Zamjenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić je pojasnio gostujući na RTS-u da je taj svjedok, inače bivši pripadnik OVK-a, obučavan u specijalnom kampu na Albanije.

- Obuke su se vršile na sjeveru Albanije za različite djelatnosti, pored ostalog i za medicinske intervencije. Oni su njemu tamo rekli da se obučava jer može da se desi da neko od komandanata OVK strada na frontu i da treba da nauči da presadi neki ljudski organ. Nije mu rečeno da se radi o kriminalnom činu vađenja organa – napomenuo je Vekarić.

On je pojasnio da se u ovom slučaju ne radi o “Žutoj kući”, koja je poznata javnosti i da je svjedok “žutu kuću” spomenuo samo jednom.

U svom svjedočenju, koje srpsko tužilaštvo smatra ključnim za istragu o trgovini organima, zaštićeni svjedok je objasnio kako je vršena obuka za transplatacije i naveo da su se učili na plastičnoj lutki u kojoj su bili dijelovi tijela.

- Obučavali smo se kako da, ukoliko je potrebno, neki dio tijela, da kažemo ili bubreg ili srce, ili pluća, kako da se transplantiraju sa jednoga na drugi – rekao je svjedok.

Prema njegovim riječima, rečeno je da se ta pomoć isljučivo pruža onima kojima je to potrebno na Kosovu, kao što su komandanti i vođe, kao i da je to bila obuka šta bi oni trebalo da rade u tom momentu.

- Zašto smo to učili? Rečeno nam je da je to zbog toga što je u to vrijeme svugdje bila srpska policija i srpska vojska, pa nismo mogli da naše ranjene vodimo u javne bolnice – naveo je svjedok.

- Počeli smo obuku kada je ljekar, sada poznat u svijetu i na Kosovu, pričao kako se radi transplantacija, kako se vadi srce iz tijela i kako se ono vakumira u jednu plastičnu kutiju, zatim kako treba neka ulja, neke medicinske tečnosti da se tu stave, nakon dva sata, ili, ne znam tačno – rekao je svjedok i detaljno opisao primjer vađenja organa zarobljeniku starosti 19 ili 20 godina.

Kako je naveo, vezanog su ga doveli na mjesto gde će mu organi biti izvađeni.

- Primijetio sam da on nije vojnik OVK i naravno nisam imao pravo da pitam, jer ko sam ja. Bio sam mlad, a tu je bilo nadređenih. Oni su mu skinuli te poveze, dva vojnika koja su ga dovela. Uhvatili su ga i stavili na klupu, a zatim zvali drugu dvojicu da mu drže noge da se ne bi pomijerao – rekao je svjedok i dodao da je mladiću ljekar koji ga je obučavao pocijepao majicu na dva dijela.

- Jedna od ljekara donio je jednu crnu torbu kao ljekarsku. To je bilo nešto novo za mene. Iz te torbe je izvadio neku opremu koja je bila zamotana. Tu sam prvi put vidio skalpel, noževe i sredstva za operacije – ispričao je svjedok.

On je potom opisao kako je zarobljeniku izvađeno srce.

- Dali su mi skalpel. Počela mi je muka, gađenje. Kad kažem muka, mislim od te jedne situacije kao ružan san, noćna mora beskrajna. I sada se sjećam toga i sada, i u tijelu i u mislima mi se ponovo javlja taj osjećaj. Rekao mi je na tijelu šta treba da radim, da napravim jednu liniju, da ga posiječem, da napravim operaciju jednom ravnom linijom, rezom, od početka grkljana do kraja rebara – kazao je svjedok.

Prema njegovim riječima, nakon što su očistili taj dio tijela, rečeno mu je: „Počinji, nemamo puno vremena”.
Svjedok je dodao i da je prije nego što je krenuo, primijetio je se ne radi o Albancu.

- A kako sam to primijetio? Pa tako što kada sam mu se približio, on se otimao, i oni koji su ga držali su ga čvršće držali. Počeo je da zapomaže, pozivajući boga, moleći: ‘Bože, nemojte me zaklati, nemojte me ubiti! – naveo je svjedok objašnjavajući da je, pošto je bio mlad vojnik, pod komandom morao da počne.

- I počeo sam kako me je učio na obuci da lijevu ruku stavim na grudi da držim, a desnom rukom uzimaš skalpel da povučeš. Lijevu ruku sam stavio na njegove grudi i krenuo sam da režem. Kada sam stigao do dole, krv je počela da lipti. Pošto sam ga posjekao, negdje na polovini, on je počeo da vrišti da ga ne koljemo ne ubijemo, tu je izgubio svijest, ne znam jel izgubio svijest ili je umro… – naveo je zaštićeni svjedok.

Svjedok je dodao nije znao da li je mladić umro, jer se poslije toga se više nije otimao i okretao. Kako je rekao, tada je prvi put vidio ljudski organ – srce.

- Bio sam jako prestravljen… Posjekli smo te vene i kada sam uhvatio srce ono je i dalje podrhtavalo. Ne znam kako sam to uradio. Stavio sam ga u kutiju koju je ubrzo donio poznanik ljekara, koji je bio mog uzrasta, i donio je tri neke boce – ispričao je svjedok.

On je dodao i da mu je jedan od visokih poznatih starješina rekao: “Svaka čast, pozlatilo ti se, takvi vojnici nam trebaju na Kosovu. Samo tako ćemo pobijediti”.

Organ je potom, kako je objasnio, stavljen u kutiju i odnijet u vozilo marke “volvo”.

Svjedok je objasio i kako je shvatio da organi ne služe za pomoć starješinama i vojnicima, već za trgovinu organima.

- Mislio sam da će to biti za starješinu koga smo doveli u vojnu bolnicu, ali nam je umro na putu… Mislio sam da će to ići u Tiranu, ali mi smo nastavili put zajedno do aerodroma u Tirani. Kada smo tamo došli dočekala nas je albanska vojska u uniformama. Tu smo vidjeli jedan avion i za njega je izašlo jedno lice – zgodna osoba. Imao je kratku bradu, ali nije bio Albanac. Koliko sam mogao da opazim, taj avion koji sam vidio bio je mali, nije transportni već privatni. Vidio sam tursku zastavu – naveo je svjedok istakavši da tada shvatio o čemu se radi.

- Shvatio sam da se ne radi o otadžbini, već o biznisu o trgovini organima, prodaji. Ne radi se o idealima već o nečem ružnom – naveo je svjedok.

Sumirajući svjedočenje najzaštićenijeg svjedoka u Srbiji, zamjenik tužioca je istakao i da je vrijeme istraga i suđenja pred kamerama prošlo.

- Mi ne želimo da zavaravamo ni sebe ni druge izjavama u koje nismo sigurni. Ovo je samo jedan posto onoga što je on izgovorio. Niste vidjeli nijednu lokaciju…, mi smo njega provjeravali 16 mjeseci na sve moguće načine, a sve međunarodne insitucije i tužilaštva će imati priliku da razgovaraju sa njim i uvjere se u njegov kredibilitet – naglasio je Vekarić.

RTS/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.