Kakav je odnos glumca i gledatelja? Prvi se muči, drugi uživa?
- Publika je sastavni dio glumca. Publika je partner potreban za interakciju.
Želio sam da kažem, ma zaustavite rat! |
| Sami ste kazali da ste bili jugonostalgičar? - Ja sam volio tu zemlju, Jugoslaviju. Meni je žao te zemlje, tih ljudi i tih gradova koje sam sve poznavao, putovao, igrao predstave. Jesam li ja jedini koji je plakao kada je Tito umro? Jugoslavija je plakala. Dali ste „Vjesniku" 1991. intervju s naslovom „Molim boga da se Jugoslavija raspadne". - Ja sam tako rekao, ali je naslov izvučen iz konteksta, ogoljen. Govorio sam o užasu rata, narod s ove, s one, s treće strane gine. Mnogo nedužnog naroda gine. Nisu stradali samo oni koji su išli svjesno u rat, iz najplemenitijih pobuda, da brane svoju zemlju, kao mnogi u Hrvatskoj u tom času. Da, ja sam tada to rekao, i mnogi su me zbog toga napadali, sa svih strana. Zašto sam to rekao? Zato što nijedna ideja ne vrijedi života jednog nedužnog čovjeka. Želio sam da kažem - ma, zaustavite rat. |
Gluma je posao ili užitak?
- Malo je bilo uloga koje sam radio, a da sam pritom osjećao muku.
Bili ste na samom vrhu kazališnog života Zagreba i Hrvatske, bili ste...
- Vjerojatno jesam, u jednom vremenu: Hamlet na Lovrjencu, Melkior Tresić u Kiklopu, Peer Gynt. Potom sam radio s Ristićem, što mi je bilo najznačajnije razdoblje. Uz to, nisam bio predan teatru poput majstora glume Pere Kvrgića. Znao sam ‘zabijati golove’ u kazalištu, ali nisam baš bio do kraja kazališni glumac. Tek uz Ristića sam shvatio da je teatar značajniji od svega ostaloga.
Biste li mogli danas igrati Hamleta?
- Ne. Sjećam se kada je Stevo Žigon igrao Hamleta u 60. godini. Svi mladi Hamleti, Berček, Petar Božović, Miki Manojlović pravili su viceve na njegov račun. S pravom. Možda neki Hamlet u kojem bih bio sam na sceni... i da igram sve iz Hamleta... Vidio sam jednog takvog Hamleta u Londonu. Samo je jedan glumac igrao sve...
Već 12 godina imate teatar Ulysses na Brijunu. Taj Uliks, Odisej ste vi, to je vaš simbol? Putovanja, herojska djela, opasnost, neizvjesnost, vjernost?
- Ja to ne bih htio da bude. Ali, možda tako jest u očima drugih. Ja sam došao na ovaj otok, Brijun, na nagovor mog prijatelja Borislava Vujčića. Njegova je ideja da ‘pravimo teatar’ u Hrvatskoj, na ovom svetom mjestu, da ja ponovno glumim u teatru. Zadnje što sam prije odlaska radio u hrvatskom teatru bio je Vujčićev ‘Hrvatski slavuj’, priča o Krleži i Vranešiću. Ja sam režirao i igrao Krležu, u Gavelli. To je bilo 1989. Ja sam zaljubljen u Shakespearea. Naročito u ‘Kralja Leara’. To je najdivniji Shakespeare. Tako se to sve pretvorilo u teatar na Brijunu. Nije tu bilo koncepta ‘odisejstva’... Tek je bila želja da ponovno zaigram na mom jeziku. Ja sam hrvatski glumac.
U inozemstvu ste napravili, uz filmove, i koju kazališnu predstavu?
- Da, poneku. Godine 1996. u Engleskoj smo napravili ‘Oslobođenje Skoplja’ na engleskom jeziku, sa mnom i s Vanessom Redgrave u glavnim ulogama. Režirao ju je Ljubiša Ristić. To je bila njegova posljednja predstava. Ristić je te iste godine otišao, na poziv Mire Marković, za predsjednika JUL-a. Bolje bi bilo da je ostao s nama, u teatru.
Vi ste sada, već godinama, uspješan filmski glumac u Americi.
- Imao sam mnogo uloga u velikim filmovima.
Uloga negativaca, što je, zapravo, zahvalnije igrati, zar ne?
- Znate što, uvijek su ti negativci bili zahvalnije uloge. Zanimljiviji su od pozitivaca. Pružaju glumcu više mogućnosti. Ja govorim engleski, ali - ja imam strani akcent. Ja nisam Amerikanac, ni po svom izgledu. Ni po čemu. Malo je pozitivnih uloga koje ja, kao stranac, mogu igrati u američkom filmu.
(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)