Piše: Ismet MURATSPAHIĆ

Čovjek je čudno biće, koje kad ne može razumom da odgonetne sebe i svoje postupke, pribjegava ili njihovim mistifikacijama ili tumačenju koje nema ama baš ništa sa istinom. U tome mu pomaže preobilje informacija, koje ga još više zbunjuju. Čovjek bi trebao imati mozak k'o ova tri kompjutera pred kojim sjedim, da te sve informacije apsorbuje i pogotvo da ih protumači i klasifikuje, da ne kažemo vrednuje. Ja to činim na taj način što ne čitam crne hronike i što se koncentrišem na one koje sobom nose pozitivnu energiju. Koliko god se otimali od loših informacija, ponekad ih jednostavno ne možete zaobići. Takve su i one što nas direktno ili indirektno pogađaju novim prijetnjama ratom.

U takve spadaju i ove koje želim da apostrofiram. Kako prenose pojedini mediji prije neki dan je Milorad Dodik, predsjednik RS-a rekao i ovo: “Američki ambasador je bio u posjeti medijskoj kući čiji je vlasnik ranije bio osuđivan za utaju poreza i odatle poziva na borbu protiv korupcije i kriminala. To je neprimjereno za jednog ambasadora da se na taj način miješa u unutrašnje stvari jedne zemlje.“ Navodi, također, kako je ambasador Mun rekao i da se „svaki sistem može srušiti i promijeniti“, te dalje nastavlja: „Ukoliko se te stvari budu dešavale u BiH, onda adresu za pobunu te vrste treba tražiti u dotičnom gospodinu. Zatražit ću da objasni na koji je način došao do takve izjave. Ako je to dio scenarija vezan za „arapsko proljeće“ ili nešto drugo što želi da uradi, onda je na krivom putu. Ta vrsta arogancije u smislu miješanja u unutrašnje stvari u BiH preobimna je bez obzira što dolazi od ambasadora SAD.“

Prvi put da čujem da ovaj čovjek “brani“ BiH.

U javnost je izašla još neodmjerenija izjava podpredsjednika RS-a, koji svoje nacinalno biće mijenja prema dnevno-političkim potrebama,koji je prema prenesenoj izjavi u medijima rekao: “Ukoliko ne dođe do istorijskog kompromisa tri konstitutivna naroda u BiH, a bez stranih tutora, Srpska se mora jednostavno proglasiti samostalnom državom koja je svojevoljno u konfederalnom odnosu unutar BiH.“ Ove neistine nećemo komentarisati zato što to ne zavrjeđuju, već samo reći da entitet RS nije u konfederalnom odnosu, a pogotovo nije svojevoljno, već u  nametnutom odnosu od međunarodne zajednice pod vođstvom SAD, koja stoga ima i obavezu prema BiH u donošenju i predlaganju budućih ustavnih rješenja.

Još dvije informacije privukle su moju pažnju. Jedna je da će BiH uskoro postati proizvođač automobila na električni pogon. Najljepša vijest u zadnjih nekoliko godina. Druga je da se na Osmom zimskom salonu knjige ovih dana pojedine knjige prodaju po jednu KM. Da nije tragično, bilo bi dobro... Dokle je to knjiga dogurala, obezvrijeđena je do te mjere da odslikava pravo stanje BiH društva. Pet ili deset knjiga vrijede koliko jedna ulaznica na turbo-folk paradu.

Nas prije svega interesuje drugi aspekt ovakvih izjava. Mi u BiH svako jutro osvićemo sa čudnim ponašanjem političara i na svašta smo navikli pa sa time živimo kao najnormalnijim. Ovakve izjave, pogotovo ova druga, u svojoj neodmjerenosti asocira na poziv za rat. I ptice na grani znaju da svaka nasilna podjela BiH je pozivanje u novo krvoproliće.
 
Slučajno ili ne,nakon što je DEPO portal objavio otvoreno pismo ambasadoru SAD Patriku Munu, uslijedila su njegova medijska obraćanja BiH javnosti kojima je povrijedio naprijed citirane političare. Mun je u jednom od tih obraćanja rekao da je BiH postigla dobre rezultate u unapeđenju sistema odbrane, ravan najboljima u svijetu i sposobna je braniti sve građane BiH. Uslijedila je druga mnogo žešća, koja ne pogađa samo dvojicu citiranih, nego veći broj političara BiH, kao i mnoge druge korisnike budžeta koji koriste pavni vakuum ili slučajne ili namjerne zakonske manjkavosti i koji bi se mogli naći u krugu nelegalnog sticanja imovine. Mun je brojčano ilustrovao kolike se cifre budžetskog novca svakodnevno prelijevaju u privatne džepove. Da glava zaboli. Imovinski karton političara ne pokazuje pravo stanje i bogatstvo koje su stekli i na koji način u jednoj od najsiromašnijih zemalja, ne samo Evrope, jer se imovina prenijela na bližu i dalju rodbinu. Poštovani čitaoci, postavite sebi samo pitanje odkud milionsko bogatstvo u tako siromašnoj zemlji, čija privreda još tapka u mjestu.  

