Razgovarao: Đorđe Krajišnik (DANI)
Gospodine Simiću, Vaša knjiga poezije Sunrise in The Eyes of The Snowman nedavno je proglašena najboljom knjigom poezije u Kanadi. Nagrada je, čini se, još znakovitija ako se ima na umu da se prvi put dodjeljuje nekome ko je, da tako kažemo, stranac. Šta Vam, kao književniku znači ta nagrada, te kako uopšte gledate na književne nagrade?
SIMIĆ: Odbacio bih u ovome času neku lažnu skromnost i rekao bih radije da mi ova nagrada zaista puno znači jer ne dolazi samo kao rezultat glasanja par članova žirija, kakav je inače tradicionalni oblik dodjeljivanja nagrada, već dolazi od svih kolega kanadskih pisaca. Mehanizam ove nagrade je da se zapravo svi kanadski pisci izjašnjavaju koju knjigu proglasti laureatom a nagrada dolazi baš u trenutku kad sam se nekako odvikao od potrebe da i zvanično budem potvrđen. Desilo se prije toga da moja zbirka pjesama Immigrant Blues (2003) koja je doživjela četiri izdanja i postala najprikazivanija u Kanadi jednostavno bude izostavljena iz nominacije za GG Award jer ju je neki birokrata etiketirao kao “stranu književnost”. Par godina kasnije sa spiska za nagrade desilo se izostavljanje moje zbirke pjesama From Sarajevo, With Sorrow, što jetoliko naljutilo kanadske pisce da su sami bez institucija osnovali i dodijelili mi “Peoples Award” sa umjetničkim djelom i novčanim iznosom na nivou zvaničnih kanadskih nagrada. No bez obzira na to moje knjige su nekako pronašle put do biblioteka i čitalaca.
Dakle, pitanje toga šta je kanadska književnost nije baš najjasnije razgraničeno?
SIMIĆ: Da. Sa jedne strane kultura čitanja i književna znatiželja u Kanadi su izuzetno visoki a sa druge strane postoji neka vrsta mentalne zaglavljenosti u definisanju kanadske književnosti. Kao da novodošli pisci plaćaju recidive iz stidljivog romantizma samodefinisanja iz šezdesetih i prije kad je svaki propali student književnosti iz Engleske ili Amerike automatski dobijao posao u Kanadi dok su kanadski završeni student išli negdje drugo. To je neka vrsta naslijeđenog recidiva kolonijalne svijesti. I do danas se zadržalo u mentalnom sklopu nešto što se između riječi može prepoznati kao distinkcija između “Mi i Oni”. Nešto kao, da budem brutalno jasan, kao kad bi neki sarajevski izdavač odlučio štampati novu knjigu ilahija i kasida na ćirilici, i nadalje jednom od dva zvanična pisma.
Kako se u Kanadi gleda na ljude iz Bosne i Hercegovine?
SIMIĆ: Zapravo, odlazeći u Kanadu 1995. godine, taman prije nego će drama mira u BiH postati dramatičnija od samoga rata, imao sam na umu da sačuvam svoje dvoje djece od novih trauma i da sačuvam sebe kao pisca. I znao sam da ću uvijek biti stranac gdje god da prispijem. Pogotovo što su predodžbe o Bosancima imigrantima u svijesti Kanađana bile utemeljene na nivou onih televizijskih slika koje su pokazivale jadni narod koji sa zavežljajima na ramenima bježi pred nekom krvoločnom vojskom. Meni su greške u novinama postale razumljive pogotovo kad bi se pojavila neka fotografija sa nekom majkom Srpkinjom u crnini kako plače pored krsta sa potpisom “Muslimanska majka na groblju”. O Bosancima su jednostavno stvoreni stereotipi kroz medije da ne govorim kako su se i sami Bosanci potrudili da naprave takav imidž. U Italiji sam danima gledao ispred kuće malu Romkinju koja je prosila noseći tablu na kojoj je pisalo “Pomozite žrtvi sarajevske opsade”. Ja je pitam “iz kog si dijela grada”, na što mi ona kaže “iz Podgorice”. Na neki način i sami smo od sebe napravili to što jesmo, od velike slike napravili jadnu sliku malog naroda koji će radije popljuvati i Andrića i Kusturicu nego ih slaviti kao svoje. I dan-danas mi je žao što nisam upamtio ime službenice u kanadskoj ambasadi u Rimu koja me je intervjuisala kada sam tražio useljenje za porodicu. Pitala me čime se mislim baviti. Ja joj kažem da mislim nastaviti objavljivati svoje knjige i osnovati vlastitu izdavačku kuću. Kaže ona, znate li da će vam to biti skoro pa nemoguće. Volio bih da joj pošaljem ovu svoju zadnju knjigu, i knjige izdavačke kuće koju sam osnovao. Onako, iz čiste zlobe, jer sam u njenoj glavi bio zabilježen samo kao broj aplikacije.
