Razgovarala: Kimelma RONDIĆ

Nazivaju ga 'kraljem monodrame', umjetnikom čudne impresije, možete ga voljeti ili ne voljeti, no jedno je sigurno, Zijah Sokolović gdje god da nastupa, puni dvorane. Mnoge generacije su odrasle uz ovog čovjeka, umjetnost je njegov stil života, stoga je stalno u pokretu Beč - Zagreb - Ljubljana - Sarajevo- Beograd, odakle i crpi inspiraciju za svoje stvaralaštvo.

Povodom Dana komedije, pod nazivom 'Smijeh je lijek' koji se oganizovao pod pokroviteljstvom Općine Centar, od 13. do 17. novembra u Centru za kulturu Sarajevo, Zijah Sokolović je pred sarajevskim auditorijem održao predstavu 'Međuigre 0-24', što je ujedno bio i povod za razgovor sa ovim sarajevskim glumcem, piscem i režiserom.

Vaše predstave rijetko koga ostave ravnodušnim, gledatelji se više puta vraćaju da pogledaju istu predstavu i uvijek se traži karta više. Jedan od razloga Vašeg dolaska u Sarajevo je predstava 'Međuigre 0-24'; recite nam nešto više o njoj, kao i o tome šta je razlikuje od ostalih Vaših kabare izvedbi?

To je jedna kabaretska forma, sam naslov govori 'Međuigre od 0 do 24'. Znači to su neke male stvari, male igre, koje se događaju između velikih igara. One boje neko naše razmišljanje ili nas jednostavno mijenjaju, a da toga nismo ni svjesni. Ono 'od 0 do 24' je kao pumpe što rade, znači to nam se događa i kada spavamo, to nam se događa i kada živimo.

Dramaturgija je priča o tome da sam normalan čovjek, i sad imaju priče koje govore kad sam ja normalan i kad mislim da sam normalan. Druga konstanta koja je možda najljepša za gledaoca je: 'sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme...sad je kasno!' Treća, koja je meni intimno i filozofski najbliža: 'sve u meni dobro, je polako nestalo i osjećam se sve pozitivnije i pozitivnije'

Mislim da se razlikuje po tome što je nekako najsmirenija u odnosu na 'Cabares Cabarei' ili na 'Glumac...je glumac...je glumac', zato što je nekako najstatičnija u tom smislu i nosi poeziju u sebi. Ovo je jedan kabare koji upozorava na neke male stvari i govori o filozofiji načina razmišljanja o tim malim stvarima, da nam to što nam se dogodi, kada nam nešto kapne na košulju koju smo tek kupili, ne predstavlja tako veliki problem. Naravno, ovaj kabare, kao i svaki proces rada, ima u sebi dramaturgiju, obzirom da ja nisam kabaretista, nego glumac, ima svoju dramaturgiju sastavljenu od nekih 150 ili više priča koje su podijeljene u raznim segmentima. Onda od predstave do predstave te pričice mijenjam, ali dramaturgija ostaje ista.

Konkretno, o kakvoj dramaturgiji je riječ?

Dramaturgija je priča o tome da sam normalan čovjek, i sad imaju priče koje govore kad sam ja normalan i kad mislim da sam normalan. Druga konstanta koja je možda najljepša za gledaoca je: 'sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme...sad je kasno!' Treća, koja možda ide u kabaretsku formu koja je meni intimno i filozofski najbliža: 'sve u meni dobro je polako nestalo i osjećam se sve pozitivnije i pozitivnije.'

To je neki osjećaj prema globalizaciji, dotaknem svaki put jednu od te dvije priče u tom procesu. Ali, ove ostale su zabavne i duhovite, iako nose jedan cinizam i jednu malu svoju suprotnost komičnosti, a to je tragičnost.

Dugo živite u Austriji, recite nam kako iz Vaše perspektive izgleda život 'našeg čovjeka' u inostranstvu?

Ljude ne mogu da dijelim na 'naše' i 'vaše', jer 'naš čovjek' pripada svim ljudima ove planete, koji pokušava da smisleno potroši svoj život koji je tako jeftino dobio. Inostranstvo je u glavi, a samo fizički u tijelu, tako da većina ljudi stalno i uporno živi u svom fizičkom inostranstvu... Kada analiziramo, recimo, ljude u Austriji, većina živi fizički u Austriji, ali njihovo pravo duhovno inostranstvo je selo iz koga su otišli...

Znate li žargonsku izreku koja se koristi u našoj sredini prilikom rješavanja nekog problema 'pohiti-polako'... Kao svjetski putnik koji se često vraća Sarajevu, kako vidite ovu sredinu, smatrate li da nam nedostaje brzina življenja?

Još uvijek ova sredina ima taj jedan zaostatak, brzinu kojom se živi. Vani vidim kako to funkcioniše i kako neke sredine koje možda nisu uslovno rečeno bolje ili pametnije, ali su strašno povezane u načinu informisanja. Naravno, ovdje malo koči, ne malo, nego puno, ta vrsta nekog mitskog nacionalizma, koji je još uvijek ostao kod nekih naroda kao jedno elementarno zlo ili bolest, ali umjetnost i za to vjerovatno ima lijek

Ono kako vidim ovu sredinu je da joj ponestaje brzina s kojom se jedna informacija prenosi između ljudi, u smislu organizacije rada, organizacije ideje, organizacije umjetnosti i na kraju organizacija kulture, kao jednog segmenta društva koji je neophodan. Još uvijek ova sredina ima taj jedan zaostatak, znači, brzina kojom se živi. Vani vidim kako to funkcioniše i u sredinama koje možda nisu, uslovno rečeno, bolje ili pametnije, ali su strašno povezane u načinu informisanja. Naravno, ovdje malo koči, ne malo, nego puno, ta vrsta nekog mitskog nacionalizma, koji je još uvijek ostao kod nekih naroda kao jedno elementarno zlo ili bolest, ali umjetnost i za to vjerovatno ima lijek. Sigurno će mladi ljudi koji dolaze da se suprostave i da nađu penicilin za to. 