Ambasador Mun je zaboravio da je dirnuo u osinje gnijezdo, da ovdje, u neizgrađenoj pravnoj državi još nisu poželjna takva pitanja. Ko bi još donosio takve zakone po kojima i sami donosioci mogu odgovarati pred zakonom kao i svaki obični građanin. Na to ćemo još popričekati, dok nas potpuno ne dozove pameti. Osvrnuo se Mun i na devalvaciju univerzitetskog obrazovnog sistema, na podmitljivost i potkupljivost profesorskog kadra, spomenuvši da se u ovakvom sistemu ispiti mogu kupiti za novac. Nije spomenuo ili mu nije poznato da se u nas mogu kupovati i diplome o završenoj srednjoj školi, univerzitetske diplome pa čak i naučne titule magistara i doktora. Obrazovni sistem devalviran je do te mjere da više malo ko vjeruje mnogobrojnim doktorima i njhovim naučnim analizama, pogotovo u oblasti društvenih nauka.

Tako to biva kada svako selo hoće da ima univerzitet i kada su kriteriji obrazovnog sistema svedeni na mjeru kupoprodajnog odnosa.

Još dvije informacije privukle su moju pažnju. Jedna je da će BiH uskoro postati proizvođač automobila na električni pogon. Najljepša vijest u zadnjih nekoliko godina.

Druga je da se na Osmom zimskom salonu knjige ovih dana pojedine knjige prodaju po jednu KM. Da nije tragično, bilo bi dobro. Šta vama to kazuje osim da je knjiga ispod svake tržišne cijene koštanja kao materijalnog proizvoda? To bi također moglo da znači da je neko morao platiti razliku do realne cijene koštanja. Šta ako nije to, nego se izdavači žele riješiti nagomilanih zaliha kojih se ne mogu riješiti ni po bagatelnim cijenama. Bit će da je to u pitanju, a onda slijedi pravo pitanje, dokle je to knjiga dogurala, obezvrijeđena je do te mjere da odslikava pravo stanje BiH društva. Pet ili deset knjiga vrijede koliko jedna ulaznica na turbo-folk paradu. Odustali od knjige i oni kojima bi ona trebala biti primarno sredstvo rada i sticanja znanja. Dokle god je tako, nećemo se brzo maknuti sa ukopanog mjesta, sa koga svi sve znamo. Društene odnose nam danas tumače, neka mi oproste časna ljudska zanimanja, i predlažu rješenja analfabeti, priučeni čobani, metalski radnici, inžinjeri, doktori medicine, koji bi malo šta znali reći i o uređenju prvobitne ljudske zajednice.

O BiH se danas govori kao o najmračnijoj zemlji,u kojoj se gasi svaka ljudska perspektiva i moguća nada za život dostojan čovjeka. Mladi u razočarenju napuštaju zemlju i u drugim državama se pokazuju najuspješnijima, pokazuju zavidne rezultate u znanju i radu. I u BiH bi da im se omogući prilika. Pošto samo sretnici dobiju posao, kakav-takav, samo su oni u prilici da se dokažu i nešto ostvare od života, dok ogromna većina, gubeći pravo na rad, ostaje izvan ostvarenja mnogobrojnih drugih prava. Da nije tako, da BiH još ne razjeda nacionalizam, ova zemlja bi bila najljepša na svijetu, kakvom je, uprkos svemu, doživljava većina građana. 

Mnogi govore o BiH kao o zemlji zalazećeg sunca, ne dotiču se suštinskih pitanja zašto je to tako. Ništa u društvu ne pada s neba pa tako ni u BiH. Daleko smo još od uređenja ove zemlje po volji svih građana. Najveća prepreka još uvijek je u tome što je politika iznad prava i zakona. Dokle ćemo čekati tu suštinsku promjenu, pomozite mi u odgovoru na ovo pitanje.

Zemlja je postratna i sporo i presporo se događaju promjene. 

BiH je agresijom izašla iz jednog totalitarnog sistema u kome se kolektivno mislilo jednom glavom, glavom partije i njenom ideologijom, gdje je različito mišljenje i isticanje individualnosti počesto bilo netolerisano, a u nekim slučajevima i sankcionisano. To je ostalo u nasljeđe građanima, samo sada sa još pridodatom ekstremno isticanom komponentom etnosa. Ako se ne uklapaš u uokvirene šablone etničkog razmišljanja, možeš biti ekskomuniciran iz pripadajuće zajednice. To je cijena nasljeđa bivšeg sistema i rata.