Budući da je knjiga pisana na engleskom jeziku, želim Vas pitati kako je stvarati književnost na tuđem jeziku? Pitam Vas to imajući na umu da su mnogi veliki književnici odustajali od pisanja van svojih jezika, smatrajući da je jako teško tok svojih misli, rođenjem ukorijenjenih u jednom jeziku, ispravno oblikovati u književno djelo na drugom jeziku.
SIMIĆ: Postoji jedna noćna mora koja bez pardona napada svakog pisca koji pokušava da se artikuliše na jeziku koji mu nije maternji, a to je mora da će sa brzinom učenja novog jezika recipročno rasti brzina zaboravljanja jezika sa kojim je rođen. Ponekad se probudim iz sna kao iz noćne more kad shvatim da u snu govorim engleski jezik i ne mogu pronaći odgovarajuću riječ. Ja sam sa predznanjem engleskog jezika koje je bilo na nivou petogodišnjeg djeteta počeo učiti engleski jezik čitajući novine i knjige i slušajući druge kako pričaju. Zapravo počeo sam koristiti engleski iz muke jer mi je bilo na vrh glave moljakati druge da mi prevedu. Usvojio sam njegovo veličanstvo rječnik kao vlastitu Bibliju. Nekako shvatite da jedino mrtve ribe plivaju nizvodno i da ne pristajem da sam mrtva riba. Prvo sam moljakao bivšu suprugu Amelu, pa onda Slobodana Drakulića, pa Milicu Babić, sve ljude sa beskrajnim strpljenjem, pa sam potom prevode davao na redakciju prijateljima piscima koji su rođeni sa engleskim jezikom u venama. Potom bih sjedio sam sa vlastitim tekstom koji mi je bio stran.
U Kanadi možete biti Kanađanin, a da nikada ne progovorite engleski ili francuski jezik. Niko ne može ući u lokalnu restoran, na primjer, Portugalaca i natjerati ih da u meniju pišu imena riba na engleskom. Problem je što će im restoran posjećivati samo Portugalci sve dok ne shvate da im ta isključivost neće plaćati struju i iznajmljivanje prostora. Prvi novinarski esej na engleskom sam napisao iz inata jer sam u to vrijeme bio prisiljen raditi kao obični fizički radnik i desilo se da su ga objavile najveće dnevne novine Globe and Mail. Srećom taj esej se i dalje preštampava u udžbenicima za studente. Ne znam da li da to definišem tvrdoglavošću, ali u svakom slučaju to je bilo spašavanje moje vlastite duše, onoga kreativnog mene koji je plivao. To je bio neki bolan period u mome životu u kojem se dešavalo da rintam do pet popodne, uveče sjednem na avion i odletim u Belgiju na promociju knjige svojih izabranih pjesama koje je prevela Rada Gavrilović, gdje ću tri dana biti slavljenik, a potom se u utorak vratiti na posao i nastaviti nositi kutije u magacinu a da nikome od radnika ne kažem da živim dva života. Ta nakaradna harmonija je trajala sve dok se nije pojavio taj esej u kojem sam problematizirao licemjerstvo kompanije u kojoj radim i duhovnu poruku Božića u smislu da ista ta kompanija visoke mode radnike otpušta par dana prije Božića kako jadnicima ne bi platili slobodne dane. Da bi ih opet primili na posao nakon praznika. Nakon što je tekst odjeknuo u javnosti mali šefovi u kompaniji su me natjerali da se osjećam kao neželjena trudnoća pa sam lijepo dao otkaz i nastavio biti pisac. To je zapravo jedino što najbolje znam raditi.
