Piše: Siniša Lazić

Reditelj debitant Rupert Sanders je pokušao da poznatu bajku donekle reinerpretira i proširi u nešto što bi bio akciono-fantastični spektakl. Međutim, ta osnova koja bi omogućila spektakl skoro pa epskih razmjera jednostavno ne funkcioniše.

Kasapljenje bajke više je na nivou dramaturških detalja, koji su tu očigledno da bi se nešto promijenilo samo promjene radi, i vrlo loše su uklopljeni u glavnu priču, tako da  oni koji od filma očekuju neku vrstu dosljednosti bolje da ga ne gledaju.

Prolog i nije tako loš. Vidimo zlu Ravennu (Charlize Theron), koja ubija kralja, preuzima kraljevstvo i baca princezu (Kristen Stewart), u zatočeništvo. Nakon što princeza uspije da pobjegne, scenaristi odlučuju da se malo poigraju sa predloškom, lovac (Chris Hemsworth), mjesto da je lovi postaje njen zaštitnik, i od tog trenutka film ide dođavola. Nije da priča ima neki bog zna kakav potencijal, ali ako se već išlo na reiterpretaciju bajke, mogao je literarni predložak da se iskoristi mnogo kreativnije.

Ovako nemamo ništa. Snježana unezvjereno trči po šumi, napadaju je trolovi, pojavljuju se nekakvi mutirani jeleni i vilenjaci kao da gledamo restlove The Lord of the Ringsa a ne Snježanu. Chris Hemsworth reprizira ulogu Thora, sa malom razlikom da ovdje umjesto malja nosi sjekiru. Ako tome dodamo patuljke (solidna podjela, Ian McShane, Ray Winstone, Toby Jones, Bob Hoskins), koji osim što pjevaju neke retardirane pjesmice i izgledaju krajnje antipatično (Bob Hoskins u očigledno  poodmakloj fazi parkinsona, tužno ga je gledati) i uopšte ne doprinose filmu. Bar da čujemo neku duhovitu repliku ili doskočicu od, ovaj put, osam patuljaka (vrhunac scenarističke kerativnosti) nažalost, ništa od toga.

U filmu se ništa zanimljivo ne dešava, likovi ne izgovaraju ništa smisleno niti se nalaze u bilo kakvim dramski značajnim  situacijama, ostaje praktično samo akcija koja je opet zbzana i prepuna CGI-a, i pored svog intenziteta dosadna. Rezultat insistiranja na akciji je da se na kraju Snježana transformiše u akcionu junakinju. Ona je zaista najveća žrtva loše napisanog scenarija, i kada je u pitanju karakterizacija lika i ukupni razvoj radnje.

Potencijal ljubavne priče je potpuno neiskorišten, nazire se nakakav ljubavni trougao, ali sve ostaje na tome. Čak i detalj poljubca koji oživljava Snježanu scenaristi vjerovatno nisu znali kako da uklope u finale, pa smo dobili potpuno antiklimaktičan i emocionalno prazan kraj.

Zapravo, jedino što valja u ovom filmu je što zaista izgleda vizuelno impresivno. Od kamere, kostima, setova, lokacija (ili kompjuterskih slika), sve je na visokom nivou. Ali slaba je to utjeha. Problemi koje Snow White and the Huntsman ima na nivou scenarija teško da se mogu ispraviti režijom ili kvalitetnim epizodistima.

Moja iskrena preporuka svima da preskoče ovo i da pogledaju Diznijev klasik iz 1937.

BL!N MAGAZIN