Pismo prenosimo u cjelini;

- Dok se ministri kulture u Skoplju dogovaraju o uspostavljanju mreže nacionalnih muzeja jugoistočne Evrope radi intenziviranja njihove suradnje i realizacije zajedničkih projekata na regionalnom i međunarodnom nivou, Zemaljski muzej u Sarajevu već duže vrijeme ne radi, a u medijima se vodi polemika oko pitanja odgovornosti za takvo stanje. U podjednako teškoj situaciji nalaze se gotovo sve kulturne i umjetničke institucije u našoj zemlji čiji je osnivač svojevremeno bila Skupština SR BiH.

Aktuelna država prihvatila je kao svoju obavezu jedino finansiranje Državnog arhiva, a Kanton Sarajevo preuzeo je obaveze prema Narodnom pozorištu i Filharmoniji kao ustanovama kantonalnog značaja. Zemaljski muzej, Istorijski muzej, Narodna i univezitetska biblioteka, Umjetnička galerija BiH, Kinoteka i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica godinama djeluju bez finansijera, pa se danas nalaze na rubu opstanka. Drastičan je primjer upravo Zemaljski muzej, koji je tokom prethodnih zima u nekoliko navrata obustavljao djelovanje pošto u nedostatku grijanja nisu bili ostvareni niti najosnovniji radni uslovi, dok muzejski radnici više od godinu dana nisu primili plaće. Zbog takve situacije vrata Muzeja danas su zatvorena, a znanstveni radnici koji su u njegovim prostorima godinama stvarali duhovnu povijest ove zemlje našli su se na ulici. A riječ je o najstarijoj naučnoj instituciji, koja se s pravom smatra bitnim atributom
bosanskohercegovačke državnosti. Naravno, ovakva sramotna situacijama je u civiliziranim državama nezamisliva.

Nad tom činjenicom moraju se duboko zamisliti politički lideri koji su dobili mandat da vode ovu zemlju, ali i oni koji su im na izborima taj mandat dali. Pokušaj da se krivcima za takvo stanje proglase uprave Muzeja i ostalih spomenutih institucija zbog njihove neprilagođenosti ekonomskim zakonitostima tržišne privrede, čak i kada bi bili više ili manje utemeljeni, ne bi mogli osloboditi državne vlasti obaveze stvaranja uvjeta za njihovo djelovanje. Uostalom, kao legitimni nasljednici njihovih osnivača, te su vlasti odgovorne i za kadrovska rješenja u rukovođenju ustanovama od državnog značaja, koje nigdje u civiliziranom svijetu nisu prepuštene nekontroliranom djelovanju tržišta.

Jasno je da se u „dejtonskoj“ Bosni i Hercegovini na području kulture u najzaoštrenijem obliku ispoljavaju protivurječja koja prate ovu tvorevinu od njenih početaka. Takva situacija je logična posljedica djelovanja one političke koncepcije koja se sistematski suprotstavlja svakom pokušaju da se država uspostavi u svom punom obimu, kako bi na tome  gradila argumentaciju da je, kao takva, i sama država BiH neodrživa. Simptomatično je, međutim, da i one političke opcije koje državnost BiH stavljaju u središte svojih programa ne pokazuju stvarnu zainteresiranost za rješavanje statusa kulture i njenih institucija. Da li je
riječ o primitivnom shvaćanju kulture kao suvišnog balasta u jednoj siromašnoj državi, ili, pak, o činjenici da nijedna od spomenutih ustanova nema niti može imati jednonacionalni etnički karakter, pa zbog toga nema ni podršku nacionalnih elita?

(DEPO/BLIN/em)