to opet nekom nije išlo u prilog. Vrlo jednostavno.

Radite na filmu, kazalištu… Gdje Vas ima više ovih dana?

Sad sam u Mostaru, večeras u Zagrebu, prekosutra u Rovinju.

Privatno ili poslovno?

Privatno. U Rovinju sviram sa svojim bendom.

Ima li nekih projekata u BiH na kojima radite?

Ima, radim.

Na kojem?

Radimo na projektu koji se zove 'Jebo sad hiljadu dinara' (prema knjizi Borisa Dežulovića, nap.a.), za koji bih želio okupiti i napraviti jednu srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačku koprodukciju i na dobrom smo putu da to napravimo. I ako to napravimo, onda ćemo se stacionirati ovdje i okupiti najbolje iz branše iz jedne, druge i treće države i onda ćemo to raditi ovdje.

Tko mi? Tko je nositelj projekta?

Trenutačno sam to ja, moj koproducent iz Zagreba Martin Milinković, moj brat Branislav, Radivoje Andrić koji je režirao filmove 'Munje' i 'Kad porastem biću kengur' (radio je kao pomoćnik redatelja i na filmu Bobe Jelčića 'Obrana i zaštita', nap.aut.). Uključujemo i neke druge ljude, očekujem da se jedna vrlo bitna faca odavde iz Mostara uključi i ja mislim da je onda to to.

Umjetnik?

Umjetnik, nego što.

A tko je?

Neću još reći.

Ima li financijskih sredstava? Ima li osnove za početak projekta?

Uvijek ima financijskih sredstava.

Za kulturu?

Uvijek. Za sve ima, važno je samo rasporediti.

U Srbiji je imenovan novi ministar kulture. Očekujete li neke promjene?

Ja sam ga osobno zvao šest puta telefonom i prijetio mu smrću ako ne prihvati funkciju. Srećom, prihvatio ju je i očekujem velike promjene. Znam čovjeka i očekujem velike promjene.

U čemu najviše?

U uspostavljanju sustava, prije svega. Tasovac je jedan vrlo sistematičan čovjek koji je uzdigao Beogradsku filharmoniju doslovno iz pepela i ako bude primijenio svoj sistematični mozak na dobru suradnju države, za što mislim da ima dobar vjetar u leđa, mislim da možemo napraviti prije svega sustav. Ono što nas najviše je*e u cijeloj priči u Srbiji, pogotovo u BiH, je odsutnost sustava, nema nikakvog sustava. Ako ga uspijemo uspostaviti, bit će to velik korak, a mislim da su trenutačno na vlasti ljudi koji uspostavljaju sustav. To je ono što mene prilično raduje. Ja sam uvijek entuzijast, ali po ovom pitanju sam baš entuzijast.

Kad ste spomenuli taj svoj projekt, a evo govorimo i o odnosu vlasti prema kulturi, dijelite li stav mnogih koji kažu da danas svaka država zasebno ne može napraviti veliki projekt i da je budućnost u koprodukcijama?

Apsolutno sam siguran da sama jedna država ne može. Jugoslavija se raspala na šest zemalja, evo sad i sedma, ali ono što nas vezuje je identično kulturno naslijeđe, ako ništa isti jezik. Možemo ga mi zvati bosanski, srpski, hrvatski, ovakav ili onakav, crnogorski, to je u suštini jedan jezik, a najveći dokaz za to je što ti i ja sad, a pri tome ja pričam jako brzo, razgovaramo bez prevoditelja. Ti ćeš samo ovaj intervju staviti u 'ijekavicu' i to će biti to. Ali tu nema nikakvih problema jer je i Vuk Karadžić svoj prvi 'rečnik' nazvao 'Rječnik'. Tako da tu apsolutno nema nikakvih prepreka. Čim je jezik jedan, onda je i tržište jedno. Brige koje nas more su, nažalost, također identične i nema apsolutno nikakvog razloga da se ograničimo na svoje tržište od četiri ili sedam i pol ili dva milijuna, kad možemo napraviti tržište od 25 milijuna. Isto želim gospodarstvu, isto želim ekonomiji, kao što želim jedinstvenu balkansku nogometnu ligu, tako mislim i za kulturu.

Bi li za kulturu bilo lakše da su sve te zemlje dio Europske unije?

To su sad neke 'vaćaroške' priče o fondovima, ne ulazim u to. Ja u suštini mislim da je Europska unija jedna umjetna tvorevina. Mislim da je Jugoslavija mnogo prirodnija tvorevina od umjetne Europske unije i nisam veliki pobornik EU-a, ne mislim ništa dobro o EU-u. Nemam nikakav stav o tome. Mašu s EU-om svima, a to je kao ona mrkva na štapu s lasom na drugom kraju, malo ga gurni, malo ga povuci… to je štap za magarce inače. Mi i dalje ne razumijemo da trebamo uzeti motiku u ruke. Srbija je agrarna zemlja koja je prije svega za vrijeme kralja Petra Karađorđevića izvozila svinje u Egipat. Bila je najveći izvoznik šljiva u Europi, danas je i dalje najveći proizvođač malina na svijetu, a nije ni među prvih 15 izvoznika. Mi uvozimo krumpir iz Afrike, što su nebuloze, ali radilo se na tome i da srpski seljak bude sje*an, radilo se apsolutno na sje.avanju svih ovih prostora, dugo i selektivno, u svakom segmentu. Tako da mislim da bismo se trebali baviti prije svega svojim dvorištem, zasaditi sebi šljive, gajiti svoje svinje i uspostaviti primat domaćeg proizvođača na tržištu. A onda izvoziti, prodavati i ne znam što.

Vi ste do prve godine živjeli u Mostaru?

Ja sam se rodio u Mostaru.

I onda?

Pa samo sam se rodio u Mostaru jer se moja majka samo vratila da me vodi, lokal-patriot. Ali tu smo dolazili svako ljeto, tu uvijek dolazim, imam blisku rodbinu ovdje.

Kakvim vidite ovaj grad, recimo, za pet godina, u bliskoj budućnosti?

S obzirom da se za 20 godina nije pomjerio ništa, ja se nadam da će se to možda dogoditi u sljedećih pet godina, mada ne vidim to. Mislim da moraju pomrijeti ovi koji pamte ovaj rat da bi se to nešto pomjerilo. Ne vjerujem da će se išta skoro pomjeriti.

Kad bi mogao biti početak ovog Vašeg projekta o kojemu ste govorili?

Ja se nadam sljedeće godine.

Hoće li u Mostaru biti sjedište ekipe?

Iskreno se nadam da apsolutno hoće.

Snimanje?
U okolini.

I u gradu?

Najviše u okolini.

(Dnevni-list.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)