Nasuprot brojnim procjenama, nije predvodnik povratka u devedesete Tomislav Nikolić, već Ivica Dačić, portparol onog svirepog režima. Omamljen izbornim trijumfom, Mali Sloba se vraća preko Drine na područje najvećih zločina da ga uknjiži u SPS-ov grunt...

Piše: Hasan HADŽIĆ

„Jednom nogom u Bosni, drugom u Crnoj Gori.... S obe noge želi jadna biti na Kosovu, a nije ni s jednom...“  Ova upečatljiva ilustracija nastavka bauljanja Srbije po, tuđmanovski rečeno, bespućima povijesne zbiljnosti, izrečena je na okruglom stolu „Intelektualci i politika – izbori 2012“, održanom u Beogradu nakon poslednjih izbora.

Nogu u Bosni, u najnovijoj epizodi „bespuća“ odigrao je šef MUP-a i potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić. Iako je od njegove posjete Banjaluci prošlo tri sedmice, toj se temi moramo vratiti, jer je opasno ignorisana i prešućena – i od bh. zvaničnika, zaokupljenih vječnim konstituisanjima vlasti, i od međunarodnih krugova, tobože sablasnutih izjavom Tomislava Nikolića da se u Srebrenici desio zločin, ali ne i genocid. Pa nije li Nikolić samo ponovio ono što je rekla i „istorijska“ Rezolucija Skupštine Srbije o Srebrenici: da se tamo dogodio zločin i da njegovi počinioci treba da odgovaraju.

Tadić na poštedi

NOVI VOŽD - IVICA DAČIĆ: Pošto šef policije i potpredsjednik Vlade susjedne države ni kurtoazno nije spomenuo postojanje BiH, onda je očito da je svojevremeni portparol najzločinačkijeg režima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koga zovu i Mali Sloba, ozbiljno naumio da preuzme ulogu lidera srpke politike u BiH i nastavi da dograđuje „najveću tekovinu“.     On neće, kao Tadić, dolaziti samo da tapše Dodika po ramenu uz protokolarni smješak. Ne, ne! RS je SPS-ov grunt i svima treba da bude jasno ko – Ne čujem dobro! – postaje novi vožd, pa i Dodiku u svoj njegovoj posrnuloj nadmenosti.

U suštini, dakle, isto ono što je širom zemaljske kugle slavljeno kao uzvišeni Tadićev gest pomirenja. A da li je Tadić ikad rekao da se u Srebrenici dogodio baš genocid? Naravno da nije, samo što ga televizije u regionu, a i šire, nekim čudnim konsenzusom, brižljivo pošteđuju direktnog pitanja o tome.
  
No, vratimo se Dačićevoj prekodrinskoj misiji. Ona je Miloradu Dodiku bila dramatično potrebna u kontekstu poljuljanog autoriteta s obje strane Drine zbog pretjerane predizborne podrške najvećem izbornom gubitniku Borisu Tadiću. On je u Srbiji najveću popularnost uživao u desničarskim slojevima zbog tvrdokornog odnosa prema međunarodnim zvaničnicima, suprotno „mekušcu“ Borisu Tadiću i njegovim saradnicima. Čak je građen mit da bi Dodik efikasno riješio i problem Kosova da je na čelu Srbije. A kako konkretno - u to se, kako i priliči mitološkoj sladostrasti, niko nije upuštao.

Gubitnikov kvisko

Kao Tadićev dežurni kvisko u predzbornoj kampanji, Dodik je svoj ugled u Srbiji odjednom srozao. Zato je jedan od ciljeva njegovog slikanja sa Dačićem, koji je ostvario najveći izborni skok, bio pokušaj  ublažavanja posljedica pomenutog promašaja pred srbijanskom javnošću.  

Naravno, daleko važnije je pravdanje pred domaćom publikom, i to zbog realnog straha od širenja tadićevskog sindroma. Jer, ako je srbijanskom sultanu Borisu Veličanstvenom (isuviše uživljenom u lik turskog cara Sulejmana u rekordno gledanoj tv seriji u Srbiji) - uprkos svoj njegovoj moći, blagu, Dodikovoj tonaži i epopejama - deprimirani narod konačno poslao katul-ferman, zašto se to ne bi moglo desiti i samom Dodiku u RS-u?! A generalna proba za visokorizični susret s istinom – lokalni izbori u BiH – neumoljivo se primiče.

