Piše: Hasan HADŽIĆ

Husniju Ibrišimovića, umrlog 1991. godine, čudotvorci iz rukovodstva općine Čelić jednokratno su „oživjeli“ deceniju kasnije da im potpiše jedan zapisnik općinske Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama. Takav zaključak se nameće iz čudesne ovjere tog akta: Pored potpisa pomenutog Husnije i još dva člana komisije otisnut je pečat Općinskog pravobranilaštva Čelić, a to pravobranilaštvo i ta općina nisu uopće postojali dok je Husnija bio među živima.

ULAZ U PROPALU FABRIKU FRIGOS: Nekada nada bh. privrede, danas simbol pljačke i planskog uništavanja privrednih potencijala postratne Bosne i Hercegovine

Zbunjujući je još jedan detalj iz završnog dijela zapisnika: Drukčijom pisaćom mašinom i znatno gušćim proredom od prethodnog dijela teksta, na jedvite jade „utrpana“ je rečenica koja daje određeno pravo općini Čelić nad imovinom firme Frigos, istom onom imovinom koju je u prethodnom - urednom i jasnom dijelu dokumenta - Ibrišimovićeva komisija komotno tretirala kao pogon i vlasništvo slovenačkog Fructala, što i inače jest.
  
No, stvari postaju skroz zamršene, a pomenuti zapisnik baš fantomski, kada se pogleda njegovo zaglavlje i razgoračenih očiju konstatuje da je to izvorno i autentično bio dokument  Komisije za nekretnine Skupštine opštine Lopare iz vremena Socijalističke Republike BiH, datiran na 26. 02. 1990. godine, kada je Čelić bio samo mjesna zajednica. Iz nekih kapitalnih i hitnih razloga dokument je u svom drugom dijelu „dorađen“ i preseljen u narednu deceniju, naredni društveni sistem, narednu državu i narednu općinu - Čelić, koja je u međuvremenu formirana na dijelu predratne općine Lopare.

Prijestolnički „akademici“ i lokalni maheri

Zašto je ova imovinsko-pravna zavrzlama, ostanimo za sada na bezazlenoj kvalifikaciji, bila potrebna općinskom načelniku Seadu Muminoviću i njegovim saradnicima baš do te mjere da su uznemirili i rahmetliju Husniju Ibrišimovića? E, to ćemo rasvijetliti kad dođu na red ta dešavanja u cijeloj ovoj, već deceniju i po dugoj hronici organizovanog destruiranja Fabrike za preradu voća i povrća Frigos – jedine privredne uzdanice žitelja čelićkog kraja i nekada velike razvojne šanse za poljoprivredno-prerađivačku proizvodnju u cijeloj BiH.

Sada je ovo samo šlagvort za predstojeće opsežno predstavljanje doprinosa predstavnika svih segmenata i svih nivoa vlasti, te raznih drugih faktora u združenoj terminatorskoj operaciji u Čeliću. Naime, lokalni čelićki maheri, pokazat će se samo kao marljivi učenici „akademika“ iz prijestolničkih političkih i tajkunskih krugova koji su prije toga obezvrijedili i opustošili čelićku fabriku te preko nje i milione maraka državnog novca, a radnike ostavili bez posla, hljeba i šanse da ikad steknu uslov za penziju.

ČELIĆ - MJESTO KOJE UMIRE: Lokalni čelićki maheri pokazat će se samo kao marljivi učenici „akademika“ iz prijestolničkih političkih i tajkunskih krugova koji su prije toga obezvrijedili i opustošili čelićku fabriku te preko nje i milione maraka državnog novca, a radnike ostavili bez posla, hljeba i šanse da ikad steknu uslov za penziju.

USAID-ove injekcije spasa

A sve je počelo u patriotsko-akcijaškom ozračju: Radnici Frigosa, predratnog pogona slovenačkog Fructala, nakon što su ga u ratu svojim tijelima koliko-toliko uspjeli sačuvati na samoj liniji fronta, na krilima tek započetog mira i vjere u svijetlu budućnost, danonoćno su besplatno radili kako bi skrpili proizvodna postrojenja i obezbijedili sebi izvor života. Polovinom devedeset šeste, 89 njih, uglavnom pozajmivši po 500 maraka za osnivački ulog, formirali su svoje preduzeće –  Fabriku za preradu voća i povrća 'Frigos'.   

Posebnom odlukom općine Čelić, koja je po odgovarajućoj uredbi države, kao i druge općine u to vrijeme, dobila pravo privremenog čuvanja zatečene imovine bivših jugoslovenskih republika do zaključenja međudržavnih sporazuma i povrata iste vlasnicima,  oni su na privremeno korištenje preuzeli raniji Fructalov pogon. Pošto sve nije moglo biti obezbijeđeno radničkim žuljevima i akcijaškim zanosom, preduzeće je moralo ući u kreditne obaveze.
  