Kako se na naše književnike u inostranstvu i ono što oni postignu gleda iz BiH?
SIMIĆ: Bosna ovakva kakva jeste, desperatna kakva jeste možda i ne mari previše za afirmacijom one Bosne kakvu nosimo mi van granica i koje se ne odričemo. Kad bi Bosna marila za nas van Bosne makar upola koliko mi vani marimo za nju to bi bio savršeni spoj. Ovako, sama kalkulacija kaže, sa pedeset posto nepismenih, i sa dva posto onih koji sebi mogu priuštiti knjigu Bosna bi morala biti sretna što je njeni pisci i dalje mazohistički vole. Makar kao ideju da će ustaše, četnici i balije jednostavno prirodno odumrijeti i da će džamije i crkve i crkve, koje se ovdje na ovome kontinentu prikazuju kao isključivi zastupnici duha Bosne, prestati biti apologeti onoga najprimitivnijeg u nama. Govorim o zbiru od pet ljudi kojima bi se moglo desiti da kupe moju knjigu a da ne pomisle kako bi za tih petnaest dolara, koliko košta moja knjiga, mogli kupiti kartu za guslarsku & ilahijsku priredbu nekih estradnih muzičkih vucibatina koje znaju kako naplatiti nostalgiju. Oni ne mare što trećina bh. budžeta stiže od nas koji se ne odriču svoje domovine makar u Frankenstein obliku.
Meni je dugo trebalo da shvatim kako kao pisac u novousvojenoj zemlji najviše energije gubim boreći se sa demonima mahalskog identiteta kulture, sa identitetom palanke. U smislu “daj da vidim ko si i šta si i od koga si pa da vidimo koliko vrijediš”. Vjerujte, Bosnu sam bolje upoznao gledajući je iz Toronta ili St. Petersburga, ili Edmontona. Ovo govorim iz uvjerenja da se na neki način svi mi pomalo stidimo Bosne u ovome obliku, gdje je “papanluk” kao vodiče izabrao radije krajputaše iz 13. vijeka umjesto modernih semafora. Radi se o totalnom morbidnom konceptu u društvu sa striktno podijeljenim ulogama u kojima se bosanske žene već dvadeset godina koriste u funkciji da oplakuju mrtve i nose cvijeće na grobove a sa druge strane stoje muškarci koji se opijaju strašću za vlast i netoleranciju. Taj cijeli program je ucjena strahom bh. nacionalista sve tri vrste kojima je jeftinije finansirati cvijeće poginuloj rodbini nego uzgojiti plantažu cvijeća i finansirati vlastito dijete da se školuje i ne ode u inostranstvo. Ja mislim da je veća bol ispratiti svoje dijete u strani svijet nego mu pomagati da se bavi distribucijom cvijeća.
Već petnaest godina boravite u Kanadi, u koju ste emigrirali. I emigracija je, čini se, jedan od neodvojivih označitelja književnosti. Kako živite danas u Kanadi, te može li se biti emigrantom i nakon petnaest godina?
