Razgovarala: Kimelma RONDIĆ

Profesionalnu dizajnersku karijeru započeo je u Evropi učestvujući kao ilustrator i umjetnički direktor u kreiranju brojnih postera, omota albuma i stripova. Godine 1986. odlazi u SAD gdje radi kao ilustrator vodećih magazina i novina. Godine 1991. postao je umjetnički direktor Time magazina (Interantional), a godinu kasnije i umjetnički direktor editorijala u Njujork Tajmsu. Godine 1995. osnovao je Mirko Ilić Corp. studio grafičkog dizajna i 3-D kompjuterske grafike. Primio je nagradu Društva ilustratora, Društva dizajnera u izdavaštvu, Društva novinskog dizajna, Kluba umjetničkih direktora i ID Magazina. 1994. i 1995. godine radio je kao potpredsjednik AIGA ogranka u Njujorku

Mirko Ilić je rođen u Bijeljini, 1. januara 1956. godine. Profesionalnu dizajnersku karijeru započeo je u Evropi učestvujući kao ilustrator i umjetnički direktor u kreiranju brojnih postera, omota albuma i stripova. Godine 1986. odlazi u SAD gdje radi kao ilustrator vodećih magazina i novina. Godine 1991. postao je umjetnički direktor 'Time magazina' (Interantional), a godinu kasnije i umjetnički direktor editorijala u 'New York Timesa'. Godine 1995. osnovao je Mirko Ilić Corp. studio grafičkog dizajna i 3-D kompjuterske grafike. Iza njega su brojne svjetske nagrade i priznanja. Čest je gost u Sarajevu.

Jedno od tih gostovanja, nedavna promocija vizualne biografije 'Mirko Ilić: Fist to face' autora Dejana Kršića, bilo je povod i za intervju na DEPO PORTAL-u.

Gospodine Iliću, kao profesionalni dizajner i umjetnik odabrali ste vrlo intrigantno područje - 'simbole mržnje'. Kako ste uopće došli na ideju da se bavite ovom tematikom?

Ja se bavim sa dva znaka koja se vrlo često pojavljuju na teritoriji bivše Jugoslavije, ali i šire, naročito u Grčkoj i u Rusiji. To su znakovi koji su simboli internacionalnih skinheadsa. Pod pojmom skinheada podrazumijevamo obrijanu glavu. Orginalno su nastali u Engleskoj, a radi se o mladim ljudima, obrijanih glava, najčešće u uskim trapericama sa tregerima i Dr. Martens čizmama. Oni dolaze iz siromašnih sredina, radničkih, piju, drogiraju se i mrze sve vrste stranaca, a naročito ako su Indijci, crnci itd.

Ja sam doveo Stevena Helera iz New Yorka u jedan od glavnih gradova balkanskih država, i dok smo se vozili od aerodroma do hotela, on je vidio gomilu skinhead grafita na ulicama te me pitao: 'Šta je ovo? Neka fašistička zemlja?!' Uopšte mu nije bilo jasno i bilo mu je malo teže objasniti da ovdje niko o tome ne razmišlja.

Pod pojmom skinheada podrazumijevamo obrijanu glavu, orginalno su nastali u Engleskoj, radi se o mladim ljudima, obrijanih glava, najčešće u uskim trapericama sa tregerima i Dr.Martens čizmama. Obično dolaze iz siromašnih sredina, radničkih, piju, drogiraju se i mrze sve vrste stranaca a naročito ako su Indijci, crnci

U Americi postoji zakon po kome kada neki znak mržnje osvane na zgradi, on se mora otkloniti na bilo koji način, inače platiš kaznu. Njemu nije bilo jasno da to na Balkanu niko ne forsira, da ovdje niko ne tjera ljude da plate kaznu.

Očito je da se ne može reći da je fašizam pobijeđen 1945. godine, fali li nam ipak još koja 'ofanziva' da ga dokrajčimo? U stvari, da li je moguće pobijediti fašizam?