Najprije su iz USAID-ovog kreditnog fonda za obnovu privrednih kapaciteta dobili 300.000 DM. Taj novac je investiran u izgradnju u ratu potpuno nastradale hladnjače, ali je nesreća spriječila obnoviteljsko slavlje. Tek što je bila završena, pod nikad razjašnjenim okolnostima, hladnjača će izgorjeti u požaru u augustu 1996. godine, uz ogromne štete, jer su uz objekat uništene i veće količine roba (džem i marmelada) i poluproizvoda (voćna kaša za sokove). Time je stanje u preduzeću još više otežano.
  
Početkom 1997. godine Frigosu je odobren drugi kredit USAID-a u iznosu 1.600.000 DM. Zahvaljujući tome, fabrika je nastavila s radom, ali su hronični nedostatak obrtnog kapitala, te potreba za osavremenjivanjem kapaciteta i proširenjem prozvodnog asortimana, jer je tržište čeznulo za domaćim prioizvodima u ovoj oblasti, pogurali čelnike Frigosa u potragu za partnerima radi zajedničkih ulaganja. E, tu se najagilnijim pokazao sarajevski Cenex u vlasništvu bivšeg ministra policije Alije Delimustafića i njegove braće, a za to je teren preko SDA-ovih čelnika iz Čelića pripremio Senad Šahinpašić Šaja, jedan od ljudi najbližih  Delimustafićima, a još više bivšem predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću.

POČETAK KRAJA: Senad Šahinpašić Šaja i Edhem Bičakčić otvaraju novi pogon Frigosa 1997. godine; jedna od rijetkih preživjelih fotografija iz vremena koje je Čelićanima obećavalo prosperitet i nova radna mjesta, objavljena u nekadašnjim Danima

Premijerov čas historije

Tako je početkom 1997. godine Upravni odbor Frigosa donio odluku o osnivanju preduzeća Fruteks, u koje je Frigos trebalo da unese osnivački kapital u iznosu od 8.000.000 DM, i to zemljište i građevinske objekte te zalihe materijala, proizvoda i roba. Ulog Cenexa u zajedničko preduzeće takođe je trebalo da iznosi 8.000.000 DM, i to 2.000.000 DM u opremi za proizvodnju i pakovanje soka, a ostalo u repromaterijalima, ambalaži i novcu.
  
„Kada prođe zima i dođe cvijetni maj...“ zaorila se preko moćnog razglasa čelićkim mahalama pjesma Kemala Montena uživo, baš u maju devedeset sedme, na velikoj fešti povodom puštanja u rad linije sokova. Optimizam u ovoj varošici i okolini je buknuo do nebesa; uz stalne i sezonske radnike same fabrike, presretni su bili i vlasnici brojnih voćnjaka - nepreglednih plantaža u pitomoj i rodnoj podmajevičkoj udolini koje su marljivo obnovljene i uređene nakon rata. Svoj bogati urod vrijedni Čelićani će moći predavati u svoju fabriku.

Da se radi o ozbiljnoj priči i planovima u interesu šire zajednice, garantiralo je i prisutvo visokih gostiju, a naročito riječi tadašnjeg federalnog premijera Edhema Bičakčića, koji je svečano pustio u rad postrojenje. Da se radi o historijskom događaju za Čelić, ali i velikoj šansi za cijelu BiH, jer čelićke proizvodne kapacitete nije mogao podmiriti urod voća iz cijele zemlje:

„Naročito smo zadovoljni činjenicom da će herojski branitelji ovog kraja moći ovdje privatizovati državni kapital i dobiti svoju perspektivnu firmu!“ Jest da je premijer obećao nemoguće jer se radi, prije svega, o privatnom slovenačkom, a ne ovdašnjem državnom kapitalu, ali ova završna poruka visokog gosta bilo je nešto najljepše što je ušlo u uši i srca Čelićana još od izbijanja rata. Bio je tu i federalni ministar poljoprivrede Ahmed Smajić da ohrabri čelićke ratare i prerađivače značajnim podsticajnim fondovima,  a i kompletno rukovodstvo Tuzlanskog kantona koje je izrazilo svoju spremnost da se Čelićanima u svemu nađu pri ruci.

PREVENTIVNA DEMONSTRACIJA SILE: Neki od prisutnih su ispod oka i s nelagodom gledali prema sarajevsko-tuzlanskom ešalonu četvrtastih grdosija sa tamnim naočarima. Sarajevsku ekipu predvodio je Ismet Bajramović Ćelo, a tuzlansko-podrinjsku Naser Orić. Zbog bliskosti sa političkim vrhom, bili su to tada medijski veoma tetošeni likovi, pa je običan narod i njihovo prisustvo nevino doživljavao kao pridavanje posebnog značaja čelićkom kraju. Rijetki su bili oni koji su sve to vidjeli realističnije...

