Piše: Prof.dr. Slavo KUKIĆ

Kritičko mišljenje je, napisah još prije dvadesetak godina, vododjelnica temeljem koje se intelektualac razlikuje od fachidiota. Ali, kritičko mišljenje, poučava me vlastito iskustvo, je i „prokletstvo“ zbog kojega je intelektualac, poput glinenog goluba, neprekidno izložen ideološkim puškaranjima. Skoro četvrt stoljeća sam, primjerice, iz kuhinja HDZ-a „čašćavan“ najrazličitijim epitetima. Bio sam i sluga i kvisling i „kvaziintelektualac“ – i nema što još sve nisam. Ni na kraj mi pameti, međutim, pomisao kako bi me se nekima od tih epiteta moglo „čašćavati“ i iz partije čiju sam ideologiju promovirao četvrt stoljeća. I iz koje su se, kad bi zatrebalo, pozivali i na moju malenkost kao uglednog profesora. Sada se, čujem, priča okrenula. Istina, još uvijek me se ne „časti“ kako bi se moglo – pred, recimo, licem javnosti. Ali, od prišivanja kvaziintelektualizma nekoć „uglednom profesoru“ na sjednicama partijskoga predsjedništva – a te vrste kvalifikacija je, čujem, ovih dana bilo – do javnog šamaranja samo je jedan korak.

Logičnim se nameće pitanje mogućih pravaca razvoja ove stranke. Dva su scenarija, po mojem sudu, realno najvjerojatnija. Jedan je istrajavanje na logici koja je obilježila i posljednju godinu dana. Ako je to opredjeljenje, predizborni slogan „Idemo naprijed“ je dobro izabran. I za posljedicu bi mogao imati ono što mnogi već mjesecima kao mogućnost predviđaju – definitivnu dodikizaciju ove partije... Drugi scenarij – uz virtualni slogan „Vraćamo se nazad“ – mogao bi obilježiti povratak tradicionalnim vrijednostima socijaldemokratizma.

Što se, pak, mene tiče, ni to neću doživjeti kao smak svijeta. Jer, da ne ponavljam, ta vrsta izloženosti je usud intelektualca – ovdje i na svim drugim meridijanima. Ali, to me neće omesti u onome na čemu istrajavam već četvrt stoljeća – da promoviram filozofiju bh. integralizma na principima ideje socijaldemokratizma. Takva orijentacija, međutim, ne znači i obnevidjelost na deformacije u stranci – ili strankama, svejedno, koje ideju baštine. Potpuno suprotno, ljubav prema ideji podrazumijeva obvezu kritičkog diskursa i prema onima koji se – i to, prema njima posebice – njezinim političkim sljedbenicima predstavljaju.

A takav pristup, opet, tjera na javni stav. SDP je – i to, da ne bude zabune, ne članstvo nego najistureniji politički vrh, lider s najužim krugom svojih suradnika – u prethodnih godinu dana odstupio od onoga što osobno promovirah – što je manje važno – ali i od onoga u što se – što je puno važnije – programski cijelo vrijeme zaklinjao. Jednogodišnje se glavinjanje, još konkretnije – a o njemu sam sve ovo vrijeme s gorčinom u duši i govorio i pisao – okarakterizirati ne može drugačije do ignoriranje filozofije bh. integralizma na principima ideje socijaldemokratizma – zapravo, ogoljeli makijavelistički pragmatizam lidera stranke i junoša koje on osobno instaliraše, a kojem u podtekstu leži samo bolesna potreba za moći bez obzira na cijenu koja se ima platiti.

I cijena je plaćena – na lokalnim izborima dakako – i to takva da su joj razmjere bile teško i predvidive. A na njih sam osobno dosta dugo ukazivao. Pola godine prije izbora sam, naime, pred TV kamerama obećao da ću pojesti svaki glas SDP-a na lokalnim izborima iznad 150.000. Osobno bih, da se ne lažemo, volio da sam u te muke zapao. Nažalost, nisam. Pišući ovaj tekst sam se potrudio i zbrojiti osvojene glasove SDP-a – a zbrajanje sam dovršio u nedjelju, 14. listopada u 19,oo sati. I što mislite kakav je rezultat? Točno 142.718 osvojenih glasova. A to je, vjerovali ili ne – uz dodatak da konačna odstupanja od ove brojke ne mogu izazvati bitne promjene – bukvalno polovina od broja osvojenih glasova na parlamentarnim izborima 2010. godine. Jer, tada je ova partija dobila potporu 284.435 punoljetnih građana na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH.