Ništa se ne može pobijediti. Neke zarazne bolesti nisu uspjeli iskorijeniti. Dok god se neke situacije ponavljaju kao što su ekonomska kriza, siromaštvo, nemanje posla, neobrazovanje, dešavat će se mračne stvari. Npr. desničari, profašisti itd. su postali veliki i jaki u Grčkoj, osvojili su mjesto u parlamentu. To se isključivo dešava u Grčkoj jer je ekonomska kriza. Kad god je ekonomska kriza, tad su mladi, nezaposleni, ljuti, gnjevni i onda se to kontroliše i koristi u svrhe lokalnih političara.

Da li je onda fašizam bio živ i za vrijeme Tita, da li se samo vješto krio pod maskom 'bratstva i jedinstva'?

Nije neminovno bio pod maskom 'bratstva i jedinstva', fašizam je postojao na svim nivoima, s tim da su se ostaci fašizma razbuktali još više sa ekonomskom propašću Jugoslavije, a definitivno je on bio razlog za početak rata.

Jednom prilikom ste izjavili da se 'lubanja, simbol SS-a i prekriženi krug nalaze na gotovo svim rekvizitima navijačkih skupina od Slovenije do Crne Gore.' Obrazovni sistem ne posvećuje dovoljnu pažnju ovom problemu, stoga mlađe generacije često podliježu ekstremnim navijačkim skupinama. Kako i da li obrazovni sistem može riješiti ovaj problem?

Obrazovni sistem sam po sebi, ne! To je vrlo karakteristična lubanja naslikana iz karakterističnog ugla, koju oni redovito ponavljaju. Dakle, riječ je o lubanji SS trupa koje su SS oficiri imali na kapi i na kragni. Postoji još jedna lubanja, koja se vrlo često pojavljuje, a to je četnička lubanja koja se pojavljuje na četničkoj zastavi. Ona je nešto drugačija od ove prve.

Po čemu se razlikuju?

Ponajviše po profilu, crtežu. Četnička je ravna, a ova je u polu-profilu. Karakteristične su jer se kopiraju i to ih čini prepoznatljivim, to je jedan od dva simbola neofašista, koji se pojavljuje redovito. Taj i znak skinheada, krug sa križem u sredini.

Četnička lubanja koja se pojavljuje na četničkoj zastavi

Crkva u Americi je radila website tih znakova, da bi bili sigurni da mladi vjernici znaju razliku između jednog križa i drugog, kako ih ne bi pobrkali i mislili da je to isto. To je taj neki osnovni početak obrazovanja koji treba postojati u školi. Smiješno je da se sa jedne strane forsira vjeronauka, a ne forsira prepoznavanje simbola i šta oni znače. Roditelji se također trebaju obrazovati.

Govorio sam studentima dizajna da je njima lakše jer su vizualci te stoga lakše prepoznaju te znakove, tako da oni trebaju kao savjesni građani da upozore na njih.  

Kod nas još uvijek nema zakona o zabrani negiranja genocida i okupljanja fašitičkih udruženja koje veličaju antisemitizam, nacionalizam i sl. Šta mislite koji je razlog tome?

Jedini razlog tome je da vlast ne misli da su opasni ili da vlast misli da indirektno može imati više koristi od njih nego štete. Inače, nema drugog razloga za polukriminalne grupe, pune mržnje koje mogu otvoreno, javno, nastupati i pokazivati se.

Živite u SAD-u od 1986., izučavali ste ovaj problem i mimo našeg regiona. Koliko se učestalo simboli mržnje pojavljuju u drugim zemljama? Da li je to trend kojem društvo teži ili je riječ o incidentnim slučajevima kojima se onda vrši manipulacija i zloupotreba u razne ciljeve?

Zloupotreba se uvijek vrši njima, jedino što u nekim zemljama koje imaju nešto jaču moralnu strukturu i kontrolu, imaju nešto preciznije zakone, stoga su te stvari zabranjene i ne smiju se pojavljivati ti simboli. Ako ste bilo kakva nacistička grupa ili klan, pa želite paradirati po ulicama, morate oficijelno prijaviti svoju organizaciju, platiti osiguranje, registrirati se, navesti imena ljudi koji će se tamo pojaviti itd. Onda, ako se nađe vrijeme i način, puste vas da demonstrirate i kažete šta hoćete, i osigura se dovoljno policije tako da nema kontakta između vas i onih koji se ne slažu.

