Razgovarala: Kristina LJEVAK

U sarajevskoj galeriji Zvono postavljena je instalacija 'U boga, novac i oružje mi vjerujemo' bosanskohercegovačkog umjetnika Seada Seye Čizmića, danas nastanjenog u Americi.

U svom najnovijem radu Čizmić preispituje odnos između ovog svetog trojstva kako kaže, a instalaciju koja podrazumijeva ruke obučene u uniformu, sklopljenje u molitvi dok drže dolar, prate i fotografije njegovih radova protkane humorom i ironijom, kao dijelom prepoznatljivog autorovog rukopisa.
Postavku u Zvonu posjetioci će moći pogledati do 15. septembra.

Zašto bog, novac i oružje?

Kao umjetnika uvijek me je fascinirao fenomen religije i novca, te dvije stvari nekako su uvijek išle zajedno, a oružje je bilo tu da zaštiti materijalno i spiritualno. U svemu ovome što sam napravio naravno da ima i malo cinizma.

Spominjali ste da odlazak u Ameriku nije isključivo ''kriv'' zbog ovakvog razmišljanja, već da ste, promjenom sredine, između ostalog, dobili i ''novi par očiju'' zahvaljujući kojim stvari bolje vidite.

Ja to u šali uvijek kažem. Neke stvari sam u Americi zaista počeo drugačije da posmatram. Amerika je potpuno kulturološki drugačija već što je Bosna. Da, dobio sam još jedan par očiju sa kojima mogu stvari vidjeti iz drugačijeg ugla, a pošto su ''prve'' oči bosanske, sve mi to pomaže da stvari percipiram bolje.

Da je samo postavljena besprijekorno izvedena instalacija sa rukama u uniformi sklopljenim u molitvi koje drže dolar, možda bi sve izgledalo oštrije i drugačije od Vašeg senzibiliteta. Zahvaljujući fotografijama protkanim humorom koje prate instalaciju, prepoznajemo Seada Čizmića onakvim kakvog smo ga navikli vidjeti.

Ja sam čovjek koji uživa u humoru. Koristim ga koliko god je moguće. Meni je potpuno logično i normalno da u sve što radim unesem humor i da stvari posmatram kroz humor. Ja gotovo ništa na svijetu ne vidim kao ozbiljno.

Pa čak ni izbjegličko iskustvo? Kad to pitam mislim na dvije fotografije na kojima su muške i ženske cipele optočene staklom, cipele u kojima ste Vi i Vaša supruga Sabina stigli u Ameriku?

Kao što se i vidi na fotografijama, put izbjeglice nije bio lak. Kada sam došao u Boston kao izbjeglica shvatio sam da cipele u kojima smo došli nisu lijepe onoliko koliko se nama činilo prije dolaska u Boston. Bile su trošne, a nama su bile super. Kad smo vidjeli šta ostala raja nosi shvatili smo da put u našim cipelama neće biti lak. Ali ja sam uvijek bio optimista. Danas cipele oko kojih je staklo, smještene u novi kontekst, svjedoče o prvim iskustvima u Americi.

Publika mlađe generacije sigurno ne zna da ste Vi jedan od najboljih klasičnih slikara koje je ova zemlja ikada imala. Zanima me šta je bilo presudno tokom Vašeg odabira da konceptualni rad bude dominantan u Vašem stvaralačkom opusu, a ne za ono što nazivamo štafelajnim slikarstvom i što u konačnici donosi više novca?

Ja sam renesansni tip umjetnika. Uvijek sam bio zainteresovan za sve medije. To je i podrazumijevao rad u grupi Zvono. Jedni druge smo podržavali u svim istraživanjima. Meni nije stran ni video art, ni instalacija ni pravljenje umjetničkih objekata. Moja radoznalost mi je uvijek pomagala u savladavanju barijera. Zahvaljujući umjetničkoj školi naučio sam rano slikati, bio sam jako zainteresovan za crtanje i slikanje. I ja još uvijek slikam.

Koliko je bilo važno za formiranje i čovjeka i umjetnika rasti u jednom specifičnom umjetničkom i pedagoškom okruženju kakvo je bilo u Vašoj umjetničkoj školi u Sarajevu, gdje su profesori bili pravi mentori a školski drugovi u razredu Stijepo Gavrić, Fikret Libovac i Mirsad Mustajbašić npr. ?

Kad sam upisao srednju školu ja nisam osjećao tu važnost. Bilo nam je samo petnaest godina. Sve što smo znali je da jako volimo umjetnost. I bili smo potpuno predani ideji da se postane umjetnik. Imali smo savršene profesore od kojih smo dobili znanje i koji su nas podržavali. Za pet godina koliko je trajala škola mi smo dobili fond znanja sa kojim smo mogli funkcionisati. Nama doslovno nije bila potrebna akademija niti smo na akademiji mnogo naučili. Mi smo se na akademiji više intelektualno razvijali već što smo se razvijali kao slikari, crtači... Akademija mi je bila potrebna da neke stvari intelektualno savladam koje ne možeš sa petnaest ili šesnaest godina. Srednja umjetnička mi je dala osnove koje i danas koristim.

Zahvaljujući dobrom spoju talenta i znanja, danas u Americi možete živjeti od vlastitog umijeća i između otalog bavite se restauracijom. Znam da su Vaši klijenti imućni ljudi koji u svojim kolekcijama posjeduju i Picassa. Koliko je bilo teško doći do takvih angažmana i zaobići predrasude koje mogu postojati kada je riječ o nekome ko dolazi sa Balkana?

U mom slučaju stvar je išla jednostavno. Bio sam prinuđen da obezbijedim određenu svotu novca za svoju porodicu u zemlji koja nije moja. Onda sam se ja sjetio da znam i restaurirati još od srednje škole kad smo išli svakog ljeta da restauriramo Šarenu džamiju u Travniku, džamiju u Sarajevu, Počitelju... Radio sam i restauraciju ikona za Kraljevu Sutjesku. U Americi sam još išao u neke škole u kojima sam ovaladao korištenjem savremene tehnike. U ovom trenutku moj studio za restauraciju umjetnina je jedan od najpoznatijih u Južnoj Kaliforniji i opremljeni smo jednako kao Metropoliten muzej. Zahvaljujući tome imam luksuz da radim i stvari koje mene ispunjavaju, koje nisu komercijalne. Bukvalno ono što ja hoću.

Dio toga je i postavka u Zvonu? Zanimljivo mi je kad neko, tokom godišnje odmora, odluči da vrijedno radi i postavlja izložbu umjesto da se odmara na nekoj od plaža Jadrana. 

Za mene je Zvono kultno mjesto, mjesto u kojem sam odrastao, gdje sam imao prve izložbe i osjećao se jako sigurnim. Ovo je mjesto u kojem mladi umjetnici dobiju krila. Jako mi je drago što je Saša Bukvić odlučio da ponovo pokrene Zvono i radi izložbe. Meni je sve savršeno ovdje. Ja sam pomalo radoholičar i teško da mogu bez rada, odmaram se dok radim.

(DFEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)