RAME ZA PLAKANJE DODIKU: Nije, dakle, lider SNSD-a mogao naći pogodnijeg džokera za amortizovanje prekodrinskog promašaja od suštinskog izbornog pobjednika – Ivice Dačića. Ovom entitetu poslao je poruku kako uživa podršku cijelog srbijanskog političkog vrha, a ne samo poraženog Tadića. Vješti Dačić je iznajmljivanje ramena za plakanje Dodiku naplatio ekskluzivnim posvajanjem RS-a izjavivši da je „Dejtonski mirovni sporazum možda najveća tekovina vlasti SPS-a do 2000. godine, jer srpski narod preko Drine nikada nije imao entitet ili bilo koji oblik ustrojstva kao što je dobio Dejtonskim sporazumom."

Ko je tvorac RS-a

Nije, dakle, lider SNSD-a mogao naći pogodnijeg džokera za amortizovanje prekodrinskog promašaja od suštinskog izbornog pobjednika – Ivice Dačića. Ovom entitetu poslao je poruku kako uživa podršku cijelog srbijanskog političkog vrha, a ne samo poraženog Tadića.
    
Vješti Dačić je iznajmljivanje ramena za plakanje Dodiku naplatio ekskluzivnim posvajanjem RS-a izjavivši da je „Dejtonski mirovni sporazum možda najveća tekovina vlasti SPS-a do 2000. godine, jer srpski narod preko Drine nikada nije imao entitet ili bilo koji oblik ustrojstva kao što je dobio Dejtonskim sporazumom."
   
Nije ni pomenut doprinos srpskog naroda „preko Drine“ u svemu tome; RS je isključivo plod Miloševića i SPS-a. Dodik na to nije reagovao, iako je do prije godinu, dvije gorljivo zastupao sasvim suprotne teze, pa i da je Milošević nesreća srpskog naroda. No, njegova prevrtljivost već odavno nije vijest.

Novi vožd

Ono što mora da zabrine je posjeta Dačića i kolekcija njegovih poruka - da je RS najveći rezultat Miloševićeve vladavine, Pijemont srpstva, da prioritet buduće Vlade Srbije mora biti razvijanje specijalnih odnosa i veza sa Republikom Srpskom itd. A pošto šef policije i potpredsjednik Vlade susjedne države ni kurtoazno nije spomenuo postojanje BiH, onda je očito da je svojevremeni portparol najzločinačkijeg režima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koga zovu i Mali Sloba, ozbiljno naumio da preuzme ulogu lidera srpke politike u BiH i nastavi da dograđuje „najveću tekovinu“.
   
On neće, kao Tadić, dolaziti samo da tapše Dodika po ramenu uz protokolarni smješak. Ne, ne! RS je SPS-ov grunt i svima treba da bude jasno ko – Ne čujem dobro! – postaje novi vožd, pa i Dodiku u svoj njegovoj posrnuloj nadmenosti.

SLOBINIM STAZAMA OBMANE: Da Ivica Dačić sve otvorenije slijedi njegovu retoriku i metode vladavine, brojni su primjeri. Podsjetit ćemo na njegove predizborne poruke: „Oni(Tadić i Nikolić) misle da će podeliti vlast u Srbiji, ali moram da ponovim ono što je Milošević rekao – 'malo morgen'“; „Milošević je u Kosovu Polju svojevremeno rekao – 'niko ne sme da vas bije', a ja posle 25 godina kažem - niko ne sme da vas laže"!

Paket „Kosovo – RS“

Oni koji su i ovlašno pratili povratak SPS-a u vlast i Dačića na veliku političku scenu, sjetit će se da je on svaku kriznu situaciju u „južnoj srpskoj pokrajini“ popratio analogijom Kosovo – Republika Srpska; dakle, otcijepi  li se Kosovo od Srbije, isto će učiniti RS u BiH. Jasno je da je i Tadić imao trenutne koristi od prijetnji tim paket aranžmanom, te da mu je odgovaralo da ih upućuje neko iz drugog plana; jasno je i da je BiH nerijetko, zbog umirivanja Beograda, bila kolateralna šteta svih međunarodnih koncesija Kosovu i njegovoj nezavisnosti.
  
