Da li je iko ikada čuo za radno vrijeme od puna tri sata? Niste? Ništa čudno jer nisam ni ja. Naročito kada je u pitanju državna institucija čija je svrha pružiti pomoć najbrojnijoj populaciji u državi-nezasposlenima. Da je biro za zapošljavanje još jedna karika u nizu birokratiziranih institucija čiji službenici griju stolicu po principu "Dolazim iz ove stranke-Moja koverta je vrlo intersentnog sadržaja-Nađemo se u motelu tom i tom", dokazuje i činjenica da je gospoda odlučila da si skrati radno vrijeme sa duga i naporna četiri sata na nešto manje duga ali i dalje izuzetno naporna -tri sata.
Danas je petak. Koliko sam upućena, a jesam, ni po čemu specifičan dan. Nije državni praznik, a Boga mi ni vjerski. Titin rođendan je prošao a koliko znam ni neka Slava nije u toku. Ali baklava se praviti mora. Dva dana prije Bajrama i to tačno u 11.05, kada završava novo radno vrijeme. Nema veze što je biro zatrpan ljudima koji stoje jedni po drugima. Nema veze što su ti isti ljudi, prijavljeni u toj općini, Bog zna kako platili autobusnu kartu kako bi došli na vrijeme i čekali na milost gospode sa šaltera u vidu pečata koji svjedoči samo još jednom mjesecu u nizu godina koje provode u tom redu. Nema veze što djeca u naručju vrište jer im je vruće i muka od roditeljskog ušutkivanja i stajanja u mrtvoj tačci dok se red ne pomjera.
Ništa to nema veze jer baklava se mora napraviti. A što se mora nije ni teško, je li tako?
Pet gospođa sjedi na šalterima. Tačnije četiri, ova jedna svako malo šetka tamo-vamo. Onako mlađa, normalno djeluje. Pomislih, hvalim te Bože. Nije isfrustrirana teta u klimaksu, mlada je, bar nas ona razumije. Samo da još hoće sjesti na radno mjesto pa da se ovaj red pomjeri. Kad gle čuda, dotična krenu prema šalteru. Vidim razgovara s nekim, smješka se. Okrenem se, vidim mladića koji stoji u istoj prostoriji, doduše mimo svakog reda. Oslovi ga prezimenom, upita za užu i širu familiju te uputi prema svom šalteru direktno. Da, da, dobro ste pročitali - direktno. Nema veze što u tom redu već stoji šest ljudi koji tu čekaju najmanje sat vremena dok je dotična šetkala gore-dole. Nema veze ni što ti ljudi, valjda više naviknuti, ni ne progovaraju protiv, neću reći nepravde, nego nekulture prvenstveno. Opet ništa nema veze jer rodbinsko-plemenske veze su na prvom mjestu i šta je tu čudno?
Dotična, u tačno 10.15, pomjeri glavu da provjeri red i zadovoljno obavijesti prisutne da je današnje radno vrijeme do 11.00 i da ona jednostavno ne može stići da primi ostale stranke. (Možda nisam upućena, da li postoji neka psihička priprema za pravljenje baklave u trajanju od 45 minuta?)
Shvatam da živimo u političkoj Sodomi i Gomori. Shvatam da je posao gotovo nemoguće dobiti bez na početku pomenutih popularnih rekvizita, u narodu poznatih kao "štela". Ali zaista ne shvatam da je čovjeku potrebana štela da se prijavi na biro za zapošljavanje.
(DEPO/BLIN)