Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine je izborila nastup na Evropskom prvenstvu po osmi put od osamostaljenja naše države. Za vrijeme ere Nene Markovića, Firića, Alihodžića, to je bilo kao ''normalna'' pojava. Kasnije, kada su Hukić, Mršić,Bajramović i ekipa nosili teret igre, i to je bilo sasvim regularno.

''Mi se plasirali da igramo košarku u Evropi, ništa to, da je sa fudbalskom repkom gdje otići'', zvonilo je na sve strane.

Sada prije svega imamo Acu Petrovića, a rijetko se ko sjeća veće količine entuzijazma i euforije koja je nastala onog trenutka kada je objavljena informacija da je Petrović novi selektor bh. tima. Vjerovali ili ne, Petrović je imao možda i najteži zadatak od svih selektora do sada. Morao je napraviti smjenu generacija, a unutar smjene generacija, morao je napraviti još jednu.

Koliko puta se desi da se za vrijeme trajanja jednog kvalifikacionog ciklusa povrijede ili izostanu četiri ili pet igrača, sve u roku od nekoliko dana? Treba li podsjetnik? Naletilić, Pašalić, Adamović, Bavčić, Peršić, Gordić...sve su to igrači koji se nalaze na bolovanju, a umjesto njih su ''uskočili'' nositelji igre U18 reprezentacije, Nurkić, Buza, Vrabac.

Smjena generacija je najteži posao koji jedan selektor ima. Disciplina se lako riješi, i sve sitne nesuglasice, sa metodom zvanom autoritet. Ali smjena generacija, e tu su primjeri neuspjeha evidentni u svim sportovima. Šta je Francuska napravila u fudbalu od kako su otišli Zidane, Henry, Deschampes, Djorkaeff, Pires ...? Šta su Chicago Bullsi napravili od kako su se povukli Jordan, Pippen, Kukoč, Rodman ...? Šta je napravio Brazil od kako su otišli Ronaldo, Rivaldo, Carlos, Cafu ...? Treba li dalje?

Nakon sedam mečeva imamo pet pobjeda i dva poraza. Ova posljednja protiv Gruzije je najslađa. Mi se uvijek volimo osvetiti za bolan poraz, koji su nam upravo Gruzijci nanijeli u Skenderiji, kada smo izgubili sa pola koša. Tako malo a tako puno. Vidjeli smo impresivne partije naših košarkaša. Vidjeli smo ''najnovijeg Bosanca'', Zacka Wrighta koji je za grb naše zemlje izgarao kao da je njegova rođena. Bila to ona ili ne, Zack je u svim utakmicama pokazao da je Bosanac 1/1. Nećemo izostaviti ni ostale, jer svi oni koji su obukli dres naše zemlje u ovim kvalifikacijama, igrali su za nju, onako kako se treba igrati za državni grb. A šta je najslađe u svemu tome? Prije početka kvalifikacija, samo tri ili četiri igrača su se znala prije okupljanja. Mala nekolicina unutar ekipe koja mora igrati zajedno. Posao obavljen, Slovenijo eto nas.

Idemo dalje, paraolimpijci, vječiti ponos naše zemlje i dalje gaze sve pred sobom u Londonu, i kreću po zlato, koje, kao i uvijek s nestrpljenjem očekujemo. Na naše paraolimpijce ne treba trošiti riječi jer su oni primjer, heroji iznad svega, pa tek onda neprikosnoveni sportski kolektiv.

Dolazimo polako do fudbalske reprezentacije. Vječite boljke, vječite patnje, i to ne one tihe.

''Samo da mi je dočekati da nam fudbaleri odu na neko takmičenje''?

Ko to nije bar jednom čuo u formalnom i neformalnom razgovoru, nema nikavog dodira sa sportom, niti prati fudbal makar i površno. Ima ona floskula, poslovica, nada, kako hoćete: ''Ko čeka taj dočeka''. Mi svi zajedno smo malo previše čekali. Danska na Koševu, Portugal jednom, Portugal drugi put...saberite koliko je to godina čekanja.

I onda na žrijebu dobijemo Grke, Slovake, Lihtenštajn, Latviju i Litvaniju. S nekima nismo ni igrali, ali znamo da smo bolji (moramo malo prepotencije ubaciti u sve, i to je dio veličine, koja jesmo – uprkos što ne igramo velika takmičenja, još), neke nikako da pobijedimo, a neki će nam poslužiti kao lagani trening pred nastavak kvalifikacija. Potrebna nam je igradnja kolektivnog i timskog duha.

Gdje je veza u svemu ovome. Wright se borio za nacionalni dres u svakoj utakmici kao da mu je posljednji u životu? Od Latvije, preko Holandije, Rumunije, Gruzije, pa i na pripremnim mečevima. A selektor Petrović nam je kazao da ga još nismo vidjeli u pravom svjetlu. Nismo vidjeli ni Teletovića (osim onih naznaka, kada je izdominirao u pobjedama), nismo vidjeli ni pravog Đedovića. Očekujemo da ih vidimo u full-izdanju u Sloveniji. Pa da i mi prođemo tu grupu jednom, ''majka mu stara'', i ko zna dokle ''dobacimo''.

Paralimpijce smo objasnili, zato će poslužiti kao primjer kako se bori za dres sa plavom bojom, žutim trouglom i sedam ipo zvijezda. Ono što želimo da vidimo je prava fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine. U punom potencijalu, bez zavisti, bez ljutnje i bez izdvajanja – jer mini grupe unutar kolektiva nikada nisu nikome donijeli nikakvo dobro. Da se ne shvatimo pogrešno, toga u našem timu nema, ali predostrožnost je uvijek potrebna.

Džeko je jedan od najzahvalnijih igrača u Engleskoj. Mogao bi možda biti i najbolji strijelac da ima ''normalnog'' trenera, a ovako je samo zahvalan, jer kad dobije priliku – pobijedi utakmicu.

Lulić i Pjanić su ponos Italije. Zamisli onolika ''čizma'', dva ''brata'' udaraju jedan na drugog, jer igraju sa filozofski ''zaraćenim'' timovima, Lazio i Roma. Pa Ibišević je u više navrata, sa različitim klubovima ''poharao'' Njemačku... da ne dužimo. Svaki od igrača, koji će istrčati protiv Lihtenštajna je u jednom trenutku u karijeri imao blistav momenat vrijedan dike.

Ti momenti nam trebaju kolektivno, u društvu jednog lica kojeg predvodi Safet Sušić. Kako nam fudbalska reprezentacija, za razliku od ostatka države ima, samo jednog ''glavnog'', ne dijeli se na tri, ovog puta ćemo morati reći: ''De sam Safete'', a ko shvatio poentu, shvatio!

Svakako da nam je grupa ''za pametne'', ali po ko zna koji put, moramo vjerovati Zmajevima, Ljiljanima, Dijamantima, Draguljima, nazovite ih kako hoćete. Po religijskom predskazanju ''od vjere se ne gori'', valjda ni mi nećemo izgoriti dok dočekamo da gledamo Bosnu i Hercegovinu u Brazilu 2014. godine.

''Zamisli prođemo grupu, i u polufinalu izbacimo Španiju ...''

I da završimo na najklasičniji mogući način: ''Da se i ovaj napaćeni narod malo proveseli...'', uz dodatak: U Brazilu.

Scsport/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.