SDP je, da ne duljimo, zbog ideološkog glavinjanja stranačkoga vrha – glavinjanja koje teorijski ni do danas nije apsolvirano – potučen do nogu. Ozbiljno stranačko vodstvo bi toj činjenici otvoreno i krajnje pošteno pogledalo u oči. Prva reakcija lidera je, nažalost, bila upravo suprotna. Jedan od najtežih poslijeratnih poraza vrli profesor pretvori u pobjedu. Zadovoljni smo, reče tada, rezultatima jer smo – budući smo umjesto ranijih osam osvojili jedanaest načelničkih pozicija – bilježili rast utjecaja SDP. A onda su ga slijedećih dana, misleći valjda da je narod blesav, istom pričom slijedili i njegovi junoše – njih četiri-pet koji ili u njemu vide božanstvo ili su makijavelistički pragmatici u mjeri da u greške guraju i lidera samog.

Bilo kako bilo, sada je najrelevantnije pitanje budućnosti SDP-a. Jer, ruku na srce, uz sva posklizavanja u prethodnih godinu dana on je i dalje, pod određenim pretpostavkama dakako, jedina ozbiljna alternativa pomahnitalom etnonacionalizmu. I, barem za sada, jedini tračak nade da bi ipak moglo biti drugačije. Pa, ako je tako – a što se mene tiče, jeste – logičnim se nameće pitanje mogućih pravaca razvoja ove stranke. Dva su scenarija, po mojem sudu, realno najvjerojatnija. Jedan je istrajavanje na logici koja je obilježila i posljednju godinu dana. Ako je to opredjeljenje, predizborni slogan „Idemo naprijed“ je dobro izabran. I za posljedicu bi mogao imati ono što mnogi već mjesecima kao mogućnost predviđaju – definitivnu dodikizaciju ove partije. A to, opet, znači i definitivno odustajanje i od ideologije i od politike socijaldemokracije. I dakako, kontinuitet osipanja SDP-a kao vodeće stranke lijevog političkog spektra – osipanja koje znači nastavak pada utjecaja u biračkom tijelu, ali i gubljenje lijevo orijentiranog članstva razočaranog „novim kursom“ vodstva.

SDP je zbog ideološkog glavinjanja stranačkoga vrha – glavinjanja koje teorijski ni do danas nije apsolvirano – potučen do nogu. Ozbiljno stranačko vodstvo bi toj činjenici otvoreno i krajnje pošteno pogledalo u oči. Prva reakcija lidera je, nažalost, bila upravo suprotna. Jedan od najtežih poslijeratnih poraza vrli profesor pretvori u pobjedu.

Drugi scenarij – uz virtualni slogan „Vraćamo se nazad“ – mogao bi obilježiti povratak tradicionalnim vrijednostima socijaldemokratizma. A to, drugim riječima, znači definitivno odustajanje od koketiranja s etnonacionalizmima, promoviranje BiH kao države svih njezinih građana bez obzira na etničku im ili religijsku pripadnost – uz svo poštovanje i kolektivnih identiteta, etničkoga i religijskog posebice – okretanje malom čovjeku i njegovim potrebama, istrajavanje na socijalnoj pravdi i jednakosti...

Bude li to opredjeljenje, zaustavljeno bi moglo biti i stropoštavanje stranke najavljeno posljednjim lokalnim izborima. Iako, ni u tom se slučaju spriječiti neće moći dodatni gubici – i u biračkom tijelu i u partijskomu članstvu. Jer, dio i jednih i drugih će, već sada je izvjesno, za sobom povući stranka koju ovih dana najavi donedavni potpredsjednik SDP-a. Pitanje je samo koliki će taj dio biti – i to izravno ovisi od izbora puta kojim SDP kani nastaviti.

Izabere li, međutim, SDP put povratka izvornim vrijednostima socijaldemokratizma – vrijednostima koje njegovo vodstvo prethodnih godinu dana svojski ignoriraše – on će morati podrazumijevati i bolne unutarnje rezove. A oni, rezovi, znače i zahvaljivanje onima koji, zarad gole makijavelističke žeđi za moću, pod znak pitanja dovedoše i samu ideju – i socijaldemokratizma i na njemu utemeljenog bh. integralizma. Takvih, istina, i nije mnogo. Izbrojati bi ih se moglo na prste jedne ruke. Ne vjerujem, dakako, da im je moć takva da su i iznad ideje same. I da bi se SDP – birajući između ideje i njih – odrekao čak i ideje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)