'ČOVJEK, odgovori on. Znate, čovjek žrtvuje svoje zdravlje da bi zaradio novac, a onda on žrtvuje sav taj novac da bi ponovo vratio izgubljeno zdravlje. Nakon svega toga čovjek bude u tolikom strahu da ne može na pravi način uživati u sadašnjosti. Živi svaki dan NE PRIHVATAJUĆI smrt...na kraju umre...kao da nikada nije ni postojao...'

O FOTOPROJEKTU 'BLOODHONEY': 'Naziv je prevod riječi 'Balkan' koja je turskog porijekla. Kada se rastavi u dvije riječi 'bal' (med) i 'kan' (krv), nastane 'bloodhoney'. Prethodno je to urađeno u Ron Haviv knjizi 'Blood+Honey' koja govori o ratu na Balkanu'

Riječima Delai Lame, Harun Mehmedinović je započeo razgovor za DEPO PORTAL, jer kako tvrdi upravo ova misao na najadekvatniji način opisuje sve ono što on radi. Naime, za one koji nisu upoznati sa njegovim radom, mladi Mehmedinović je rođeni Sarajlija, koji već polovinu svog života živi u Los Angelesu, a bh. javnost ga je upoznala prije četiri godine, kada je u Sarajevu premijerno predstavio svoj višestruko nagrađivani kratkometražni film 'U ime sina'. Posljednjih godina je intenzivno radio na fotoprojektu nazvanom 'Bloodhoney', koji za rezultat ima fascinantne fotografije. Kako tvrdi većina ljudi na svijetu živi neprestano ili u budućnosti, ili u prošlosti, nikada u sadašnjosti, a ovaj projekat dolazi prvenstveno iz njegovog interesa za spontanost i za improvizaciju.

- Ideja je upravo to da se uživa u sadašnjosti, da se vrati u stanje u kojem smo bili kao djeca. Kada nismo bili pod stresom i preokupirani strahovima 100 posto vremena. Nazvao sam projekat 'bloodhoney' jer sam htio sugerisati te avanture koje su rezultirale, kada su se individualci prepustili sadašnjosti, bila ona pozitivna ili negativna, bila ona prijatna ili neprijatna, i fotkama pokušavam da uhvatim tu energiju. U projekat sam uključio svoje prijatelje jer sam htio da ih izvučem, barem na jedan dan, iz njihovih '09-17h' života, koji su većinu gurali u depresiju i dosadu, izjavio je Mehmedinović.

LJUBAV PREMA FILMU: 'Dosta sam crtao stripove kao dijete i to mi je pomoglo da preživim rat donekle čitav. Posebno tokom prve godine, u 1992., malo se moglo raditi osim sjediti u podrumu. Ja sam crtao i šiljio olovke gelerima. Budući, da je moj rani doživljaj rata bio kroz zvuk, posebno zvuk granata koje se približavaju dok smo se mi molili da nas promaše. Strip mi nije dozvolio da ugradim zvuk u priče, film je prirodno legao kao moja najdraža forma pričanja priča. Tu je da ti udari na sve osjećaje, da te šćepa i provuče kroz priču u jednom dahu'

Rođen je 1982. godine u Sarajevu, gdje je proveo većinu svog djetinjstva. Navodi da je jako vezan za jezero Modrac, pored Tuzle; odakle mu je otac, poznati književnik Semezdin Mehmedinović; te da ima posebnu konekciju sa njim i predratnim iskustvom od tamo. No međutim, nakon završetka rata 1996. godine odselio se u Ameriku gdje i danas živi i radi. Priznao nam je da mu je kao djetetu prepunom ratnih trauma Amerika pomogla, da ima normalnije djetinjstvo, te dala priliku da ostvari 'američki san':

- Budući da sam izašao iz Sarajeva tek nakon rata, Amerika je bila način da se oporavim fizički i duševno. Bio sam dvadeset kila ispod norme i patio sam o blaže forme PTSD, i trebalo je desetak godina da se oporavim. Sretan sam da kažem da mi je pružena prilika da odem u škole mog izbora, i neke od najboljih programa za film, gdje mi je po prvi put data šansa da pričam priče kroz taj medij.

- Osjećam se prihvaćenim u Americi, i mislim da mogu da doprinesem njihovoj kulturi, nekim stvarima koje unikatno dolaze iz ratnog iskustva, da komuniciram s njima iz perspektive nekoga ko nije odrastao u toj kulturi, da uočim neke stvari koje oni ni sami ne vide. Ja još nisam našao jedno mjesto koje bi zvao 'kuća', tako da je možda meni suđeno da je sama planeta kuća, ili možda, sam proces koji radim i to me čini nekom formom nomada, što mi prirodno leži. Otkad sam rođen, promjenio sam dosta različitih kuća i apartmana, očigledno mi nije suđeno da ikada stojim u jednom mjestu.