Jedini razlog tome je da vlast ne misli da su opasni, ili da vlast misli da indirektno može imati više koristi od njih nego štete. Inače, nema drugog razloga za polu kriminalne grupe, pune mržnje koje mogu otvoreno, javno, nastupati i pokazivati se

Vrlo često u Americi takve neonacističke oranizacije hoće imati takve demonstracije, jer smatraju da je to pravo govora. Iako se oni ne slažu, misle da ukoliko to bude kontrolirano, da će ljudi vidjeti ko su demonstranti, šta hoće i da će takvo što svima više koristiti, nego da se potisne i zabrani u negativnom smislu, tako da to postoji ispod površine i da se ne zna šta oni rade.

Pripadate generaciji koja je počela djelovati u, po mnogima, zlatnim vremenima zagrebačke i jugoslavenske umjetničke scene sa kraja sedamdesetih i do polovine osamdesetih. Da li je kvalitet te scene omogućavao jednom umjetniku i dizajneru iz ovoga konteksta da dođe do svjetske umjetničke i medijske scene ili je to samo priča o indiviudalnoj sudbini?

Svaki umjetnik je individualac, nema kolektivne umjetnosti. Međutim, tad se desilo kolektivno podizanje svijesti kreativnih ljudi da mogu biti bolji nego što se očekuje od njih. U tu grupu ljudi se uklapa i Goran Bregović, koji je postao u međuvremenu jedan vrhunski muzičar, režiser Tanović, koji je dobio Oskara, tu je Slavenka Drakulić, koja objavljuje knjige i knjige koje se prevode po svijetu. Zaboravim uvijek na gomilu ljudi, ali mogu vam nabrojati 100 ljudi koji rade prava mala čuda po svijetu. Kad su počeli stvarati, kreirati u tadašnjoj Jugoslaviji, oni nisu željeli biti najbolji u Zagrebu ili Beogradu ili u Sarajevu, znači nisu željeli biti najbolji i najuspješniji u Jugoslaviji, oni su htjeli biti u svijetu, htjeli su se mjeriti sa svijetom, a ne sa lokalnim vrijednostima. Želja za tim i mogućnost koju su stvorili je napravila zlatni val, zlatno razdoblje. Naravno, to su najbolji od mnogih, od 100, 200 muzičara, dva-tri su uspjela vani. Međutim, ako ih vi danas imate samo troje koji ni ne misle dalje od svoje lokalne sredine, onda oni ne mogu napraviti revoluciju.

Iza sebe imate zavidnu dizajnersku karijeru, Vaši počeci u svijetu stripa, ilustracije i dizajna desili su se sredinom sedamdesetih. Prvu omotnicu za ploču ste uradili Arsenu Dediću 'Rimska ploča'. Ilustrovali ste naslovne stane, ali i kao art direktor odlučivali u New York Timesu. Zajedno sa Miltonom Glejzerom predajete dizajn na Cooper Union-u u New Yorku, i predajete Ilustraciju na master studijama Fakulteta vizuelnih umjetnosti (SVA) u New Yorku. Postoji li ključ za priču o uspjehu jednog  umjetnika?

U Americi postoji izraz da si dobar koliko ti je dobar klijenat, što znači da dizajner ne može biti bolji ili veći nego što mu to klijenat dozvoli. Vi ovdje možete imati najbolje studente, ali ako im ne date posao ni mogućnost da to pokažu, da procvjetaju na tome, onda će oni ili stagnirati ili otići

Ima, ja mislim da je to nešto talenta, puno upornosti, puno ambicije i nešto malo drskosti.

Tokom posjete Sarajevu, održali ste studentima Akademije likovih umetnosti niz predavanja iz oblasti dizajna, podijelili ste sa njima dio znanja i iskustva. Kakvi su Vaši utisci, koliko ste imali priliku biti u kontaktu sa studentima? Kakvi su studenti dizajna u Sarajevu?

U Americi postoji izraz da si dobar koliko ti je dobar klijenat, što znači da dizajner ne može biti bolji ili veći nego što mu to klijenat dozvoli. Vi ovdje možete imati najbolje studente, ali ako im ne date posao ni mogućnost da to pokažu, da procvjetaju na tome, onda će oni ili stagnirati ili otići.

(DEPO INTERVJU)