Piše: Nedžad AHATOVIĆ, profesor odbrane i sigurnosti 

Osnovna škola „Sandy Hook“, u američkom pitoresknom gradiću Newtown u saveznoj državi Connecticut, tragično je poprište novog izljeva agresivnog ponašanja mladih Amerikanaca koji su zaraženi tzv. „oružanim bjesnilom“. Do zuba naoružani Adam Lanza svoju dugo nakupljanu asocijalnost i frustraciju iskalio je na dvadesetero djece uzrasta između šest i sedam godina i šestero odraslih, hladokrvno i sistematski ih ubijajući u svom pomahnitalom pohodu. Sve informacije do kojih se može doći o ovom slučaju zasad govore da je majka Adama Lanze, Nancy, bila poštovalac kulta oružja i da je kod kuće imala arsenal naoružanja među kojima i jurišnu pušku XR-15 Bushmaster kalibra 223 Remington (civilna verzija metka 5,56 mm NATO) kojom je njen sin počinio neviđen pokolj nad djecom.

Krvavi put u samoubistvo Adama Lanze krenuo je sa brutalnim ubistvom upravo njegove majke, da bi se zatim nastavio u Osnovnoj školi „Sandy Hook“ u kojoj je njegova majka radila. Ušavši u školu pucanjem u bravu i staklo ulaznih vrata, Adam Lanza, naoružan sa dva pištolja i jurišnom puškom, pucao je na sve što se kreće, a kada bi žrtve bile pogođene on bi ih dokusurivao sa još nekoliko hitaca. Nakon što je Adam Lanza ispalio preko 100 metaka, policija je stigla na mjesto događaja, nakon čega je sam sebi presudio pucajući si u glavu.    

Američko društvo se u zadnjih dvadesetak godina nekoliko puta suočilo sa sličnim pokoljima, asocijalno nastrojenih pojedinaca zaraženih „oružanim bjesnilom“. U tom kontekstu posebno su potresni i pokolji u Srednjoj školi „Columbine“ u blizini Littletowna u saveznoj državi Colorado gdje su Eric Harris i Dylan Klebold 1999. godine ubili 13 učenika i jednog profesora, te na Univerzitetu Virginia Tech u Blacksburgu, savezna država Virginia, gdje je student Seung Hui Cho 2007. godine ubio 32 studenta, a 17 njih ranio.

Oba ova pokolja imaju nekoliko sličnih dodirnih tačaka, a one se posebno ogledaju u psihološkom profilu ubojica koji su skoro identični. U prilog tome idu i sličnosti izvršenja samih djela: Harris i Klebold su burno slavili i podvriskivali od veselja pogađajući svoje žrtve, a učenicima i profesorima su prijetili da će ih sve pobiti ukoliko oni u učionici sa „bijelim kapama“ ne ustanu, a bijele kape su nosili uglavnom oni učenici koji su se bavili nekim sportskim aktivnostima u srednjoj školi „Columbine“.

Seung Hui Cho je neposredno prije pucnjave na Univerzitetu Virginia Tech TV mreži NBC poslao sliku metka sa šupljim vrhom uz tekst: „Sve ono što ste sr...nja vi meni uradili vraćam Vam sve sa šupljim vrhom“. Sva trojica su sa neskrivenim zadovoljstvom oslobađali bijes kroz nasumično pucanje po nevinim ljudima i to sa oružjem kojeg su kupili preko E-Baya ili nabavili ilegalno preko svojih starijih prijatelja.

Činjenica je da je u Americi do oružja relativno lako doći, ono se može uz odgovarajuće procedure nabaviti i preko interneta, a potrebno je da osoba koja kupuje oružje ima 21 godinu i da u procesu dobijanja dozvole od vlasti prođe kroz obuku u gađanju i rukovanju oružjem u certificiranom streljačkom klubu. Međutim, ilegalno tržište oružjem je posebno velika prijetnja za slučajeve „oružanog bjesnila“, jer se na taj način relativno brzo i lako može doći do čitavog arsenala jurišnih pušaka i potrebne municije. To najbolje ilustruje ekstremno težak slučaj eliminacije dvojice pljačkaša banke u North Hollywoodu, predgrađu Los Angelesa, iz 1997. godine, gdje su se policijske snage suočile sa dvojicom kriminalaca u pancirima naoružanih sa AK-47 Kalašnjikovom, koji su pucajući na sve strane pokušali da se probiju iz policijskog okruženja. Oni su jurišne puške nabavili na ilegalnom tržištu, a s njima su, prije nego što su likvidirani, ispalili nevjerovatnih 2000 metaka teže i lakše ranivši 11 policajaca i šest slučajnih prolaznika.

