Radi se o stanovitom broju ruskih raketnih sistema SA-22 „Panstir“ (NATO kodno ime Grayhound) i SA-11 „Buk“ (NATO kodno ime Godflay), kao i strateških PZO sistema SA -10/S-300 (NATO kodno ime Gramble). Ovako koncipiran PZO sistem omogućava veći stepen protuzračne zaštite Srbije na svim operativnim, pa i strateškim razinama. Mogućnosti novih ruskih PZO sistema o kojima se vode pregovori za 100% veće u odnosu na postojeći koncept klasičnog ruskog PZO kišbrana koji se u naoružanju Srbije koristi još od vremena JNA, a  bazira se na PZO sistemima SA-2 „Volhov“, SA-3 „Neva“, SA-6 „Kub“ i SA-7/13 „Strela“.

Piše: Nedžad AHATOVIĆ, prof. odbrane i sigrunosti   

Prema pisanju Miroslava Lazanskog, vode se pregovori da Srbija od Rusije u narednom periodu dobije veoma ozbiljan kontigent naoružanja i vojne opreme, prije svega za prenaoružavanje protuzračne odbrane. Radi se o stanovitom broju ruskih raketnih sistema SA-22 „Panstir“ (NATO kodno ime Grayhound) i SA-11 „Buk“ (NATO kodno ime Godflay), kao i strateških PZO sistema SA -10/S-300 (NATO kodno ime Gramble). Ovako koncipiran PZO sistem omogućava veći stepen protuzračne zaštite Srbije na svim operativnim, pa i strateškim razinama. Mogućnosti novih ruskih PZO sistema o kojima se vode pregovori za 100% veće u odnosu na postojeći koncept klasičnog ruskog PZO kišbrana koji se u naoružanju Srbije koristi još od vremena JNA, a  bazira se na PZO sistemima SA-2 „Volhov“, SA-3 „Neva“, SA-6 „Kub“ i SA-7/13 „Strela“.

Pored ovih novih PZO sistema, Lazanski piše da su već pri kraju privedeni pregovori oko nabavke 12 novih unaprijeđenih letjelica MiG-29M2, u optimalnoj formaciji osam jednosjeda i četiri dvosjeda, uz četiri postojeće letjelice MiG-29B naslijeđene od bivše JNA. To praktički znači da će ukupni gubici 127. Lovačkog puka iz Batajnice, koji je u NATO operaciji „Saveznička snaga“ iz 1999. godine izgubio 12 letjelica MiG-29B, biti namireni. Prenaoružavanje novim starim letjelicama će u nogome smanjiti troškove održavanja i obrazovanja pilota i zemaljskog osoblja, što će diktirati i ukupnu cijenu letjelica.

O kakvim se tu oružanim sistemima zapravo radi?

Multifunkcionalni lovački borbeni avion MiG-29M2 (NATO kodno ime Super Fullcrum) predstavlja najnoviju verziju unaprijeđene „dvadesetdevetke“.Ova verzija ima nove jače mlazne turbofan motore RD-33K koji daju nešto bolje ukupne performanse u letu i borbenim zadacima. U kombinaciji sa boljim performansama ugrađen je i potpuno novi kompjuterizirani sistem upravljanja vatrom, a vodilo se računa i avionici koja je zamjenjena sa kompjuteriziranim sistemom upravljanja tzv. Flay By Wire. Ono što je posebno zanimljivo i kod starih i kod novih „dvadesetdevetki“ je sistem infracrvene detekcije ciljeva u zraku koji je potpuno nezavistan od upravljanja sistemom radarskog osmatranja. Djelovanje ovog sistema je jako teško otkriti i skoro ga je nemoguće ometati, a kod novih „dvadesetdevetki“ kao što je i verzija M2 ovom nezavisnom IC sistemu detekcije poboljšana su svojstva i ugrađen alternativni laserski tragač kako za ciljevima u zraku tako i ciljevima na kopnu.

