Koliko poznajemo internacionalnu umjetničku terminologiju i savremenu podjelu umjetnosti, znamo li da svaki umjetnik koji se ne bavi štafelajnim slikarstvom nije nužno konceptualni umjetnik? Zbog čega je neophodno uvesti art menadžment kao dio obavezne nastave na umjetničkim fakultetima? Znamo li koje produkcijske standarde umjetnički rad treba  da zadovoljava kako bi uopšte bio predmet interesovanja svjetskih galerista i kolekcionara? Zašto je neophodan adekvatan odnos sa medijima i kvalitetna prezentacija i koliko dnevna štampa utiče na kreiranje mišljenja? Koji su razlozi lokalnog samoizolacionizma i koji je model za adekvatno predstavljanje domaćih umjetnika van lokalnih okvira?  

Ovo su neka od pitanja na koja će u uvodnom izlaganju odgovore dati Nebojša Šoba Šerić, nekadašnji spiritus movens umjetničke, u prvom redu muzičke scene na sarajevskom Džidžikovcu, kako je to definisao Ahmed Burić, dodajući da se ma koliko to pretenciozno zvučalo, globalno urušavanje rock and rolla poklapa sa propasti rocka u njihovom dvorištu za koje bi znao cijeli svijet da su iz Queensa ili Brooklyna.

A u tom živopisnom sarajevskom kvartu krajem osamdesetih zaista su se ozbiljno posvetili muzici. Na početku devedesetih, prije nego što će nemili događaji promijeniti lične namjere i kolektivnu sudbinu, Šoba je svirao u grupi Sing Sing (ko zna kojem po redu bendu u kom je djelovao), razmišljajući da muzika postane njegov trajni izbor a diploma sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu samo potvrda da je i on u životu nešto završio. Onda je jednog dana u klasu na ALU ušao Aleksandar Saša Bukvić, vido njegov rad, pozvao ga na piće u Zvono, a potom i da izlaže.

Godine 1991. Šoba je imao prvu samostalnu izložbu u 'Zvonu'. Dvadeset godina kasnije za galeriju je to važna referenca. Dvadeset godina prije, za Šobu je to bio trenutak u kom je umjetnost iz najobičnijeg zanata postala način žiovta.

Po završetku rata kog je proveo kao vojnik Armije BiH 1999. godine otišao je u Amsterdam na Rijksakademie. Izlagao je širom svijeta, između ostalog i na pedesetom bijenalu u Veneciji. Trenutno živi i radi u New Yorku.

Sa domovinom komunicira putem bloga shoba.blogger.ba uveseljavajući čitatelje nesvakidašnjim smislom za humor.

Objavio je i elektronsku knjigu ''San zimskog ljeta''.

"San Zimskog Ljeta" je pjesma od grupe Truhli Pasulj, čiji naslov mi se učinio kao idealna kombinacija riječi kojom bi potencirao apsurd ove knjige, a samim tim i svog života u cijelosti. (Truhli Pasulj je svojom originalnom besmislenošću i postmodernim tekstualno-muzičkim apsurdima obogatio moj život, koji je kao dio atmosfere na Điđikovcu 1980-tih godina doprinijeo izgradnji luđačkog humora koji nas je sviju obilježio)’’, kaže autor.

"Čak i ako vas umjetnost previše ne zanima, posebno ne njena budućnost, ako ste ubijeđeni da će jednog dana kantonalne reference postati svjetski relevantne, ako vam je umjesto pogleda ka budućnosti draži povratak u prošlost, i tada dođite, ako ne zbog same teme razgovora, onda zbog humora i načina prezentacije uvodničara. Nećete pogriješiti, obećavamo", poručuju prganizatori.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)