Ali, dalekoročno i strateški, među narodnim masama jedini dobitnik u ljutom verbalnom boju za Kosovo je Ivica Dačić. Neopetrećen međunarodnom jakom za vratom, on je drčnom demagogijom koja je godila uhu frustrirane nacije uspješno gurnuo u zaborav činjenicu da je Kosovo jednom za svagda izgubio Milošević. Imao je Dačić u stvaranju te velike nacionalne samoobmane i nesebičnu pomoć Koštunice, Nikolića i mnogih drugih, ali samo je on nagrađen udvostručenom podrškom na izborima.

Međunarodne zablude

Da, da; Ivica Dačić je uistinu rijedak politički fenomen. Teško je naći nekog drugog političara, i ne samo u Srbiji, sa ključnim uticajem u vlasti, a istovremeno i snažnim opozicionim gardom prema samom sebi. Na toj dobitničkoj platformi spajanja nespojivog on će sigurno nastaviti da pliva.
  
Snažan vjetar u leđa bit će mu i kruti međunarodni pristup Srbiji. Dok cijela evropska administracija brižljivo analizira svaki zarez u Nikolićevim izjavama o Kosovu i Srebrenici, a komesar za proširenje Štefan Fule ističe da je sudbinski važno da li će Nikolić prvo posjetiti Banjaluku ili Sarajevo, stvarni vladar Srbije, Ivica Dačić upućuje prijeteću poruku da odgovor na  KFOR-ove „napade na Srbe na Kosovu“, koji su izazvali taj sukob, mora biti „čvrst i recipročan“.

Slobinim stazama obmane

Taj poziv u rat s međunarodnim vojnim i policijskim snagama, kao i mnogi Dačićevi prethodni zapaljivi ispadi, ostaje začuđujuće neprimijećen u međunarodnim krugovima. Ali ne i bez ciljanog patriotskog odjeka među narodom. Poznato je da su društva u političkoj i ekonomskoj agoniji, praćenoj nacionalističkom omamom, odskočna daska za lidere čvrste ruke. Primjera je mnogo, a najsvježiji i najtragičniji u ovoj regiji je svojevremeni uspon Slobodana Miloševića.

ZLOČIN U SREBRENICI - DA, GENOCID - NE: Nije li Nikolić samo ponovio ono što je rekla i „istorijska“ Rezolucija Skupštine Srbije o Srebrenici: da se tamo dogodio zločin i da njegovi počinioci treba da odgovaraju? U suštini, dakle, isto ono što je širom zemaljske kugle slavljeno kao uzvišeni Tadićev gest pomirenja. A da li je Tadić ikad rekao da se u Srebrenici dogodio baš genocid? Naravno da nije, samo što ga televizije u regionu, a i šire, nekim čudnim konsenzusom, brižljivo pošteđuju direktnog pitanja o tome.

A da Ivica Dačić sve otvorenije slijedi njegovu retoriku i metode vladavine, brojni su primjeri. Podsjetit ćemo na njegove predizborne poruke: „Oni(Tadić i Nikolić) misle da će podeliti vlast u Srbiji, ali moram da ponovim ono što je Milošević rekao – 'malo morgen'“; „Milošević je u Kosovu Polju svojevremeno rekao – 'niko ne sme da vas bije', a ja posle 25 godina kažem - niko ne sme da vas laže" itd.

Proslave poraza

Groteskno je što Dačić popularnost gradi na Miloševićevim drčnim porukama koje su kasnije postale simboli srpskih poraza. Podsjećamo, „malo morgen“ bila je Miloševićeva bahata reakcija na primjedbu Vasila Tupurkovskog da "u slučaju izlaska iz Jugoslavije makar jedne republike, SFRJ više ne postoji". I šta je ostalo od te Miloševićeve Jugoslavije? Malo morgen i ništa više. Nije za ponos ni zaštitnička poruka na Kosovu Polju „niko ne sme da vas bije“. Ona jest bila detonator eksplozije srpskog nacionalizma širom bivše zajedničke države i lansirala je Miloševića do svetačkog kulta. Ali koga je na kraju zaštitila?  Šta je danas sa Kosova Polja i mnogih drugih polja i teritorija pobunjenih Miloševićevim bolesnim ambicijama.

I sve ostale Miloševićeve parole su propale. Ali Ivica Dačić, koji se kalio u njegovim populističkim požarima, prepoznao je vrijeme u kojem socijalno i nacionalno frustrirani birači vape za starom obmanom – lažima koje gode, a ne istinama koje škode!

(nastavlja se)

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)