Sa druge strane, upotreba novih poboljšanih oružanih sistema sa novih MiG-29M2  je u dometu i uopšte prostornom smislu daleko veća (i do 70%) u odnosu na stare verzije „dvadesetdevetke“. U asortimanu naružanja nalaze se raketni sistemi zrak-kopno H-29, H-31 i H-35 srednjeg i velikog dometa, kao i laserski i TV vođene bombe KAB-500 Kr, sve u kombinacijama sa raketama zrak-zrak do težine od 5,5 tona. Od novih poboljšanih ruskih raketa zrak-zrak tu su R-73 kratkog dometa i R-27 srednjeg dometa, kao i proturadarska nevidljiva raketa R-77.

Suštinski verzija MiG-29M2 predstavlja za 100% unaprijeđenu početnu verziju MiG-29B i u određenim taktičko-operativnim situacijama može se sa uspjehom upotrebljavati protiv letjelica kao što su F/A-18, F-16, EF-2000 Tayphoon, Dassault Rafale, JAS-39 Gripen, Sukhoi Su-35 i dr. Sva ova unaprijeđenja su izvedena kako bi se na već postojećoj aerodinamičkoj platformi starih MiG-29 lovaca dostigao standard četvrte generacije lovačkih borbenih aviona.  Međutim, u usporedbi sa pomenutim letjelicama JAS-39 Gripen, za koji su se odlučili Hrvatska, Mađarska i Češka novi MiG-29M2 i pored svih poboljšanja u aerodinamičkom smislu ne može dostići tako visoke standarde, ali u borbenoj upotrebi ova dva lovca imaju skoro izjednačene mogućnosti oružanih sistema, što pomalo ublažava aerodinamičku inferiornost MiG-29M2. No, u borbenim situacijama taktičke postupke i radnje sa letjelicom ipak diktiraju njene aerodinamičke sposobnosti, dok se borbeni učinak prilikom izvođenja borbenih djelovanja, mjeri sa mogućnošću preživljavanja letjelice u zraku. U tom smislu JAS-39 Gripen je u blagoj prednosti u odnosu na sve modernizirane verzije MiG-29. 

Što se tiče PZO paketa o kojem se pregovara u prvom redu se radi o temeljitoj modernizaciji cijelokupnog sistema protuzračne odbrane počevši od temeljnog odbrambenog raketnog sistema SA-11 „Buk“ (NATO kodno ime Godflay). Dakle, SA-11 je projektil koji se može jednostavno opisati kao zamjena za SA-6 “Kub” kojem je u svemu sličan, osim što je znatno otporniji na elektronsko ometanje, zbog čega i predstavlja određenu opasnost i najsavremenijim zapadnim lejtelicama. Ovaj sistem Rusi su svojeveremno prodali Iranu, što je izazvalo negodovanje zvaničnog Washingtona.

SA -10/S-300 (NATO kodno ime Gramble) je ključni dalekometni ruski PZO sistem koji je predmet širokih političkih rasprava. Nasljednici SA-10 su SA-12/20/21/23, a njihove kopnene inačice dijele se u tri glavne grupe: S-300P, S-300V i S-400, a u budućnosti i S-500. Originalni sistem ima Track-Via-Missile vođenje, pri kojem se projektil istodobno vodi i komandno i potpuno radarski automatizirano, ali uz korištenje mreže kopnenih radara, drugog projektila, aviona ili bespilotne letjelice kao 'antene' između radara i cilja. Sam originalni sistem više nije prijetnja, jer postoje razvijeni sistemi za njihovo mefikasno ometanja, a novi krstareći projektili, kao što je Tomahawk, su nadmoćni naspram odbrane bazirane na S-300.