SIMIĆ: Čudan je to osjećaj biti emigrantom. Ili osjećati se emigrantom vezanim za zemlju iz koje ste pošli na putovanje. To vam je kao da ste jednom nogom zakoračili u budućnost a drugom nogom ostali u prošlosti. To je bez sumnje najskuplja varijanta življenja. Zadnjih sedam godina moj život je postao toliko turbulentan sa silnim projektima i putovanjima da sam poželio da kupim neku najseljačkiju kuću na Romaniji blizu potoka, da imam samo struju i laptop i da ujutro idem u ribolov, da se vratim u kuću u kojoj moja žena Lida miriše na kuhinju i gdje me dočekuju pas i mačka uz vijest da nam djeca dolaze u posjetu.
Tako maštam i ovdje na Floridi. Zadnjih deset godina mi je bilo toliko haotično sa gostovanjima i putovanjima kroz svijet da bih se znao probuditi u hotelu a da ne znam koja je država i koji grad u pitanju. Zamislite samo putanju šest mjeseci: Brijuni (rad na Sevdah Operi), turneja Vancouver, Calgary, Edmonton, potom Edinburgh dvije sedmice, potom Dorchester u Engleskoj mjesec dana, slijedi čitanje u Londonu, zatim let na Orkney sedam dana, stižem na festila Eden Mills u Ontariju, radim zajedničku dramu sa Kanadskim PEN-om sa još tri egzilantska pisca u Torontu, pakujem cijeli stan u storage i idem u Sarajevo sa namjerom da tamo vječno ostanem. Iznajmim stan i skućim se ponovo, a onda iznenada dobijem ponudu da budem pisac u gostima na Univerzitetu u Edmontonu. Nakon godinu dana živeći na sjeveru na prosječnoj temperature od minus 25 preselim se na Floridu sa prosječnom temperaturom od plus 28. Onda se u prolazu sretnem sa sobom pred ogledalom i kažem sebi “koga ti foliraš da se hoćeš smiriti”. Onda shvatim da sam ja neka vrsta vječnog emigrant, neka vrsta pisca čergaroša kojem je Bog dao talent, a oduzeo zemlju. Prije neki dan sam na ceremoniju dodjele nagrade vozio 12.000 kilometara na relaciji Florida – Ontario i nazad. Za sada već godinu dana živim u St. Petersburgu na Floridi a kako stvari stoje eto me u Sarajevo prije kraja godine.
Rat ste proživjeli i preživjeli u našoj zemlji, kako sa ove vremenske i prostorne distance gledate na ono što se na ovim prostorima događalo tih mračnih devedestih?
SIMIĆ: Stojim iza pjesme Đorđa Balaševića Ma jebite se, devedesete. Naravno, svi će reći kao sam ja jedan jugonostalgičar, ali moram priznati da sam iz Sarajeva ponio staru jugoslovensku zastavu koja visi na lusteru svakoga stana u koji sam se odlazeći iz Sarajeva uselio. Tako pravim selekciju prijatelja. Kad mi dođeš u goste ako ti se ne sviđa to što vidiš i što mene čini sretnim onda ćemo se sljedeći put naći u kafani. Moj sin je došao da mi čestita nagradu u majici Sarajevske olimpijade. Kćer doleti iz Berlina da mi zapjeva pionirske pjesme dok se vozimo na floridsku plažu. Oboje djece su preživjeli opsadu Sarajeva. Supruga Lida misli da mi je apetit za hranom uništilo ratno Sarajevo. A meni ništa ne fali nakon rata. Osim predratne Bosne.
Da li je rat uticao na neke zaokrete u Vašoj poetici?
