Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

Pita Omer Karabeg Srđana Dizdarevića u razgovoru za Most Radija Slobodna Evropa: „Postoji li u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini iko ko zastupa one koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a koji se zovu ostali, što dosta govori o njihovom položaju?“ Na to Dizdarević odgovora: „Mislim da postoji, ali ne kao nekakva organizovana struktura, niti kao pokret ili politička partija. Ovdje vam je uskraćeno pravo da kažete da ste Bosanac. Kao Bosanac ne postojite u političkom smislu...“ E baš sam se od srca nasmijala kada sam pročitala odgovor borca za ljudska prava i čovjeka koji je danima trčkarao po Sarajevu nosajući bedž jedine partije koja „uistinu brine“ o ostalima i onima koji neće taj grozni teret nacionalnog opredjeljenja da nose na svojim leđima.

Hodao je pred prošle opće izbore Dizdarević kao kandidat Naše stranke i uvjeravao građane kako jedino oni konačno brinu o onima koji ne pristaju na nacionalističke torove izgrađene devedesetih. Uvjeravao je tada građane kako, eto, oni imaju, kao istinski multikulturna partija, predsjednika ne-Bošnjaka i kao pride ne-Sarajliju. Prođoše opći izbori, netragom nestade predsjednik ne-Bošnjak. Nestade negdje i Dizdarević. Ostadoše samo oni borci za „ostale“ koji imaju veoma jasnu svijest o svojoj nacionalnoj pripadnosti i svi listom Sarajlije. Novopečene ili starosjedioci, svejedno. U skladu sa svojom borbom su zauzeli i poslanička mjesta po skupštinama, gradskoj vladi i ko zna gdje još. Valjda je ta nacionalna identifikacija najsigurnija polazišna osnova u borbi za „ostale“. Eh jedino mi nije jasno kako je Dizdarević tako lako odustao od borbe za prava građanki i građana i kako više ne vidi u „Našoj“ partiji važnu snagu koja sasvim organizirano brine o neopredijeljenima.

E taman što sam ostala zatečena političkom senilnošću Dizdarevića pročitam negdje na nekom portalu listu kandidata, tačnije kandidatkinja, Naše stranke za načelnice sarajevskih općina i ne mogu da vjerujem. Ma nigdje ni uljeza od ne-Bošnjakinje. Riječ je, da ne bude zabune, o četiri ugledne i etablirane žene, ali sve listom Bošnjakinje. Zamislih se, kao možda eto jedna od onih Ostalih, ili bolje reći preostalih u svome gradu, kako da vjerujem nekome ko čak nije ni pomislio kandidirati bilo koga drugoga osim pripadnica većinskog naroda. Ili je možda i to najsigurniji put kojim se postižu prava neopredijeljenih. Ma koja je to samo farsa. Koje licemjerje! Dakle, žene Bošnjakinje će najbolje brinuti o onima koji neće da se nacionalno opredijele. Nisu oni ni primijetili koji perfidni nacionalizam stoji iza toga. I tipično za takvu vrstu tobožnjih građanskih partija imaju oni i svoga ne-Bošnjaka koji kad treba glumiti multikulturalnost priča sve što lijepo zvuči i što slušatelje treba da uvjeri u njihovu borbu za građanske ideale.

Mada, ipak, najbolje o građanskim idealima govore dobro uhljebljeni bošnjački intelektualci koji bolje od Srba i Hrvata, a bogme i Ostalih, znaju kako je njima, preostalima, u Sarajevu. Sjećam se kada su ratu i malo poslije rata bile rasprave da li o svojim ratnim iskustvima lažu oni Srbi i Hrvati koji su napustili Sarajevo, a u tim raspravama učestvovali isključivo Bošnjaci. I naravno, kažu da ovi lažu. E tako i sada u borbi za jednakopravnost ostalih najistureniji su oni koji to nisu. Istina najnoviji, ne baš počasni predsjednik, Naše stranke, vrlo dojmljivo veli: „Nazivati bilo koga „Ostali“ je izraz salonskog fašizma i odjek je krvave prošlosti čiji se repovi još uvijek provlače kroz našu svakodnevnicu.“ Mada teško je primijetiti razliku između tih salonaca i realnosti ovdašnjih lokalnih izbora kroz kandidatske liste. A možda samo ne žele da njihove kandidatkinje neko oslovljava sa „ostali“ da ih ne bi salonsko-fašistički vrijeđali. Nije mi bilo teško prebrojati sve kandidate za sedam gradskih općina pa vidjeti da u borbi za nova ustavna rješenja i bolji tretman nezbrinutih od 167 kandidata te partije svega njih 14 su ne-Bošnjaci. Znam ja da nije bitno ko je koje nacije, važno je da je dobar i sposoban kadar u pitanju, ali eto onako usput to spomenuh.

Neću sada puno komentirati zastrašujuću akciju naturanja žena u politiku. Mahanja ženama kao rijetkom vrstom, u stilu: „Vidite žena! Imamo mi žena! Kupite žene! Pojeftino žene! Samo kod nas najbolje žene! Glasajte za žene!“ Ponekad mi se te ženske kampanje čine kao rasprodaja loše robe na vašarima i teferičima na kojima se po svaku cijenu nastoji isprazniti magazin, pa za koliko god. Samo nek’ ode. Najbolje su tu vašarsku rasprodaju opisale same žene u nekakvoj dobro podržanoj, zastrašujućoj predizbornoj kampanji ženskih grupa u BiH sloganom: „Okusi izbor ŽENE“. Dakle: žene masne. Žene nemasne. Žene slatke. Žene ljute. Žene na ovaj, žene na onaj način. Samo navali! Još je bolji slogan: „Ako drži tri stuba u kući, može i u opštini“. Ako kući pere, pegla, kuha, ma može to isto i u opštini.... I tako dalje. Ima tih slogana još mnogo. Svaki dan sve više, a ženama drago što se smiješe sa predizbornih plakata ma kako bile tretirane: kao hrana ili roba svejedno. Muškarcima još draže jer imaju svoje žene za pokazivanje i tako svima dobro. Demokracija cvjeta, borba za ravnopravnost svih građana i građanki također. Borba za ravnopravnost spolova, ma šta ona značila zauzima sve više javnog prostora, a na građanima i svim onim pre-Ostalima je da izaberu. Samo pažljivo treba proći kroz štandove sa robom. (DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)