iše: Slavo KUKIĆ

Najmanje pola godine prije lokalnih izbora sam tvrdio kako bi se, zbog onoga što čini, broj glasova, koje SDP osvoji na parlamentarnim izborima, mogao i prepoloviti. Tjedan dana nakon lokalnih izbora izgledalo je da se baš to i dogodilo. Sada, pak, kada se imaju definitivne brojke, stanje za SDP je, iako samo na prvi pogled, nešto optimističnije. Usporede li se, hoću reći, konačni rezultati izbora s onima od prije dvije godine, priča je i dalje upozoravajuća – SDP je za samo dvije godine u minusu za ravnih stotinu tisuća. Ili još konkretnije, osvojeni glasovi na lokalnim izborima ne čine ni dvije trećine onih od prije dvije godine.

SDP se, mimo pameti, opredijelio za vladanje mišićima. A to, živi bili pa vidjeli, ne može biti duga daha. Kao i u slučaju etničke obojanosti, SDP će za nepoštivanje procedura i pravne države, zbog silovanja demokracije i autoritarne logike – nastavi li opisanom praksom – ceh platiti na prvim slijedećim izborima. Jer, tada bi mu se i ova, za stotinu tisuća umanjena masa glasova ponovo mogla prepoloviti. Svaki glas iznad 120 tisuća im, ostanu li im isti čipovi u glavama, već danas djeluje poput gole fantastike.

Pametna partija bi tu vrstu činjenica uzela krajnje ozbiljno. Što je, pitala bi se, uzrok takvom poniranju? Gdje su greške? Što joj je činiti kako bi se trendove zaustavilo? I kako bi im se, u konačnici, povratio pozitivan predznak? Slijedi li, međutim, tu logiku vrh SDP-a? Definitivno – ne. Potpuno suprotno – u međuvremenu mu se zastranjivanja, zbog kojih mu birači masovno okrenuše leđa, i dodatno radikaliziraju.

Ima li, recimo, danas još itko analitički iole ozbiljan a da niječe etničko zaglibljivanje SDP-a. Ta vrsta sunovrata je, istina, porepoznatljiva punu godinu dana – od kada je, još konkretnije, partijski vrh prihvatio u vlasti sudjelovati po principu 2+2+2. Tu vrstu evolucije je, potom, u srazu s predsjednikom Federacije na jednoj od domaćih televizija, prvi javno priznao i jedan od esdepeovih ministara – onaj za pitanja boraca i invalida u Vladi Federacije. Predsjedniku Budimiru je tada, prisjetimo se, prigovorio da u ime Hrvata ne može govoriti jer zbog broja osvojenih glasova nema etnički legitimitet.

Tom je izjavom vrli ministar javno priznao da mu nije ni do ustava ni do ideje socijaldemokracije. I da, tako ispada, u svome ministarstvu istupa prvenstveno u ime i za interes etnije iz koje potiče. No, nije problem u ministru. Na ovaj eksces ostala je nijema i njegova partija. A to, onda, nije moguće shvatiti do slaganje s pričom o etnolegitimitetu kao pretpostavci sudjelovanja u političkom životu uopće.

Ministrov „eksces“ je, nažalost, bio samo prvi otvoreni uvod u novi partijski politički stil – onaj od kojeg se partijski vrh danas ne pokušava ni ograditi. Mnoge je, recimo, šokirala esdepeova retorika u vrijeme nedavnog konstituiranja brčanske vlasti. Sa svojim bošnjačkim dvojnikom u bh. vertikali SDP je kanio „poklopiti“ i Distrikt. No, nije išlo – drugi su, očito, u sastavljanju većine bili uspješniji. Sve to, dakako, ne bi zasluživalo i analitički osvrt. To što se, hoću reći, dogodilo u Brčkom samo je jedna od mogućnosti poslijeizbornih kombinatorika političkih društava. Problem je, međutim, što se ta vrsta – istina, neprincipijelne – političke kombinatorike koristi da bi se govorilo o ugroženosti jedne, u ovom slučaju bošnjačke etnije. I što o ugroženosti ne zbore partije koje apostrofiraju svoju etničku misiju nego SDP, koji se čitavo vrijeme predstavlja simbolom građanskog otpora političkim etno-matricama.