Dakle, činjenica je da dostupnost oružja svih vrsta u SAD-u stvara i održava kult oružja kao sredstva zaštite koju pojedinci shvataju kao svoje neotuđivo pravo, dok istovremeno takva vrsta dostupnosti stvara ambijent u kojem se razna psihička stanja pojedinca mogu tragično odraziti na cijelu zajednicu upravo korištenjem oružja kao tzv. „ispusnog ventila“.   

„Oružano bjesnilo“, kao vrsta agresivnog ponašanja pojedinca, usmjerena je ka uspostavi potpune socijalne dominacije koju ta osoba ne može na drugi način da izdjestvuje. U ovakvim slučajevima se obično radi o iznimno inteligentnim, ali povučenim osobama sklonim osamljivanju ili druženju sa veoma malim brojem istomišljenika. Sredina odbacuje ovakve pojedince što obično i bude neposredni povod započinjanja njihovih frustracija i bijesa zbog nemogućnosti uklapanja u neformalne norme socijalizacije tinejdžera i adolescenata. Te frustracije se prepoznaju na nekoliko načina - često takve osobe uopšte ne pokazuju svoja emotivna ili afektivna stanja, već svoje nezadovoljstvo kanališu ka pažljivo instrumentaliziranom, ciljnom, vrlo neprijateljskom i gotovo predatorskom ponašanju.

Akumulacija neiskazanog emotivnog ili afektivnog stanja proizvodi razvoj vrlo negativnog tipa ličnosti koju odlikuje konstantna nemogućnost potpune afirmacije u sredinama u kojima žive. U želji da dominiraju u sklopu socijalizacije sa vršnjacima, ovako negativno nastrojene osobe uglavnom pribjegavaju ekstremnim asocijalnim ponašanjima, kako bi zavrijedili pažnju sredine. Obično se to završava nekontrolisanim izljevom bijesa u kojem je oružje glavno sredstvo dokazivanja, što ostavlja dalekosežne i nesagledivo tragične posljedice. 

Eric Harris, Dylan Klebold, Seung Hui Cho i Adam Lanza su nakon pokolja koje su napravili izvršili samoubistvo. To je čin ultimativne nemogućnosti suočavanja sa posljedicama, te krajnji stadij „oružanog bjesnila“. Sa druge strane primjer heroizma prosvjetnih radnika u Osnovnoj školi „Sandy Hook“ je nešto što treba da bude više eksploatisano od strane medija nego sama pucnjava, napadač i njegovi bolesni motivi.

Učiteljica Victoria Soto je sakrila svoje učenike nakon što je Lanza započeo svoj krvavi pir, kada je došao do njenog razreda, nekolicina djece su se uspaničila i izašla iz svojih skrovišta, a učiteljica je svoje tijelo stavila između cijevi i svojih učenika i tako skončala zajedno s njima. Rachel D'Avino, koja je radila u školi tek sedam dana, također je poginula pokušavajući da svojim tijelom zaštiti svoje učenike. Posebno je potresan detalj u kojem je Anne Marie Murphy, asistentica za rad sa djecom sa posebnim potrebama, svojim tjelom pokušala od metaka da zaštiti šestogodišnjeg Dylana Hockleya - umrli su jedno drugom u zagrljaju. Svi prosvjetni radnici koji su se zatekli na poslu tog dana su zajedno sa direktorom škole ubijeni, a Lanza je u jednom odjeljenju prvačića usmrtio 14-tero djece, a u drugom njih šestero zajedno sa učiteljicama koje su pokušale da ih zaštite. Nažalost, u vremenu interneta ovakvi akti heroizma neće biti popularniji od stotina hiljada pa i miliona pregleda eventualnih snimaka sigurnosnih kamera na kojima pomahnitali Lanza hladnokrvno ubija djecu.

Jedan od oglasa kompanije za proizvodnju jurišnih pušaka “BUSHMASTER” između ostalog kaže “… Za nas je proizvodnja naših karabina više od posla, za nas je to strast”. Upravo ovaj oglas pokazuje do koje mjere je kult oružja zaista “ušao” u domove Amerikanaca i koliku ulogu oružje ima u američkom društvu. Nažalost ovakva strast pored sigurnosti donosi i smrt u ovom slučaju smrt nevinim dječijim životima koji kao što to slikovito reče predsjednik Obama nikada neće imati priliku da odrastu i postanu ono o čemu su sanjali.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)