Piše: Borivoje Simić
Pozivanje na bojkot trgovačkih lanaca u stranom vlasništvu, koje se ovih dana čulo od poljoprivrednika u Hercegovini, a onda na malo drugačiji način, riječju otpor, i od federalnog ministra Bahilja podsjetilo je na neke slične akcije koje smo mogli čuti u prošlosti.
Sjećanje između ostalih vodi na pozive da se bojktira slovenački Mercator pa i kompletna slovenačka roba zbog pitanja stare devizne štednje.
No, raniji pokušaji nisu proizvodili željene efekte, a iluzorno je očekivati da će naši građani i u ovom najnovijem slučaju poslušati glas “domoljubaca” i zaobilaziti u širokom luku “mrski” Konzum.
No, siguran sam da hercegovački poljodjelci svojim vapajem i nisu željeli da stvore neprijateljsko raspoloženje prema stranim trgovcima u BiH pa tako i Konzumu (uostalom nema potrebe da se to radi), iako ih dakako boli što se umjesto njihovog na policama nalazi egipatski, albanski iil makedonski krompir, nego da razmrdaju domaću uspavanu javnost i upozore na problem koji se za poljoprivrednike ali i generalno za domaće proizvođače aktuelizira svakog ljeta – a to su sramotno niske otkupne cijene proizvoda kojima veliki trgovci obezvređuju njihov rad.
Nije za bojkot siguran sam ni Bahilj, ali njegove riječi imaju drugačiju težinu i mogu se drugačije tumačiti od onih koje izriču zastupnici hercegovačkih seljaka.
No, da li su nam “strani trgovci”, kako uobičavamo govoriti, krivi za problem domaće proizvodnje i domaćih proizvoda na policama trgovačkih centara?
Treba reći kako autsajderski položaj “domaćeg” nije stvoren preko noći nego je posljedica poslijeratnog razvoja domaće poljoprivrede i prehrambene industrije u tržišnom okruženju koje je obilježila prerana liberalizacija tržišta praćena ulaskom stranih trgovačkih lanaca, dakle generalno razvoja zasnovanog na pretjeranom uvozu.
Ministar Bahilj je pokušao stvari riješiti na radikalan način, ugradnjom stavke u zakon o unutrašnjoj trgovini po kojoj bi se obezbijedilo da na policama većih trgovačkih centara domaći proizvodi budu zastupljeni 50%, ali Evropska unija, koja drži do svojih interesa svugdje pa i u BiH, takav je zahtjev glatko odbacila.
Ovaj zakon je slično, kao i prethodni Lijanovićev Zakon o zaštiti domaće proizvodnje a koji je podrazumijevao uvođenje carina u zoni slobodne trgovine CEFTA, očekivano naišao na crveno svjetlo. Sve što u sebi nosi elemente diskriminacije teško da može proći filtere EU. Očgledno, kako je uvidio i sam ministar Bahilj (a što sugeriše i Evropska unija), da treba naći suptilnije načine da se zaštite domaća proizvodnja i domaći proizvod.
Na neke od tih načina već godinama ukazuju u privrednim komorama predlagajući sezonske zabrane uvoza određenih proizvoda koje naša zemlja proizvodi u dovoljnim količinama, a što je poznat i tržišno dozvoljen mehanizam zaštite. Domaćoj poljoprivredi može se pomoći na višestruke načine, većim subvencijama, uvođenjem tzv. plavog dizela...
Nesumnjivo da se u domaćom regulativom može stvoriti ambijent ravopravan za domaće robe jednako kao strane, ali pitanje koliko u BiH za to ima volje. Dakako, ne treba ispustiti u svemu tome i uticaj uvozničkih lobija..
Naravno da je rješenje i, kako reče ministar Bahilj, da bude više naših trgovčkih lanaca nego stranih, ali kakav je trend na tržištu teško možemo očekivati da će u procesu ukrupnjavanja maloprodaje koji traje udio domaćih trgovaca rasti.
Umjesto poziva na bojkot stranih trgovaca mnogo je pametnije da se latimo posla i kreiramo ambijent u kojem će domaća proizvodnja i domaći proizvod doći do izražaja. No, treba preferirati domaće, treba provoditi akcije promocije domaćih proizvoda tipa "kupujmo domaće" ili "od polja do stola", kakvu provodi ministar Lijanović, a koje kod stanovništva razvijaju ekonomski patriotizam.
Put jačanja domaće proizvodnje nije ni brz ni lagan, ali ako mu se sistematično priđe mogu se postići rezultati.
Indikator/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.