Piše: Ismet MURATSPAHIĆ

Komentar Angeline Albijanić-Duraković dao mi je povoda da iznesem svoje mišljenje o sadašnjem stanju u bh. novinarstvu koje nema nikakav specifikum u odnosu na druge djelatnosti u našem bh. društvenom okruženju, ali i širem regionalnom i svjetskom. Ako bi trebalo nešto izdvojiti što čini našu posebnost, onda je to što je na ovom prostoru prije sedamnaest godina vođen četiri godine krvavi rat, u suštini agresija na BiH i borba za njenu podjelu između dvije susjedne države.

Amerika ga je zaustavila, zna se kako, i zahvaljujući također Americi napravljena je dejtonska BiH, koja ne živi kao država niti se u njoj omogućuje život dostojan čovjeka. Naravno, u takvim okolnostima gdje su razrušene sve društvene vrijednosti, a nove nisu izgrađene, mnogo šta nevaljalo i naopako želi se poturiti na mjesto istinskih društvenih i građanskih vrijednosti. Iluzorno je očekivati da i novinarstvo ne boluje od mnogih simptoma koje imaju i druge djelatnosti i društvene grupe. Kroz tektonske ratne poremećaje želi se krivo prikazati karakter rata, žele se prikriti i umanjiti žrtve agresije, osporavaju se presude Haškog suda. Isfrustriranost gubitkom cijelih porodica, silovanjima, zlostavljanjima, četverogodišnjim opsadama gradova, logorima, mučenjima, izgladnjavanjima, ponižavanjima, psihičkim torturama i drugim svakovrsnim gaženjem ljudskog dostojanstva, još su u živim sjećanjima preživjelih.

U BiH se još uvijek vodi hladni rat za podjelu države. Ide li u pravcu oduzimanja dio po dio nadležnosti od države sporazum Lagumdžija -Dodik, trebaju predočiti mediji javnosti na osnovu izvornog dokumenta koji je potpisan. Koliko god se neslagali sa stavovima Lagumdžije, agresivna pitanja voditeljice Antonije Avram prelazila su liniju uobičajenog dijaloga, a da li i korektnog neka utvrde nadležna tijela za medije.

Sve su češće pojave postratnog sindroma, samoubistava, preranih smrti, sve je to naša svakodnevnica. U takvom društvenom ambijentu djeluje i profesija koja može bitno da oblikuje društvene procese i na koju također utiče sve gore pobrojano. Novinarstvo i novinarski mediji prvenstveno su u dosadašnjoj praksi bili prenosioci informacija i posrednici u komunikaciji i razmjeni mišljenja, ideja i poruka između ljudi. Oni mogu kroz tu osnovnu djelatnost imati i odgojno obrazovnu, kulturološku ulogu kroz proširenje horizonata medijacije i medijske kulture.

U medijima rade živi ljudi, noseći se sa svom težinom ovog časnog poziva, nisu nepogrješivi, suočavaju se sa svim svojim ljudskim slabostima, podmitljivošću, potkupljivošću, političkom pristrasnošću, navijačkom ostrašćenosti, samodopaljivosti, senzacionalizmom... Nije neuobičajeno u svijetu da novinari, naučnici, političari, filozofi ili bilo koji javni radnici koriste žestoke riječi u svojim govorima, člancima i napisima, ali, od države do države, od kulture do kulture, to se u detaljima razlikuje, kako i to koliko se može ići u vrijeđanju neistomišljenika. U najvećem dijelu važećih svjetskih pravila javne komunikacije ne bi se smjelo izrugivati na račun fizičkog izgleda, izrugivati bolesti i invaliditetu, poštovati granicu privatnosti, ne bi se smjelo napadati porodicu, izvrtati i ismijavati ime i prezime, izrugivati starosti, ismijavati nacionalna, rasna i druga pripadnost, klevetati itd.

Od svega toga, kao i cijelo bh. društvo, boluje i bh. novinarstvo. Hoće li bh novinarstvo ići putem ozdravljenja zavisi prije svega od njega samog, ali i društva koje će mu odrediti ulogu. Granica između oštre rijeći i vulgarnosti mora postojati. Moramo težiti izgradnji društva gdje će se uspostaviti vladavina prava iznad koga ne može biti ni pojedinac, ni partija, niti bilo koja društvena grupa. Smatram da izgradnji pravne države najveću potporu može dati neovisno novinarstvo, ali uistinu neovisno od bilo kojeg pojedinca, političke stranke, jednako kao što mora biti neovisan pravosudni sistem.

Pogotovu bi takav odnos trebalo izgrađivati u državnim medijima. To podrazumjeva sopstvenu odgovornost za svaku izgovorenu i objavljenu riječ. Novinarstvo se mora podizati na visinu koja mu u društvu pripada i koju već ima kao društveni korektiv, koji ima pogled na cjelinu, da kažemo, da jednako gleda na čobana i na akademika.

Da bi se gradila takva uloga medija, pored udruženja novinara mora postojati i agencija koja će pratiti rad svih medija sastavljena od eksperata za te poslove. Ova profesionalna udruženja moraju biti nepotkupljiva i jednako tretirati sva dešavanja i pojave u medijima. Ona ne bi smjela amnestirati ničije odstupanje od utvđenih pravila.

U BiH se još uvijek vodi hladni rat za podjelu države. Ide li u pravcu oduzimanja dio po dio nadležnosti od države sporazum Lagumdžija -Dodik, trebaju predočiti mediji javnosti na osnovu izvornog dokumenta koji je potpisan. Koliko god se neslagali sa stavovima Lagumdžije, agresivna pitanja voditeljice Antonije Avram prelazila su liniju uobičajenog dijaloga, a da li i korektnog neka utvrde nadležna tijela za medije.

Kakve sve oblike može poprimiti novinarstvo i mediji od presuđivača prije suda, sastavljača optužnica prije tužiteljstva, hapsioca prije policije, zavirivača u ljudsku dušu i intimu, utrkivača u tome ko će biti prvi prenosilac mračne vijesti i pravljenju crnih hronika, prenosioca neprovjerenih činjenica, sve do otvorene laži i manipulacije? Sjetimo se samo sramne uloge engleskih medija u vrijeme agresije na BiH koji su maksimalno koristili termin "tri zaraćene strane". Podsjetimo se Miloševićevih huškača rata i aduta "neravnopravnosti srpskog naroda u SFRJ" itd.

Kroz bližu i dalju povijest mediji i novinarstvo su imali mnogoznačne uloge i oblike. Ipak su se uvijek najvjerodostojnijim smatrali državni mediji. U vrijeme kriza i ratova i oni potpuno gube vjerodostojnost i u neskladu su sa činjeničnim stanjem.

Kako se pojedinci u medijima mogu dovijati i transformirati najilustrativnije govori putešestvije Smiljka Šagolja koji je prošao put od novinara jednopartijskog sistema, urednika dnevnika u SRFJ, ćije je vođenje dnevnika i najvećem pristaši ondašnjeg sistema izazivalo mučninu i nagon na povraćanje, preko zaštitnika ustaško-domobranskih ideja i Tuđmanove podjele BiH, od patriote i pobornika bratstva i jedinstva preko ostrašćenog nacionaliste do univerzitetskog profesora na Sveučilištu u Mostaru. Šta li može reći studentima o tom svom napretku i ljudskom preobražavanju!?

Mnogi ratni huškači sjede u uredničkim kolegijima raznih medija ili na još važnijim mjestima koji koče društveni napredak i progres medija, i upšte novinarstva.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)