Piše: Nermin BAJIĆ, dipl.iur

Iskreno sam razočaran i iznenađen najnovijim interpretacijama u vezi sa nacionalnim imenom Bošnjak. Naivno sam vjerovao da se uz to ime treba otvoreno staviti jedan veliki znak dobrodošlice svima koji žive u BiH, pa i onima kojima vjera nije Islam. S obzirom da nama u ustavu ne piše da smo sekularna država, bojim se da su Bošnjaci na dobrom putu da svoje nacionalno tijelo rascijepkaju više, bolje, efikasnije, efektivnije i detaljnije i pogubnije nego sto su to Karadžić i Mladić sanjali u najsmjelijim snovima.

Naravno, u svemu, pa i u tome ima umješane prste famozna „međunarodna zajednica“ sa Amerikancima na čelu, jer su u onoj frci, gužvi i brzini Dejtonskog sklapanja Frankeštajna od države zaboravili da stave u ustav BiH, pardon Annex 4 mirovnog sporazuma, da je BiH, između ostalog, i sekularna država. 

Bošnjak ne mora biti musliman, isto kao što Hrvat ne mora biti katolik. Tvrditi drugačije po meni se graniči sa glupošću, i tvrdim da samo ljudi ograničenih shvatanja i oni sa nekom skrivenom agendom insistiraju da Bošnjaci na popisu kažu: „Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam, jezik mi je Bosanski“.

Zato je sada, bar sudeći po ovim reklamama i propagandi, Bošnjak samo onaj kome je vjera Islam. Iskreno smatram da je to vrlo štetan i pogrešan pristup, da će mnoge odvratiti od toga da se izjasne kao Bošnjaci. 

Ako bi se bar za trenutak prestali praviti kolektivno ludi ili blesavi, i kad bi pokušali biti bar malo objektivni, došli bi do saznanja da je do početka rata u BiH dosta ljudi svih nacija i narodnosti bilo deklarisano ateistima, kako na popisu tako i po načinu zivota. I danas u BiH, a sigurno i među Bošnjacima (pa i Bosancima i Hercegovcima) ima dosta onih koji jednostavno ne vjeruju u Boga, što je njihovo neosporno pravo. Ista stvar se dešava i sa ostala dva konstitutivna naroda u BiH, Srbima i Hrvatima. 

Jedina razlika između Bošnjaka i Hrvata je u tome što Hrvati svoje hrvatstvo i pripadnost hrvatskoj naciji ne mjere katoličanstvom, kao što se pripadnost islamu agresivno pokušava sugerisati i nametati Bošnjacima. Bošnjak ne mora biti musliman, isto kao što Hrvat ne mora biti katolik. Tvrditi drugačije po meni se graniči sa glupošću, i tvrdim da samo ljudi ograničenih shvatanja i oni sa nekom skrivenom agendom insistiraju da Bošnjaci na popisu kažu: „Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam, jezik mi je Bosanski“. 

Pitam kreatore ove, po Bošnjake sigurno pogrešno i štetno postavljene teze, zašto to Bošnjak ne može biti Jevrej, katolik, pravoslavac ili „ne daj Bože“ ateista ili agnostik? I zašto se Bošnjak mora izjasniti da govori bosanskim jezikom? Zašto ne može govoriti srpski ili hrvatski ili turski i albanski? I od kada to vjera definiše ili određuje pripadnost naciji? To je jednostavno srednjovjekovna praksa, totalno neprilagođena 21. stoljeću. 

Bošnjaci su od postanka pa do sada uvijek imali vanjskog neprijatelja koji je sputavao  zdrav, kontinuiran i normalan razvoj bošnjačke nacije. Od Ugara, Turaka, u pradavna vremena, pa do Hrvata iz Austro-Ugarske monarhije sa zapada, i Srbije sa istoka, koji su u 19. vijeku pravoslavce i katolike iz BiH skoro pa preko noći preimenovali u Srbe i Hrvate. Ni stara ni nova Jugoslavija takođe nisu bile naklonjene rješavanju bošnjačkog nacionalnog pitanja, i Bošnjacima su bukvalno podvalili ime Muslimani, što je čak i posle 1971. godine zbunjivalo mnoge pripadnike tog naroda, naročito zato što je ateizam bio državni projekat socijalističkog društva. 

Nažalost, ovo je prvi put u istoriji čovječanstva da će jedna nacija svojevoljno, a iz neznanja i pogrešnog shvatanja i interpretiranja svoje vlastite istorije i sadašnjosti, neprihvatljivo velikog uticaja Islamske vjerske zajednice, kao i zbog površnosti, neukosti i nezainteresovanosti kreatora bošnjačke političke zbilje, izvršiti političko i demografsko samoubistvo.

Najgore stvari jednom narodu ne čine neki drugi narodi. Najgore i najpogubnije stvari narod čini sam sebi. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)