Direktor Tuzla Film Festivala Boris Balta (u sredini) na crvenom tepihu

Piše: Prof. dr. Nedžad Ibrahimović (Oslobođenje)

U petak, 24. augusta, istupio sam iz žirija Tuzla Film Festivala južnoslavenskog filma. Želim pojasniti razloge svoga istupanja, možda se u njima mogu prepoznati i neka opća mjesta svih naših domaćih promašaja? Istupio sam zato što grad Tuzla nema bioskop, ili ima ga kao što ima i jednu magacinsku prostoriju na Sonom trgu, koja bi se trebala odazivati na ime Dom književnosti, ali se ne odaziva; ima, dakle, nominalno, a nema stvarno.

Istupio sam zato što se u zgradu BKC-a u kojoj su projekcije dugometražnih filmova ulazi preko crvenoga tepiha?! Možda cijelu besmislenost i mizeriju ovoga Mrduša Donja Festivala najbolje ilustrira slika musavog dječačića koji sutradan, na crvenom tepihu ispred BKC-a, sve ukrug, vozika svoj bicikl pokušavajući uloviti rep male, crne mačke.

Istupio sam zato što je izbor filmova u najvažnijoj selekciji Festivala, selekciji za igrani dugometražni film, uradio čovjek koji nikada nije napisao niti jednu filmsku kritiku, filmsku studiju, ili negdje obznanio svoj filmski ukus, eventualno svoj kućni spisak “omiljenih režisera ili filmova”; pritom, isti obavlja i funkciju direktora Festivala.

Istupio sam zato što su tri dvorane (ad hoc kino Kaleidoskop, Narodno pozorište i BKC) na projekcijama prazne; ponekada, osim članova žirija, u publici više nema nikoga. Istupio sam zato što su se razgovori sa gostima Festivala (sa glumcem Lazarom Ristovskim, ili sa kolegama profesorima sa banjalučke Akademije) zbivali bez publike, bez ozvučenja, na betoniranom stejdžu caffea Sydney, na 42 stepena Celzija.

Besmislenost crvenog tepiha

Istupio sam i zato što je svoj posao žiriranja jedna članica žirija, uz pristanak direktora Festivala, obavljala iz debele hladovine svoga stana u Sarajevu, dok smo nas dvojica, filmski reditelj i profesor iz Beograda Janko Baljak i moja malenkost, to trebali uraditi iz tropske, neklimatizirane sale BKC-a.

Istupio sam zato što se u zgradu BKC-a u kojoj su projekcije dugometražnih filmova ulazi preko crvenoga tepiha?! Možda cijelu besmislenost i mizeriju ovoga Mrduša Donja Festivala najbolje ilustrira slika musavog dječačića koji sutradan, na crvenom tepihu ispred BKC-a, sve ukrug, vozika svoj bicikl pokušavajući uloviti rep male, crne mačke. Dan prije istim su neuzubillah tepihom prodefilovali opštinski načelnik sa sve suprugom trenutno ophrvan zadaćama u najširem društvenom rasponu, od arhitektonsko – građevinskih radova na slanim jezerima pa do lagane i u trku obavljajuće funkcije umjetničkoga direktora Narodnog pozorišta u Tuzli (kraj živih direktora Midhata Kušljugića i Armina Ćatića), zatim bio je tu i direktor BKC-a, bilo je na tepihu i par nepoznatih dama u šljokastim večernjim toaletama, jedan kandidat za opštinskoga načelnika, nekoliko animir-dama okupanih litrima nekoga jeftinoga parfema, par ocvalih ljepotica kojima otkucava posljednja sekunda biološko-patrijarhalnoga sata za udaju, ista ona crna maca, i ja u zelenim, kratkim hlačama, crnoj majici i holandskim klompama na nogama…

Istupio sam i zato što je u tzv. “pozdravnom pismu” direktor Festivala nalupao toliku količinu gluposti da to svakome iole pismenome u ovoj najnepismenijoj evropskoj zemlji može služiti samo za zajebancije i komendijanje.