Može li, međutim, etnička matrica biti garant održanja stečene snage ili, eventualno, i dobivanja novih pristalica u biračkom tijelu za stranke ovog tipa? U takvu mogućnost teško je i povjerovati. Jer, kako bi etnički orijentirani birači mogli zaokrenuti ćurak i okrenuti se partiji koja se svih prethodnih godina poziva na čovjeka, građanina, a prestati vjerovati onima koji u kontinuitetu govore o zaštiti interesa samo njihove etničke grupe? Što se mene tiče – teško. Ako do zaokreta i dođe, teško da on može imati trajniji karakter. U međuvremenu je, pak, sigurno da će se izgubiti biračko tijelo koje SDP-u tradicionalno pripada – a koje je drugih etničkih ili nekih drugih predznaka. Najnovije iskustvo SNSD-a, uostalom – i najnovije okretanje birača SDS-u kao oprobanoj etničkoj matrici – u prilog tome najzornije svjedoči.

Ali, etničko zastranjivanje nije i jedino koje opterećuje SDP. O vratu mu visi i sve naglašenija orijentacija na vladanje mišićima – orijentacija koja ne priznaje vladavinu prava, kojoj ništa ne znače procedure kao element demokracije, koja i procedurama i pravu istrajava parirati demagogijom da sve što čini, čini zbog „lopova“ u vlasti u kojoj i sama sudjeluje.

Da se radi baš o tome govore i najsvježiji primjeri. Jedan od njih je priča o Razvojnoj banci. Federalni premijer, podsjetimo, nedavno produži mandati prvom čovjeku uprave ove institucije. Prema zakonu, pak, i aktima banke, imenovanje predsjednika uprave u nadležnosti je nadzornog odbora i skupštine – u ovom slučaju Vlade FBiH. Ali, tako ne misli i premijer jer zaobilazi i Skupštinu i Nadzorni odbor i uzurpira prava i obveze koje im pripadaju. Klasična, dakle, zloupotreba ovlasti zbog koje bi se, u normalnoj državi doduše, u sve to razloga imalo umiješati i državno tužiteljstvo. Budući smo tu gdje jesmo, tužiteljstvo se, barem zasad', ne oglašava. A ljudi iz SDP-a takvu, praksu nepoštivanja pravne države, pokušavaju opravdati pričama kako njihovi partneri u izvršnoj vlasti glas dižu zbog kriminalnih radnji koje su planirali, a zbog opiranja prvog čovjeka uprave neke od njih nisu uspjeli realizirati. Ni na kraj mi pameti nije ni takvu mogućnost dovoditi u pitanje. Možda je, dakle, sve to i točno. Ali, kriminogene radnje ili ambicije ne mogu biti opravdanje za vladanje mimo utvrđenih demokratskih procedura. One su, hoću reći, aksiom, i moraju se poštivati, a za kriminogene ambicije ili izvršene radnje postoje drugi instrumenti pravne države.

Slična je priča i s federalnim proračunom za slijedeću godinu. Ne-esdepeovi članovi federalne vlade su usvajanje prijedloga proračuna uvjetovali povlačenjem nezakonite odluke o imenovanju direktora Razvojne banke. A premijeru, tko zna zbog čega, ni na kraj pameti da im udovolji. Umjesto toga on, pronalazeći obrazloženje izvan granica razumnoga, prijedlog proračuna prema parlamentu proslijeđuje sam – mimo volje vlade. I još se iz petnih žila napreže da to predstavi uobičajenom demokratskom praksom. Da čovjek nepovjeruje.

