Sexomat Rujane Jeger
Draga Rujana,
U srednjim sam tridesetima, odnedavno rastavljena i imam malo dijete. U vezi sam sa oženjenim muškarcem koji je od mene dosta stariji. Zajedno smo par godina.
Po prirodi sam dosta odlučna, svoja, ali što se njega tiče nikako da donesem pravu i konačnu odluku.
Za našu vezu su njegova supruga i moj bivši muž saznali prije otprilike godinu dana.
Međutim, razlog moje rastave nije moj sadašnji partner nego bivši muž koji me fizički i psihički maltretirao i željela sam iz tog braka otići. Saznavši da smo zajedno, njegova žena i moj bivši su se urotili i krenuli sa svojim raznoraznim provokacijama, spletkama koje su bile više usmjerene prema meni nego prema njemu.
Sadašnji partner je počeo potezati pitanje svoje rastave prije godinu dana i do sada se nije pomaknuo s "mrtve točke" bar ja to tako vidim. Naime, njegova žena, iako zna za nas, ne želi se rastati i ucjenjuje ga s papirima i nekim dokumentima. Sve sam više počela sumnjati postoje li uopće ti papiri jer kako sam jako emocionalna nekako mi je uvijek u glavi da ako stvarno voliš i želiš provesti život s nekom osobom da ćeš napraviti sve da to i ostvariš.
Moja je želja zaista da provedem život s njim i kada smo zajedno lijepo nam je i kao osobe se razumijemo, ali sve manje i manje izdržavam jer ne mogu više procijeniti misli li on sa mnom ozbiljno ili ne i ne znam kako bih to uopće procijenila. Budući da samo znam njegovu stranu priče, on svaki vikend već godinu pokušava to sa svojom ženom riješiti da se dogovore i da svatko ode na svoju stranu. Svađe su česte i mučne, ali kako on kaže ona ne odustaje. Prijeti mu s tim papirima i kaže da će ga uništiti? Zar zaista postoje takve žene koje nemaju svoje ja i koje žele ostati u braku "pod muss"?
U zadnje sam vrijeme počela sumnjati u njega i gubim povjerenje jer mi stalno govori bit će sve ok, riješiti ću ja to, biti ćemo mi zajedno, ali to nikako da se ostvari. Pitala sam ga do kada da čekam jer da više ne mogu. Njegov zadnji odgovor je bio: kada mi drugo dijete ode na faks, a to je za dvije godine, jer tako sam se dogovorio sa ženom i to je krajnji rok.
Rujana, da imam garanciju da ćemo biti uskoro zajedno čekala bi ga, ali nemam je, a život ide. Inače živim u jednom malom gradu, ali nisam domaća i praktički sam tu ostala samo zbog njega. Inače bih se vratila u svoj grad jer se u ovoj sredini niti malo ne osjećam dobro. Posao koji radim jako volim i nije mi loše, ali ostalo mi ništa ne paše.
Ne znam da li da čekam te dvije godine, kako da doznam misli li ozbiljno, kakve strategije da povučem pa da on to prije riješi.......da li da mislim samo na sebe i svoj život i odselim? Da li da mu kažem da je zaista gotovo pa da vidim hoće li se boriti? Vidiš imam niz pitanja, a sama nemam odgovor ni na jedno.
Goga
| Draga Goga, Tvoje mi pismo liči na pregovore Hrvatske s EU za koje te podsjećam da su počeli još 2005. godine, a imam neki dojam da bi do sljedeće godine kada bi nas konačno trebali primiti, k vragu mogao otići i EU i ostatak svijeta – barem onakvog kakvog ga poznajemo. Pri tome ti stvarno više nemaš što ratificirati niti imaš šanse završiti to zadnje poglavlje u datom roku, zato ga radije zamrzni! Moj screening bi ti bio da taj tvoj partner ipak ne zadovoljava kriterije pristupanja vašoj uniji (u daljnjem tekstu VU), nego da te zavlači dok ga ucjenjuju kriminalne organizacije koje zapravo vode zemlju. Samim time što su, jel’te kriminalne, služe se ucjenom i reketarenjem da bi spriječili pristupanje VU koju vide kao definitivni slom anarhije od koje tako dobro žive. Međutim, za dvije godine, tko živ – tko mrtav. Što ako izbije građanski rat? Što ako tvoju zemlju partnera povuče neka druga organizacija, pa pristupi NATO paktu s nekom mladom demokracijom u usponu, bez državnih dugova i opasnih manjina? Ne bih ja na tvom mjestu čekala, potražila bih posao u rodnom gradu (ili bilo gdje ti se čini bolje), a on neka se pridruži u roku od, recimo 6 mjeseci, a u tih 6 mjeseci neka izvoli dokazati koliko je ozbiljna njegova kandidatura posjećujući te svaki vikend – pa što košta da košta. Kako će to izvesti je posve na njemu. Moraš mu postaviti ultimatum, jer ovako ima baš sve – i tebe i prividan mir u kući. Barem pod tjednom. A njegova žena itekako ima svoje ja, čim se ne da samo tako otkantati, a i ta priča s “papirima i dokumentima” kojima ona njega “ucjenjuje” meni malo smrdi – biti će vjerojatnije da on baš nije sretan što će rastavom izgubiti pola bračne stečevine, a još će morati plaćati alimentaciju do godinu dana po završenom školovanju svakog djeteta….naravno da cijela ta priča u malom mjestu još i jače upada u oči nego u nekom velikom gradu, što isto nije zanemariv faktor, ali to nije tvoj problem – ti si svoj dio odradila. Prema tome, ako ti uspiješ naći posao i odseliti, a on se bude ponio kao ozbiljan kandidat za VU, možda ćeš poželjeti odmrznuti pregovore. I na kraju – ne očajavaj, nego razmisli. Možda bi stvarno bilo bolje da nađeš neku mlađu demokraciju u kojoj ne bukti građanski rat i ima bolje prirodne resurse, pa nećeš još godinama morati trošiti lovu na procesuiranje ratnih zločinaca. |