Šta su poručili Ćelo i Naser?

Doduše, neki od prisutnih su ispod oka i s nelagodom gledali prema sarajevsko-tuzlanskom ešalonu četvrtastih grdosija sa tamnim naočarima. Sarajevsku ekipu predvodio je Ismet Bajramović Ćelo, a tuzlansko-podrinjsku Naser Orić. Zbog bliskosti sa političkim vrhom, bili su to tada medijski veoma tetošeni likovi, pa je običan narod i njihovo prisustvo nevino doživljavao kao pridavanje posebnog značaja čelićkom kraju.
  
Rijetki su bili oni koji su sve to vidjeli realističnije; koji su u ovim zvanicama prepoznali preventivnu demonstraciju sile u režiji tada svemoćnog Senada Šahinpašića Šaje, a time i nimalo ružičastu budućnost čelićke fabrike. Brda mišića i ledene poglede takvi su doživjeli kao prijeteću poruku svima onima koji ne budu bespogovorno podržavali Cenexov „bussines plan“. A tobožnju veliku privrednu obnovu kao tragičnu obmanu i prijeteću propast čelićkog kraja

Patriotizam se širi na sve strane

Ipak, izložba sile na svečanom otvaranju nove proizvodne linije u čelićkom Fruteksu ostala je u sjeni kolektivnog ponosa koji se iz podmajevičke varošice širio cijelom Federacijom. Na sve strane zašarenili su se bilbordi sa čelićkim sokom fruti. Reklamiran je kao vrhunska robna marka i više od toga; postao je svojevrsni simbol oslobađanja Bosne od sirovinskog ropstva prema Slovencima: „Oni su nam godinama skupo prodavali milione tona svoje vode zamućene voćnom kašom iz naših pogona“, bila je teza kojom su grabljeni politički poeni na svim nivoima – počev od aktivista u seoskim mjesnim zajednica oko Čelića pa do političkog vrha u Sarajevu.   
    
Ali tako više neće biti, padali su zavjeti, jer uz već dične Vegafruitove, sada dobijamo i Fruteksove proizvode, te  ćemo suzbiti uvoznu poplavu proizvoda od voća i povrća iz bivših „bratskih“ republika, naviklih da ovdje vazda ubiraju harač. Za to su se zakačile i vlade nekoliko kantona i Federacije: „Kupujmo domaće!“, poručivali su njihovi billboardi preko kojih su strogo rezervirani promo-maheri mažnjavali debelu lovu iz budžeta. Narod k'o narod, progutao je mamac i po prodavnicama se u to vrijeme kidisalo na sve što je ovdašnjih korijena. Nedostajali su samo mitinzi s transparentima: Dosta je bilo kolonijalnih okova i eksploatacije! Bosna se konačno uspravlja!

Ukazanje Oca nacije

Međutim, veoma kratko se uspravljala, pa se „domaće“, nakon početnog kraćeg bljeska, sve teže moglo naći. Patriotska kulisa, kao u mnogo čemu drugome, i ovdje je bila sjajna prilika za lov u mutnom. Pogotovo kad lovci imaju snažnu podršku političko-nacionalnog vodstva. A ovdje je pokroviteljstvo stizalo s vrha svih vrhova: 

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Otac nacije odobrio je terminatorsku operaciju u Čelić

„Pozvao me Mirsad Delimustafić iz Cenexa da odemo u Goražde. Ranije je bilo priče da na tamošnjim brdima šljiva nije crvljiva i da je dobra za preradu, pa sam mislio da je to razlog. Ali u Ustikolini odjednom skrećemo prema specijalno zaštićenom komleksu nekog dvorca na Drini. Kapija se otvara i sačekuju nas Senad Šahinpašić Šaja i Bakir Izetbegović. Tada mi je postalo jasno da sam došao na čuvene Šajone. Vidim tu i Rijada Raščića, guvernera Kantona Goražde, zatim Safeta Oručevića, gradonačelnika Mostara, a onda na stolici, u sjeni, i predsjednika Aliju Izetbegovića. Pospano je priupitao Delimustafića: 'Jesi li to ti Mirso?'. Nije tu bilo nikakve posebne priče, nego onako, o običnim stvarima, ali otkud ja u tom društvu?“, pitao se svojevremeno prvi direktor Fruteksa Sulejman Šadić.

Poslije će Šadiću postati jasno da je ovo ukazanje Oca nacije smišljena demonstracija političke moći vlasnika zamka na Drini, Senada Šahinpašića Šaje; zapravo, samo lice onog naličja sa demonstracijom sile u vidu Ćelinih i Naserovih „gardista“.                                        
                                                                                      
(Kraj prvog nastavka)

 *Projekat podržan od strane Internews BiH