Evo nekoliko bisera iz toga pozdravno-programskoga teksta:

Biser br.1: “Cilj nam je i razvoj festivalske svijesti koja doprinosi kvalitetnijem razvoju društva.” Festivalska svijest = kvalitetniji razvoj društva! What the fuck!?

Biser br.2: “TFF” (se) razvio kao neophodnost kako za lokalnu zajednicu tako i za regiju, zbog problema otuđenosti i apatije koja je sve snažnije istaknuta.” – “Otuđenost i apatija koje su sve snažnije istaknute?” – Čuje li neko ovo? Sociolozi, roditelji, borci, Sejdić -Finci?! Pa zar nije onda bolje da ih je direktor pozvao na judo treninge? Kao majstor judoa, tu bi bio pravo dobar – tada bi vjerojatno bilo manje otuđenosti i apatije!

Biser br.3: “Nemogućnost izražavanja i sprovođenja lične kreativnosti u djelo te ostajanje bez mogućnosti komparacije sa umjetničkim dostignućima iz regije i svijeta, stvara otupljenost i letargiju kod mladih te ih neminovno odvodi u depresiju. Ovakva atmosfera proizvodi zatvoreno stanje uma i kontaminira društvo, pa mladi mentalnu konfuziju doživljavaju kao prirodni tok stvari.” – Kolege psihijatri, dr. Sutović, dr. Softić, kolege klinički psiholozi, kolege sociolozi, jeste li znali da otupljenost i letargija mlade neminovno odvode u depresiju? A tek “zatvoreno stanje uma koje kontaminira društvo”, hej!?

Biser br. 4: “(…) Također cilj nam je omogućiti mladima izražavanje u kreativnoj industriji i razvijanje umjetničkih sloboda. U tom kauzalitetu dolazi do podizanja morala, pokretanja na aktivnost kod mladih ljudi te stvaranja osjećaja da mladi čovjek sa područja Tuzlanskog kantona konačno pripada dijelom evropskoj i svjetskoj zajednici.” – Da se ovdje slučajno ne uvuče i izdajnička sintagma o tzv. “kreativnoj industriji”, onaj bi implicitni (podrazumijevani) autor ovoga humorističkoga teksta ostao nepoznat. Doista, KITA u Tuzli još nije erektirala, nije, ono, proradila (KITA znači Kreativna industrija Tuzle – bog te mazo!)

Biser br. 5: “Ugodan boravak u Tuzli, gradu dobrih ljudi i širokih shvatanja!” Pa šta će onda Festival, direktore, svi smo “dobri ljudi i širokih smo shvatanja”!? Osim mladih, naravno! Oni su karte trebali plaćati pet, tri i dvije KM, da ne bi bili depresivni i konfuzni. Ali, budući da ih nije bilo na projekcijama, očito im je bilo ugodnije ostati to – depra, konfuzija, KITA itd.

Ko je dobar?

I, istupio sam, naravno, zato što Tuzli, napose, ovakav festival NE TREBA! Ovom gradu trebaju kino-dvorane, trebaju mu filmovi, treba mu filmska publika. Ali mu, sigurno, ne treba loša kopija Sarajevskog filmskog festivala.

I, na kraju, iako se sve ovo čini nušićevski humoristično, u biti, naravno, radi se o domanovićevski ozbiljnim stvarima. Naime, znamo koga sve to košta. Košta sve nas u Tuzli, košta i ljude u Živinicama, u Lukavcu, u Bašigovcima, u cijelome Kantonu, jer je i Ministarstvo kulture i obrazovanja učestvovalo u ovoj zajebanciji od Festivala. Čak se na stage BKC-a popeo i izvjesni Amer Kapetanović iz federalne Fondacije za kinematografiju i najavio buduću podršku ovom tradicionalnom filmskom festivalu.

Ko je, na kraju, ovdje dobar, koliko para, i zašto? A ko će tek biti dobar? Možda upravo onaj ko je ovakvim Mrduša Donja Festivalom u ovakvom, Potemkinovom gradu, s Potemkinovim jezerima i takvim kraljevima, dobiti i svoj treći načelnički mandat?

Živi vidjeli, pa bili! Ako!?

(Oslobođenje, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)