Ovo stanje se može mijenjati samo sa drugačijim pristupom odgojno-orazovnom sistemu i promjeni mnogo čega u vrijednosnom sistemu. Sada živimo u jednom vakuumu, gdje je raniji srušen,a novi nije uspostavljen. Još uvijek važi pravilo u svakom etnosu u BiH, ako kritikuješ pojedinca, pogotovu ako se radi o lideru, to se manipulativno pretvara, kod svojih, u kritiku i napad na cijeli narod. Vođe i narod su isto i to ne smijete brkati. Mukotrpan je put osvajanja individualnih sloboda.    

Ovdje je još uvijek zabranjeno misliti, uče se tome djeca od rođenja - da je drugi drugačiji i opasan po tvoj opstanak. Tu se utemeljuje misao o neprijateljstvu drugoga kojeg se treba riješiti na način njegovog uklanjanja i eliminacije. To se samo produbljuje i nadograđuje kroz sistem školovanja,čime se stvara netrpeljivost pa čak mržnja koja će na razne načine pokušavati da se otjelotvori u zločinu, kao obliku oslobađanja.

Kako drugačije objasniti toliki broj zločinaca koji nisu pali na zemlju kao meteori, već su društveno stvoreni, svoje utemeljenje imali su u kolektivitetu. Imali smo pojavu u protekloj agresijida su profesori činili zločine nad svojim učenicima kojima su držali časove o bratstvu i jedinstvu. Živjeli su dvoličan život, pod maskom. Stvarno su bili zatrovani mržnjom, a nestvarno su bili tumači da smo svi isti, da nema podjela po etničkom kriteriju.

BiH kao i druge države biće onakva kakvom je učine njeni građani. Ona je zemlja gdje je počinjen genocid nad Bošnjacima i najveći zločini poslije Drugog svjetskog rata. Nisu zaštičeni adekvatno od međunarodne zajednice, ali se presporo utvrđuje i karakter ukupnih ratnih događanja na Balkanu. Ma koliko naprijed pominjanom prizivaču rata, koji pominje osamostaljenje entiteta, stvari se ne odvijaju u njegovom željenom pravcu.

Na BiH je počinjena agresija Srbije, kao i Hrvatske, ne znam zašto se to često prešućuje i ono što nije postignuto tada,pokušava se dovršiti u miru,političkim sredstvima.Nažalost Bošnjaci u nesnalaženju,često,neodgovornim ponašanjem u liku žrtve,na čelu sa svojim smušenim političkim vođama,pristaju na sve ono što im se podmeće u cilju rastakanja zajedničke nam države sa ostala dva naroda,tako da se sve više zatvaraju u nepovjernju prema svemu i svačemu, praveći berlinski zid oko sebe. Teško je nositi breme najveće žrtve poslije 2. svjetskog rata, ali se ne smije ni pogrešno koristiti. Iako najveća žrtva, od Bošnjaka bi trebale ići progresivne ideje stvaranja boljeg suživota sa ostala dva naroda i jačanja BiH u kojoj će svima biti bolje.

Bošnjačke vođe ne smiju prihvatiti igru kojom se nameće izgradnja inat munara, inat zvonika, inat krstova i križova, koji više ne predstavljaju religijske već političke simbole obilježavanja onoga šta je ko u ratu dobio. Na to pristaju sva tri etniciteta identifikujući narode s vjerskim simbolima. Sve dok se nogometni turniri budu imenovali imenima onih koji su najviše naudili i pobili onih drugih, stajat ćemo ukopani u početne rovove, bez mogućnosti iskoraka u pravcu pomirenja.

Sve dok bude tako, oni će se rugati mojim ubijenima, mojim još neprežaljenim žrtvama, majkama srebreničkim, lica isušenog od presahlih suza, samih, bez igdje ikoga, koje političari sramno iskoriste kao brojke i odu dalje, i svim drugim žrtvama. Sve dok se budu veličali oni koji su već osuđeni za genocid i isticali transparente naslađivanja tuđem bolu, morat će u znak otrježnjenja sami sebi postaviti pitanja ko su to i šta su to oni. Teško će i bolno biti suočavanje sa samim sobom. Što do tog otrježnjenja prije dođe, biće bolje po njih same.

Dok se to ne dogodi, svi zajedno ćemo patiti od nedostatka posla, hrane, stambenog prostora, ugodnog korištenja vikenda i godišnjih odmora, nedostatka prijatelja, a viška ruganja životu i slavljenja smrti nad životom, i proliva iracionaliteta.

Zato gorepominjani ne prizivajte rat, ima nas puno koji bi veličali život nad smrću.