Recimo, međutim, da se i to može „svariti“. Ali, kako probaviti prebacivanje priče s merituma na opet nekakve kriminalne radnje? Sa zgražanjem sam slušao obrazloženja šefa kluba zastupnika SDP-a. Kad sam, pak, informiran da je momak veterinar, bilo mi je jasno u čemu je problem. Profesionalna deformacija je mlađahnom hajvan-efendiji pomutila pamet – i, očito, učvrstila ga u uvjerenju da se pravila koja vrijede za stoku može primjeniti i na ljudsku vrstu. Kako drugačije okvalificirati njegovo bacanje prašine u oči javnosti da to što su partnere u vlasti izdigli na jednom pitanju ne mora imati nikakva utjecaja na međusobno povjerenje u svim drugim pitanjima – pa i u usvajanju proračuna? I kako drugačije doživjeti demagoško zastrašivanje pričom da bi neusvajanje proračuna dovelo do kolapsa i kako je, dogodi li se to, sva odgovornost na onima koji uvjetuju njegovo proslijeđivanje prema federalnom parlamentu vraćanjem u okvire zakonitosti u Razvojnoj banci?

Nije, međutim, problem u srozavanju jedne partije. Ali, problem jeste u uništavanju ideje socijaldemokracije. Neki me, međutim, među njima i moji drugovi iz SDP-a, uvjeravaju da to i ne mora značiti tragediju. I da ono što znači deformaciju, pa i deformaciju ideje socijaldemokracije, treba na sve moguće načine pogurati kako bi propalo. Jer, jedino tako je, i kroz neki drugi politički projekt, ideju moguće ponovo revitalizirati. A one koji je uništavaju u konačnici demistificirati – i smjestiti ih tamo gdje istinski i pripadaju. Ignorirati, priznajem, ne treba ni ta mišljenja. Tko zna, možda baš ta logika „pije vode“.

Umjesto takva pristupa, od SDP-a su, oni koji mu dadoše svoj glas prije dvije godine, imali pravo očekivati suprotnu logiku – da mu najistureniji ljudi razmišljaju po principu što bi to oni mogli učiniti da s partnerima u izvršnoj vlasti nađu kompromis? Zar, recimo, ne bi bilo mudro odustati od jedne, usto i nezakonite radnje kako bi se izbjegla mogućnost kolapsa čitave Federacije? E, to kao mogućnost, očito, na sonu nije bilo niti jednog trenutka. Umjesto toga pribjeglo se istoj, logici vladanja mišićima, mimo zakona i mimo propisanih procedura.

SDP se, da zaključim, mimo pameti opredijelio za vladanje mišićima. A to, živi bili pa vidjeli, ne može biti duga daha. Kao i u slučaju etničke obojanosti, SDP će za nepoštivanje procedura i pravne države, zbog silovanja demokracije i autoritarne logike – nastavi li opisanom praksom – ceh platiti na prvim slijedećim izborima. Jer, tada bi mu se i ova, za stotinu tisuća umanjena masa glasova ponovo mogla prepoloviti. Svaki glas iznad 120 tisuća im, ostanu li im isti čipovi u glavama, već danas djeluje poput gole fantastike.

Nije, međutim, problem u srozavanju jedne partije. Ali, problem jeste u uništavanju ideje socijaldemokracije. Neki me, međutim, među njima i moji drugovi iz SDP-a, uvjeravaju da to i ne mora značiti tragediju. I da ono što znači deformaciju, pa i deformaciju ideje socijaldemokracije, treba na sve moguće načine pogurati kako bi propalo. Jer, jedino tako je, i kroz neki drugi politički projekt, ideju moguće ponovo revitalizirati. A one koji je uništavaju u konačnici demistificirati – i smjestiti ih tamo gdje istinski i pripadaju. Ignorirati, priznajem, ne treba ni ta mišljenja. Tko zna, možda baš ta logika „pije vode“.

(DEPO PORTAL)