No, razvoj ovog sistema je doveo do iznimno složenog tehnološkog stabla i naprednijih projektila čiji domet iznosi od 80 do 120 km.Osnovno pitanje je kakvu će verziju dobiti Srbija, iako je Lazanski već rekao da se radi i zadnjoj verziji S-300 sa koje se mogu ispaljivati i projektili S-400. To nema puno veze sa istinom, jer se samo sa verzije S-300P mogu ispaljivati projektili S-400, a treba napomenuti da se S-300 prodaje isključivo u izvoznoj verziji i pitanje je da li ta verzija posjeduje mogućnost gađanja sa projektilima S-400 o kojoj govori Lazanski. Međunarodni imidž ovih projektila je afirmirala neuspješna prodaja SA-10 Iranu što je bio proizvod izuzetno velikog međunarodnog pritiska Izraela i SAD, dok je prodaja Kipru devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo izazvala napad Turske na Grčku i Kipar.

SA-22 „Panstir“ (NATO kodno ime Grayhound) je također, kao i S-300 predmet žestokih američko-ruskih rasprava kad je riječ o prodaji, jer se radi o najmodernijim potpuno autonomnim multifunkcionalnim PZO sistemima naoružanim sa visokopreciznim raketama srednjeg dometa i brzometnim PA topovima kalibra 30 mm. Kompletan sistem je koncipiran i namjenjen zaštiti kopenih trupa, naročito oklopnih jedinica prilikom pokreta i borbenih zadataka, a posebno je opasan za niskoleteće ciljeve i helikoptere. Ovaj PZO sistem pokriva teren od 35 do 40 km, a sa svojim sistemom radarskog osmatranja i nišanjenja može da gađa iznimno male ciljeve, pa čak i druge protuzračne projektile u letu prema cilju. Sirija je 2006. godine naručila 50 sistema SA-22 po cijeni od 1 milijarde američkih dolara čime je postala najveći korisnik ovih PZO sistema. Sa druge strane Rusija stalno negira prodaju ovih po zapadne letjelice problematičnih PZO sistema Iranu, iako su u nekoliko navrata javno prikazani na paradama i u drugim prlikama.

Multifunkcionalni lovački borbeni avion MiG-29M2 (NATO kodno ime Super Fullcrum) predstavlja najnoviju verziju unaprijeđene „dvadesetdevetke“... Ono što je posebno zanimljivo i kod starih i kod novih  „dvadesetdevetki“ je sistem infracrvene detekcije ciljeva u zraku koji je potpuno nezavistan od upravljanja sistemom radarskog osmatranja. Djelovanje ovog sistema je jako teško otkriti i skoro ga je nemoguće ometati, a kod novih „dvadesetdevetki“ kao što je i verzija M2 ovom nezavisnom IC sistemu detekcije poboljšana su svojstva i ugrađen alternativni laserski tragač kako za ciljevima u zraku tako i ciljevima na kopnu.

Ako Srbija svoju vojnu neutralnost planira učvrstiti sa najmodernijim ruskim oružjem i učešćem u ruskom vojnom savezu ODKB-u, o čemu piše Lazanski, ona bi mogla ostati politički i ekonomski izolirana od zemalja članica NATO-a i EU. Vojno jačanje Srbije ne bi ni u kom slučaju moglo proći bez odgovora zemalja u regionu, što bi pokrenulo utrku u naoružanju i to vejrovatno u gabaritima koje zadaje Bečki sporazum u subregionalnoj kontroli naoružanja, u kojem se osim kvaniteta ne propisuje kvalitet naoružanja.

Likovanje Lazanskog nad, kako on kaže, 'dobrim potezima Beograda', sasvim sigurno otvara postepeno pitanje uticajnih sfera na Zapadnom Balkanu. Po tom političkom konceptu novog rukovodstva u Beogradu, Srbija treba da predstavlja i brani interese Rusije, a ostatak regiona interese NATO-a. Ko će u svemu tome proofitirati ostaje da se vidi, ali i Lazanski je svjestan da Srbija i pored najavljenog vojnog jačanja nema šanse da u političkom, a posebno u ekonomskom smislu profitira od zastupanja Ruskih interesa na Balkanu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)