Tko može reći da su radikali, pokret Dveri i Naši, koji su prvi izašli na ulice, zatim umišljeni Vuk Jeremić, zaboravljeni Vojislav Koštunica, ali i Ivica Dačić, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić zapravo reragirali da bi njih zaštitili? Tko može reći da su zapalili svijeće baš u njihovo ime? Možda bi im i priznao to da na paljenje svijeća u nedjelju nisu pozvali i zamolili sve medije da dođu i isprate "događaj". Za njih je to baš događaj, baš kao i presjecanje vrpci

Piše: Dejan KOŽUL

Prvo, moje ime je Dejan Kožul. Porijeklo vodim iz Dalmacije. One Dalmacije koja danas uglavnom postoji samo u pričama, one Dalmacije, ugljenisane i opustošene nakon "vojno-redarstvene" akcije znana kao "Oluja". Najrođenije sam dočekao u Batajnici, avgusta 1995. godine. Došli su na jednom traktoru. Srećom, sve su glave bile na broju.
Pamtim taj izraz lica voditeljke na HTV-u u trenutku kad je Knin pao. Pamtim taj unezvijereni izraz lica, baš kao što pamtim suze moje tetke, stričeva, braće i sestara, moje bake.

Ne živimo od uspomena, iako bez njih ne bi bili živi

Prvi put, nakon 1991. u rodnom kraju mog oca bio sam 2009. godine. U spaljenoj kući nalaze se ostaci kreveta, šporeta. Zaraslo je, a što više provirujem kroz prozore sve više sjećanja naviru. Sjećam se djeda kad me kao trogodišnjaka gurao na lskaline da se popnem na krov gdje me čekalo pravo blago od bajama (badem), sjećam se tetkinih tinejdžerskih postera Limahla, Duran Durana... sjećam se stričevog "renoa 4", koji je godina vozio bez dozvole od Zemunika Gornjeg do zadarske pijace gdje smo prodavali čatrune, milune, kukumare, pomidore...Mnogošta mi je tog trenutka prolazilo kroz glavu.

Ne živimo od uspomena, iako bez njih ne bi bili živi. Danas su svi, više, manje zbrinuti. Neki i daleko od ovog našeg nesretnog Balkana. Znam da im nije lako tako daleko, ali uzdam se u onu: "daleko od očiju, daleko od srca". Znam da im nije bilo lako ni ovih dana. Što njima, a još više onima koji su izašli okrnjeni, sa ličnim gubicima, očeva, braće, djedova, baka... Mnogi od njih i danas tragaju za kostima najmilijih. Uglavnom bezuspješno.

O njima se ovdje zapravo radi i svi o njima nešto i rade ali bez njih.

Sve ovo je napisano kako ne bih ispao iz konteksta, kako ne bih ispao još jedan u nizu mislilaca koji sa sigurne udaljenosti ispaljuju riječi sa svoji tastatura. Ne, za mene je ovo prva linija.

Oštrenje nacionalizama preko leđa žrtava

Pratim tako sa te prve linije reakcije jedne i druge strane i, šta drugo, nerviram se. Nerviram se jer ponovo su žrtve najnebitnije, ponovo se preko njihovih leđa oštre otrovne nacionalističke strelice.

Dobro. Generali su oslobođeni. Oslobađani su svojevremeno i Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, nakon višegodišnjeg boravka u Haagu za vrijeme suđenja pa nešto nisam čuo ogorčene u Srbiji. Čulo se ogorčenje sa druge strane, baš kao i nakon prvostepene presude. Nisam čuo ogorčenost u Srbiji i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Haagu da Srbije nije odgovorna za genocid u Srebrenici, iako je čitava logistika za genocid stigla upravo odatle. Ono da je odgovorna što ga nije spriječila se ionako ne spominje.

Slično je i sa druge strane Dunava. Uostalom, šta bi potvrđena prvostepena presuda značila? Nezadovoljstvo bi se prelilo na tu drugu stranu, ali to ne bi ni malo izmijenilo već isklesane ode Domovinskom ratu, a teško da bi u javnom diskursu bio promijenjen karakter. Naprotiv.

Kakva, takva presuda značila bi barem porodicama žrtava, mada teško da bi riješila probleme sa kojima se suočavaju, a to zaboravljaju, pa čak i ignoriraju i Srbija i Hrvatska. Prepušteni su sebi bili tog dana kad su sjeli u traktorske prikolice, a prepušteni su sebi i sada. Sami sa svojom mukom.

Empatija?

Tko može reći da su radikali, pokret Dveri i Naši, koji su prvi izašli na ulice, zatim umišljeni Vuk Jeremić, zaboravljeni Vojislav Koštunica, ali i Ivica Dačić, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić zapravo reragirali da bi njih zaštitili? Tko može reći da su zapalili svijeće baš u njihovo ime? Možda bi im i priznao to da na paljenje svijeća u nedjelju nisu pozvali i zamolili sve medije da dođu i isprate "događaj". Za njih je to baš događaj, baš kao i presjecanje vrpci.

Jeli paljenje hrvatske zastave, opsada hrvatske ambasade od strane policije zbog mogućeg napada na istu, zatim najava obračuna sa izdajnicima u Srbiji, pomoglo tim nesretnim ljudima?

Znamo kako to već ide. Nacionalistima i fašistima najbolja je hrana ona druga strana. Euforija po Hrvatskoj, negiranje postojanja zločina, crkvena zvona, Thompson...sve to sjajno je pogonsko gorivo avetima zla sa srbijanske strane. Perpetuum mobile.

Kakva god da je bila odluka suda istina bi stradala, baš kao što su stradali svi ti nemoćni ljudi. Baš kao i te 1995. godine našle se i hrvatska i srpska strana da ispale po još jedan metak u glavu već ubijenih. Ako mislite da su se sa tim zadovoljili, varate se. Gazit će ih, palit će ih dokle god ovo društvo ne shvati pojam EMPATIJA. Danas "Oluja", sutra Srebrenica, Vukovar, Sarajevo...You name it, we have it!