Trenutno u svim oblastima, pa i u umjetnosti ima mnogo mladih, obrazovanih, ali nezaposlenih ljudi. Obzirom na Vaše iskustvo, šta biste im savjetovali? Kako da se organizuju i šta je to što ovoj sredini nedostaje da bi oni bili uspješniji?

Danas sigurno i u ovoj sredini, a i svakoj drugoj, postoji mnogo mladih ljudi koji nemaju posla, koji nisu organizovani, koji ne mogu i nemaju tu hrabrost da naprave neke predstave, sami i da te predstave bace na tržište, a da ona ne nosi predznak mentaliteta, nekog mentalitetskog humora ili mentalitetske filozofije, nego da su potpuno otvorene prema svijetu u koji odlaze. To je ono što nedostaje. Čovjek jednostavno treba da se odluči da hrabro krene u život, bez želje kako to izgleda, da li će se nekome dopasti i šta će ljudi o tome reći. Čovjek, na kraju krajeva, ne živi svoj život da bi čuo šta drugi o njemu pričaju, već šta on misli o svemu tome, lični stav. To je ono što nam nedostaje, nedostaje to i naciji, to nam nedostaje i u historiji svega toga. Mislim da smo se nekako kao jedna sredina, ljudi koji žive geografski na tom području, barem malo opametili u tom smislu, jer potencijal imamo fantastičan.

Posljednji put kada smo razgovarali izjavili ste da se ne planirate vratiti u Sarajevo dok se ne izgradi novo pozorište, u međuvremenu ne da se nije izgradilo novo pozorište, već je došlo do gašenja pojedinih kulturnih institucija od presudnog značaja za historiju naše zemlje. Kako to komentarišete?

Ja igram, pišem, režiram, putujem od pozorišta do pozorišta i gradim mozaik pozorišne i glumačke umjetnosti. Ja gradim da ne porušim prolaznost glumca, ja nemam vremena niti koncentracije da se bavim događajima koji su destruktivni. Ja nemam komentar za destrukciju, jer je on samo forma, jer ja sam za konkretna djela. Djela, ne riječi! Moj komentar je kao toalet papir. Ja svaki dan gradim, gradim, kao Andrićev Neimar...

Živite u Austriji, zemlji u kojoj vlada drugačiji odnos prema kulturi, smatrate li da su ljudi na čelu naših kulturnih ustanova previše inertni ili su, naprosto, previše apatični?

Svako društvo se organizuje u sladu sa svojim globalnim sistemom stavljen u formu države. U nekim državama pojedinci koji ispunjavaju funkciju organizovanja segmenta kulture stavljaju tu funkciju ispred svog karaktera. U nekim drugim društvima, pojedinci imaju političku, stranačku i vjersku podršku da svoj karakter stavljaju ispred zanimanja i fukcije koje im je dalo društvo sastavljeno od glasača. Tako da nemamo smislenu kulturnu ideologiju, u skladu sa vremenom civilizacije, nego karakternu filozofiju koja je odraz primitivizma i prirodne impotencije...

Likovi koje igrate gotovo uvijek nasmijavaju publiku; da li im se i sami smijete?

Likovi koji postoje u iluziji glumačke igre samo su igra sa realnošću koju ne vidimo u svakodnevnom životu i zato se smijemo... Smijem se jer ljudi imaju život koji žive u globalnom kapitalizmu, a ne razumiju da im je taj isti život kapital za globalni kapitalizam...

'Kao rani mraz', 'Jasmina', neki su od posljednjih filmova na kojima ste radili. Možemo li Vas u skorje vrijeme očekivati u nekom novom filmskom ostvarenju?

Postao sam Ambasador dobre volje UNDP-a i sa UN-om sada radim niz umjetničkih projekata namijenjenih mladim ljudima u rješavanju velikih društvenih problema kao što je droga ili nasilje u porodici. To me ispunjava i traži mnogo vremena, tako da nisam u dijalogu sa filmom, za sada...

Za kraj, da se malo odmaknemo od filma i teatra... Posljednjih dana kod nas je aktualan izbor gradonačelnika Sarajeva. Budući da svako ima pravo kandidovanja na izborima, svako može biti i gradonačelnik glavnog grada. Hipotetički gledano, da se Vama ponudi ovo mjesto, da li biste ga prihvatili?

Pa ja sam, tako skromno i mislim, glumački gradonačelnik Sarajeva već 44 godine...

Kakav bi trebao biti budući gradonačelnik Sarajeva i kakvo biste Sarajevo voljeli vidjeti u budućnosti?

Budući gradonačelnik mora doći iz inostranstva, jer samo još tamo ima Sarajlija koji razumiju grad i Sarajevo kao grad. Budućnost Sarajeva me ne interesuje, jer je groblje naša budućnost. Hoću Sarajeva sada!

U video prilogu pogledajte najzanimljivije dijelove razgovora sa našim sagovornikom...

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)