Piše: Elis Bektaš

Priroda je ove godine izdašno obasula Bosnu i Hercegovinu potvrdama svoje ćudljivosti. Od slika Sarajeva i Mostara umotanih u snježne ćefine, preko zemljotresa koji su se iz nekog nedokučivog razloga okomili na Zenicu, pa do apokaliptičnih prizora požara po Hercegovini. Tu je i suša, a nije manjkalo ni nedaća za koje je nepristojno okriviti prirodu – zagađenja zbog kojih Tuzla i Zenica nalikuju na belgijski Ipr, pomori ribe uslijed zatrovanja ionako upropaštenih rijeka, te nevolje koje se tek slute kao što je ona sa višegradskom branom kroz koju voda nekontrolisano otiče, tek su nekoliko primjera onoga što se naziva tehnološkim krizama ili katastrofama. Naravno, nećemo zaboraviti ni treću skupinu kriza, društvenih, koje ništa ne može spriječiti da koliko sutra procvjetaju, imamo li u vidu posvemašnju nesposobnost ovdašnjih političkih struktura.

Priroda djeluje po nekim vlastitim, nama uglavnom nedokučivim zakonitostima, tehnološki napredak nužnim čini i tehnološke propuste, a društvo k'o društvo – uvijek traži nekakav jad da se o njemu zabavi. Iz ovoga je sasvim lako zaključiti da je kriza i katastrofa uvijek bilo i da će ih uvijek biti. No ove proste činjenice ne nude nam odgovor na pitanje – zbog čega je, dođavola, vlast u BiH toliko nesposobna u uspostavljanju minimalno učinkovitog sistema kriznog menadžmenta?! Odgovor na to pitanje leži u činjenici koja veli da katastrofe ne poznaju granice. Smuca se požar Hercegovinom, zabasa tako do Doljana gdje mu kažu: „Oprostite, ne možete dalje, dokumenta vam nisu u redu.“ Tako neporozne granice, međutim, nema ni Sjeverna Koreja. Ovdašnje vlasti, utemeljene na anahronom doživljaju svijeta sa idejom granice kao nužne konačnosti i konačne nužnosti, jednostavno su zbunjene pred bilo kakvom pojavom, nebitno da li dobrom ili lošom, koja granice ne priznaje. Otuda izvire njihovo tragikomično nesnalaženje u srazu sa izazovima koje sa sobom nose krize i katastrofe.

U zemlji u kojoj sa jedne strane imamo politički neobrazovan narod, a sa druge nesposobnu vlast, sasvim je očekivana i razumljiva percepcija kriza i katastrofa kao pojava kojima treba da se bavi samo „struka“. Međutim, u davanju potpune autonomije „struci“ (civilnoj zaštiti, vatrogascima, spasiocima...) ne treba tražiti potvrdu društvenog napretka, već upravo suprotno – potvrdu nastojanja vlasti da sa svoje grbače skine svaku odgovornost i prebaci je na neposredne izvršioce. Pri tom vlast ničim ne podržava proklamovanu autonomnost „struke“, već čini sve da oteža stvari, odnosno propušta da učini bilo šta što bi ljudima koji se protiv nedaća bore na terenu olakšalo posao.

GAŠENJE POŽARA UBLEHOM

Najbolji primjer za to pronaći ćemo u recentnim Dodikovim izjavama, u kojima govori o nabavci protivpožarnih helikoptera za naredno ljeto, a pri tom dubrovački gradonačelnik šalje flaširanu vodu trebinjskim vatrogascima. U snuždenom pogledu vatrogasaca koji od strane opštinske, entitetske ili državne vlasti imaju samo simboličnu, verbalnu podršku, pa čak i pitku vodu dobijaju zahvaljujući dobroj volji gradonačelnika Vlahušića, sadržana je najtemeljitija kritika Dodikove demagogije, kojem ne pada na pamet da helikopter entitetske vlade stavi na raspolaganje vatrogascima, koji bi itekako znali šta s njim činiti (nije bacanje vode na požarišta jedina uloga helikoptera u borbi protiv požara). Istu demagogiju pronalazimo u izjavi ministra odbrane Muhameda Ibrahimovića, koji se zalaže za nabavku „kanadera“, ne razmišljajući o problemima održavanja takvog tipa letjelice. Pri tom ministar ničim izazvan izjavljuje da su „...naši kapaciteti bili vremenski podešeni za cijelu godinu. Međutim, zbog neprestane upotrebe, mi smo ubrzano potrošili resurse kad su u pitanju helikopteri.“ Ništa bolje od ove izjave ne pokazuje da vlast u BiH vrše obični diletanti. Linearnom planiranju eksploatacije resursa, ravnomjerno raspoređenoj na čitavu godinu i bez uzimanja u obzir činjenice da postoje periodi povećanog i smanjenog rizika od požara, mogu pribjeći samo površni ljudi i neznalice.

Ova su dva primjera sasvim dovoljna da osvijetle srž problema – vlast ne razumijeva svoju ulogu i sa suštinskih pitanja skreće pažnju na resurse, poput roditelja koji, omanuvši u odgoju vlastitog djeteta, nastoji da stvar popravi kupovinom igračaka. A resursno je pitanje u ovom trenutnku puka tehnikalija, dok suštinski problemi leže u nepostojanju smislenog i sprovodivog legislativnog okvira koji bi vodio ka efikasnom sistemu kriznog menadžmenta u državi, pri tom kompatibilnog sa srodnim sistemima u susjedstvu. To, međutim, zahtijeva usklađen i multilateralni pristup ovom pitanju, a sa ovakvim vlastima u BiH i susjedstvu to je iluzorno očekivati.