Prije nekoliko godina je diplomirao na kalifornijskom univerzitetu, gdje je studirao režiju i teatar. Dvije godine kasnije, magistrirao je režiju na američkom filmskom institutu, a njegov film 'U ime sina' nagrađen je Franklin J. Schaffner nagradom za najbolju režiju. Ljubav prema filmu, kako tvrdi razvio je iz ljubavi prema stripovima koje je crtao tokom granatiranja Sarajeva, ali i iz pričanja priča, koje su mu u djetinjstvu lovci sa Modraca svako veče, uz vatru pripovjedali:

- Priče su najstarija forma 'arta', tu su da nas motivišu da ostvarimo želje, tu su da nas liše straha, time što vidimo priče nekoga drugog ko je riskirao i preživio. Dosta sam crtao stripove kao dijete i to mi je pomoglo da preživim rat donekle čitav. Posebno tokom prve godine, u 1992., malo se moglo raditi osim sjediti u podrumu. Ja sam crtao i šiljio olovke gelerima. Budući da je moj rani doživljaj rata bio kroz zvuk, posebno zvuka granata koje se približavaju dok smo se mi molili da nas promaše. Strip mi nije dozvolio da ugradim zvuk u priče, film je prirodno legao kao moja najdraža forma pričanja priča. Tu je da ti udari na sve osjećaje, da te šćepa i provuče kroz priču u jednom dahu.

U potrazi za prvim, dugometražnim igranim filmom, zainteresovao se za fotografiju, jer kako navodi primarno je vezana za pričanje priča. Mladi Mehmedinović kaže da je malo razlika između fotografija, filma, stripa, novela, usmenog pričanja itd. Mehmedinovićeve fotografije objavljene su i u italijanskom Vogue, koji ih je uvrstio u svoj projekt '101 photographers/101 pictures'.

'Bio sam iznenađen kada je italijanski Vogue pokazao interes za moje fotografije, jer sam ga ja uvijek vidio kao modni časopis. Jako sam sretan što su izabrali nekoliko mojih radova i objavili ih u magazinu, a i uvrstili u njihovu prvu grupnu izložbu'

- Bio sam iskreno iznenađen da je italijanski Vogue pokazao toliki interes, ja sam Vogue uvijek vidio kao modni časopis, ali nisam znao mjeru do koje je zainteresovan za 'art fotografiju'. Jako sam sretan što su izabrali nekoliko mojih radova i objavili ih u magazinu, a i uvrstili u njihovu prvu grupnu izložbu. Još ne znam koliki je potpuni uticaj Voguea, ali znam da mi je do sada donio mnogo novih fanova projekta, a mislim da će svoj najveći odijek tek imati, nadam se u skoroj budućnosti.

Ovaj svestrani umjetnik, odlučio se za još jedan umjetnički izazov. Naime, kako bi prezentovao svoj dosadašnji projekat na što bolji način, napravio je svojevrsan spoj slike i priče, koje je uvezao u knjigu 'Séances'. Kako kaže knjiga je odlična prilika da se prezentuje projekat u velikom formatu, sa kombinacijom ove dvije kreativne forme. Također najavljuje da je ovo tek prva, u ediciji koja će imati mnogo knjiga na kraju. Te dodaje da će svaka knjiga imati malo drugačiju tematiku.

- Knjiga je prirodan završetak prve faze 'Bloodhoney' projekta. Mnogo je ljudi vidjelo slike, ali skoro niko nije čuo priče iz njih, priče o samom snimanju, priče o ljudima slikanim. Upravo će one, nadam se, znatno podići i same fotke i dati dublje znanje čitaocima o samom procesu koji je u srcu projekta.

Knjiga izlazi u aprilu, a više detalja o njegovom prvom književnom ostvarenju možete saznati na www.bloodhoney.com.

Ono što je posebno zanimljivo o životu ovog mladog i uspješnog umjetnika, jeste podatak da iako već godinama ne živi u BiH, Bosne je još uvijek dobrim dijelom ostalo u njemu, ali to ipak nije dovoljno da se vrati u svoj rodni kraj.

'Na neke načine sam skroz Bosanac, volim divljinu, volim planine, volim koncepte bihuzura i rahatluka (oba su potrebna, a još nisam našao način kako da te dvije riječi prevedem onima koji nisu sa Balkana)'

Kaže da nostalgiju ne osjeća, ali da planira dolaziti u Bosnu, i na Balkan, raznim povodima, jer ima dosta priča koje potiču iz Bosne, a koje mora da ispriča.

- Bosna primarno ostaje u meni, kao kolekcija iskustava koje su formirale moj pogled na svijet, to primarno izlazi iz jednog stanja pred rat i potpuno drugog tokom rata. Sve iluzije su nestale tada, a ja sam postao jako zainteresovan za goli identitet individualaca koji je obično smrskan u takvim situacijama. Na neke načine sam skroz Bosanac, volim divljinu, volim planine, volim koncepte bihuzura i rahatluka (oba su potrebna, a još nisam našao način kako da te dvije riječi prevedem onima koji nisu sa Balkana).

(DEPO PORTAL/K.Rondić)