SIMIĆ: Rat me je obojio itekako, moje pjesme su postale reducirane do bola. Radeći na svojim izabranim pjesmama Moji sretni dani u ludnici koje je prije par godina objavio Šimo Ešić, shvatio sam da se nikada, od prvih pjesama pa do danas, nisam tematski udaljio od istraživanja čovjekove duše u kriznim situacijama. Moji heroji su uvijek bili obični ljudi sa potrebama za pobunom radilo se o potrebi da se preispita tradicionalni vrijednosni sistem ili se radilo o potrebi za samo-oslobađanjem. Ništa neobično ili logično kad je moje formiranje u pitanju jer sam se i oblikovao kao pobunjenik, od rane mladosti kao jedan od prvih sarajevskih dugokosih hipija koje je tadašnji politički sistem jednostavno prezirao jer sam se bavio individualnom slobodom. Puno ljudi ne zna o tome, ali tu negdje oko moga punoljetstva prije nego sam dobio pasoš milicija me je uhapsila u Zenici nakon što sam izašao iz nekada čuvene diskoteke u hotelu Metalurg. Ujutro me je opštinski sudija osudio na petnaest dana zatvora zbog “skitnje” i tu sam kaznu lijepo odrobijao u Sarajevskom Centralnom Zatvoru. Vjerovatno je moj kasniji pjesnički credo da je onaj čovjek koji nema potrebu za pobunom u principu samo rob, definisalo i kasnijeg mene. Nema ništa užasnije od zatvorenog kruga. Nakon toga nemiloga događaja, kako sam se dokopao pasoša već sam živio u Strasbourgu u Francuskoj i počeo se ozbiljno baviti pisanjem poezije. Sarajevska tuga (koju je prvo objavio Ibro Spahić 1994. uporedno na engleskom jeziku) bila je krik svjedoka opsade Sarajeva. Ja inače mislim da dva tri pjesnička stiha imaju veću težinu i veću moć od bilo koje knjige istorije koja ljude pokazuje kao brojeve. Djeluje neobično ali ta knjiga i te pjesme su nekako kao svjedoci odvojile od mene i počele živjeti svoj vlastiti život po svijetu. Još sam bio u opsjednutom Sarajevu baveći se više kanisterima sa vodom nego pisanjem a knjiga je već našla svoje čitaoce u Finskoj, Danskoj, Engleskoj, Kanadi i Americi. Kasnije emigrantsko iskustvo u Kanadi obilježilo je i neku novu fazu patnje koja se mogla artikulisati samo poezijom. Ponekad mislim da pisac ne mora trošiti vrijeme tražeći formu govora jer sama forma prvo nađe pisca.
Kako danas gledate na našu zemlju, šta se i da li se od vremena od kad ste napustili BiH nešto promijenilo?
SIMIĆ: Nije se Bosna uopšte promijenila već smo se promijenili mi. Počeli smo svijet posmatrati iz mišije perspektive nakon što smo shvatili koje zlo možemo napraviti jedni drugima. Četiri godine bezzakonja i eto nas u moralnoj rupi već dvadeset godina. Ponekad pomislim kako bi bilo najbolje cijelu Bosnu ubaciti u mašinu za pranje veša i okrenuti je na tri centrifuge a stanovnicima kao terapiju zabraniti da govore o politici. Evropa je kao i u ratu Bosnu ostavila u formi septičke jame i sad nas lijepo drži na oku kao opasnost za ideju brisanja granica. Vidjelo se to nedavno kad su Šveđani sa svojih granica najurili osamsto ljudi koje je neko nagovorio da zatraže politički azil.Dok se političke promjene ne dese iznutra slabo će ko mrdnuti prstom za nas kojima matematika služi za sabiranje nego za prebrojavanje i dijeljenje. Možda nas zaista treba neka revolucija kao definitivna katarza. Neki dan mi je prijatelj iz Mexica o Bosni napisao “Divan narod, divna zemlja...” i tu je zastao. Tako se i sam osjećam. Kao da smo gubitkom Jugoslavije kao majke ostali siročići i još uvijek tumaramo u mraku. Nije ni čudo što vehabije povremeno pripucaju na Ambasadu ili što prodaja majica sa Dražinim likom ide ko' halva na Zmijanju ili što se svaki zapadni Mostarac transformiše u ustašu kad posumnjaju da ne voli dovoljno Hrvatsku. Uostalom, ko sam ja da me to pitate.
DANI, DEPO-BL!N/đk