NEKOLIKO JEDNOSTAVNIH KORAKA ZA BOLJE SUTRA

Zakonski okvir mora biti usklađen sa doktrinom i koncepcijom kriznog menadžmenta, no oni trenutno ne postoje, barem ne u smislenoj formi. Postoje nekakvi zamumuljeni spisi, u kojima se koristi rogobatan jezik, umjesto da se na najjednostavniji način kaže da odgovor na krize kreće iz lokalne zajednice, a da viši nivoi vlasti osiguravaju resursnu i druge vidove podrške. Takođe na najjednostavniji mogući način treba reći da odgovor na krize nije ekskluzivna obaveza „struke“, već prije svega odgovornost političkog vođstva, koje je dužno osigurati blagovremene procjene rizika i sačini akcione planove, te osigura podršku u rasponu od resursa do treninga. Neću zamarati čitaoca tehničkim pitanjima kao što je potreba uspostavljanja adekvatnog pandana američkom ICS-u (Incident Command System), jer bi rješavanje toga nužno proisticalo iz riješenih suštinskih pitanja.

Sljedeći korak je uspostavljanje organizacije za krizni menadžment koja neće služiti za sklanjanje zaslužnih i neupotrebljivih kadrova, te modernizacija sistema komandovanja i kontrole. Tek tada na tapet mogu doći resursi, to jest nabavka helikoptera i „kanadera“ , kao i tehnike za borbu protiv snježnih nepogoda, koje će po nedokučivoj zakonitosti prirode stići prije narednih paklenskih vrućina.

Pomenuću ovdje ideju o kojoj bi se itekako dalo promišljati i razgovarati na međudržavnom nivou – uspostavljanje regionalnog centra za krizne situacije u Mostaru, kao fokalnoj tački za brojne prirodne i tehnološke nepogode, a koji bi opsluživao ne samo Hercegovinu, već i inklinirajuća područja, pri tom, naravno, ostvarujući funkcionalnu saradnju sa sličnim institucijama u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Posljednje, no ne i najmanje bitno pitanje je obuke i treninga. Ono je danas gurnuto u stranu i doživljava se kao skoro ometajuća, ali nužna aktivnost kojoj se tu i tamo moraju podvrći profesionalci čiji je posao izravno suprotstavljanje krizama i katastrofama. Kakva katastrofalna greška! Ako znamo da krize pogađaju čitavu zajednicu i da je borba protiv njih pitanje od opšteg značaja, odnosno aktivnost u kojoj učešće uzimaju brojne strukture u okviru jedne zajednice, onda je sasvim uočljiv deficit obuke i treninga. Skretati pažnju na obuku vatrogasaca besmisleno je – ti ljudi će se obučavati i bez ikakvih pritisaka odozgo, jer imaju svijest o značaju vlastite osposobljenosti. Riječ je o tome da se uspostavi efikasan, fukncionalan i, prije svega, ekonomičan model edukacije u okviru kog bi menadžeri prolazili raznovrsne oblike kolekvinog treninga, u rasponu od takozvanih „table-top“ vježbi, pa do kompleksnih simulacijskih i terenskih vježbi. Trening u oblasti kriznog menadžmenta kritična je stavka, jer se kroz njega formira svojevrsna baza podataka mogućih odgovora na buduće krize i katastrofe, dakle baza iz koje se kreiraju buduće odluke i postupci. Što je ta baza skučenija, skučeniji je i spektar mogućih rješenja. Pored toga, združena i zajednička obuka menadžera najbrži je put za postizanje nužnu integraciju raznovrsnih organizacija uključenih u sistem kriznog menadžmenta. O drugim benificijama treninga zasnovanog na savremenim principima, kao što su provjeravanje novih postupaka i tehnika, provjeravanje valjanosti postojećih akcionih i operativnih planova, razmjena iskustava i lekcija između srodnih organizacija, drugom prilikom.

MOŽE LI SE NAČINITI KORAK NAPRIJED?

Potpisnik ovih redova svojevremeno je, kao oficir u Centru za borbene simulacije VF, sa nekolicinom kolega predlagao da se centar otvori za obuku u oblasti kriznog menadžmenta, no tadašnji vojni vrh nije imao sluha za prijedloge koji idu ispred svog vremena. Međutim, sluh je postojao na nekim drugim mjestima, pa je 2002.godine u Prištini, kao jedan od projekata IOM-a, otvoren Simulacioni centar Kosovskog zaštitnog korpusa, kao prva „civilna“ simulacijska institucija u jugoistočnoj Evropi. Prištinski centar poslužio je kao opitni poligon za primjenu najsavremenijih tehnika i procedura treninga u oblasti kriznog menadžmenta i ta su iskustva danas duboko i čvrsto ugrađena u edukacijske modele brojnih zemalja uključenih u ovaj projekat. S izuzetkom, naravno, Bosne i Hercegovine.

Na kraju dolazimo do veoma pesimističnog zaključka, napuštajući polje kriznog menadžmenta i vraćajući se na ono čime smo tekst započeli – na diletantsku prirodu ovdašnjih vlasti. Sve dok glasači na vlast budu dovodili one koji bi da kupuju helikoptere i „kanadere“, koji odlaze na godišnje odmore u vrijeme katastrofalnih požara, kojima je najvažnije da se ogrebu za malo medijske pažnje, umjesto da konačno počnu raditi posao za koji su plaćeni, ti glasači nemaju nikakvog prava da se žale na neefikasnost države u borbi protiv nepogoda. A na samu prirodu svakako je besmisleno žaliti se.

 
Autor je publicista i freelancer.

Bivši je profesionalni vojnik i instruktor za krizne situacije.

Tekst je objavljen u današnjem izdanju lista Oslobođenje, ovdje ga prenosimo uz dozvolu autora.

BL!N-DEPO