Piše: Nermin BAJIĆ

Pisati o Srebrenici a ne pomenuti rahmetli Izetbegovića je isto kao pričati priču u kojoj se nikako ne pojavljuju glavni glumci (namjerno nisam napisao „junaci“). Ignorisati Hakiju Meholjića (vođu srebreničke delegacije) i njegove razgovore sa Alijom Izetbegovićem septembra 1993. godine u podrumima sarajevskog holiday-inna je guranje glave u pjesak. Vrijedi podsjetiti da je tada „naš“ predsjednik Izetbegović srebreničkoj delegaciji ponudio razmjenu Srebrenice za Vogošću, što su Srebreničani sa gnušanjem odbili.

Hakija Meholjić takođe navodi, i kune se da je istina, da mu je Izetbegović rekao sljedeće: „Clinton mi nudi da Srbi ubiju 5000 Muslimana, a da će onda uslijediti vojna intervencija“. Kaže dalje Hakija da nije siguran šta je Clinton rekao Izetbegoviću, ali da je siguran šta je Izetbegović Alija rekao njemu. Riječ je o Aliji, ocu Bakira, sadašnjeg člana predsjedništva BiH, izabranog nedavno od bošnjačkog naroda... Koje li ironije. Najčudnije od svega je da negiranja izjava Hakije Meholjića skoro pa da i nema, ili ako ih ima, neuvjerljivo su mlake. Još više čudi opšta nezainteresovanost bošnjačke populacije da se konačno utvrdi prava istina oko ovih izjava i događaja.

Da li se ikada povela javna debata o tome zašto je Srebrenica pala?... Kako to da je jedan osrednji srpski napad pregazio cijelu enklavu u ljeto 1995, samo koji mjesec prije potpunog sloma srpske vojske u BiH, a da se tokom 92. i 93. Armija BiH uspješnije brani u Srebrenici od mnogo jačih napada, i to sa manje oružja? Ne samo da se brani, nego izvodi i ofanzivna dejstva u dubinu oko srebreničke enklave.

Da li je Srebrenica „razmijenjena“ i bez saglasnosti njenih stanovnika tog famoznog septembra 1993. u nekoj polumračnoj prostoriji pomenutog hotela, nakaradno, neustavno i na neformalnim sastancima (čitaj sijelima) polupismenih ljudi (sjetite se onog mlinara iz Ustikoline), onako kako su se tada donosile sve važne odluke u ime Predsjedništva BiH?

Da se ne lažemo, tadašnji srpski i hrvatski članovi predsjedništva su bili obične ikebane i to treba jednom konačno javno reći. Više je težine nosila riječ i „savjet“ nekvalificiranih i neiskusnih Alijinih ćerke Sabine i sina Bakira, nego intelektualaca kalibra Muhameda Filipovića, Šaćira Filandre, Adila Zulfikarpašića ili junaka britkog uma Nijaza Durakovića i Bogića Bogićevića. Sramotno ali istinito.

Ta famozna SDA, koja je tih ratnih godina vedrila i oblačila, skupljala (kao za Armiju BiH) po svijetu i posebno Njemačkoj, pare, zlato, oružje, i to isto poslije prodavala svom narodu, zatvarala i nevine i krive, odlučivala o ljudskim sudbinama, i stvarala tajne jedinice mučitelja i ubica (prvenstveno bošnjaka), danas se nalazi na izdisaju. Hvala Bogu. Božanska milost nikada ne dolazi kasno. Mogu im samo poručiti da će biti sretni ako ne prođu kao Ben-Ali, Gadafi i Mubarak sa saradnicima. Žao mi je jedino što  će onaj zlotvor od Harisa Silajdžića, koji je odbijanjem Aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. uništio svaku nadu o normalnoj državi BiH, iz svega ovoga pokušati izvući neku sitnu političku korist. A vidjećete da će pokušati. 

Ali vratimo se Srebrenici. Da li je sve onako kako su nam govorili više od deceniju i po? Da li je istina univerzalna? Da li se ikada povela javna debata o tome zašto je Srebrenica pala? Zašto se Srebrenica nije mogla odbraniti? Srpski napad je krenuo iz pravca juga – jugoistoka. Ono nekoliko srpskih tenkova nije moglo preko šume nego su morali putem ili drugim tenkoprohodnim terenom koji oko Srebrenice skoro da i ne postoji, sa izuzetkom jednog pravca, odakle su na kraju koljači i došli. Dalje, ustanovljeno je da je u tom trenutku u Srebrenici bilo dovoljno protivoklopnog oružja i da su se tenkovi mogli zaustaviti/uništiti i bez pomoći onih holandskih kukavica. Omjer pješadijskih jedinica je bio na strani 28. Divizije Armije BiH. I na kraju, srpski napad na grad je izveden samo jednim glavnim pravcem (očekivanim), koji se mogao braniti, što nedvojbeno implicira da je u redovima 28. Divizije Armije BiH vladala nedisciplina, haos i panika. Nije postojao vojnički ustrojen lanac komandovanja, vojnička subordinacija je bila skoro pa nepostojeća kategorija. Dijelovi nekih jedinica su otkazali poslušnost komandirima i komandatima što je sa krajnje neodgovornim napuštanjem linije fronta neminovno vodilo u katatstrofu koja je zadesila narod Srebrenice.

Znajući za harizmu, fizičku snagu i uticaj Nasera Orića, za divljenje ili strah koji su pripadnici 28. divizije osjećali prema njemu, jer je Naser kažnjavao kukavice, dezertere i one koji ne izvršavaju naređenja – da li je Nasera i još neke komandire i komandante iz Srebrenice vrh Armije BiH namjerno helikopterom prebacio do Tuzle, pretpostavljajući da će odsustvo takvih ljudi, vjerovatno u kombinaciji sa srpskim napadom, izazvati domino efekat kojim bi se srušio cijeli lanac zapovijedanja i komandovanja, sistem veze, i ono što se na kraju kao posljedica svega toga desilo?

Napoleon je rekao da je 'moral najvažnije oružje vojnika'. Očigledno je da je moral Armije BiH bio na nedopustivo niskim granama a da je odsustvo Nasera Orića i njegove harizme kao komandanta stvorilo uslove za sveopšti raspad sistema. Srpska vojska je znala da Naser Orić nije u Srebrenici. Od koga su saznali? I koji se idiot sjetio da šalje prekaljene borce (komandante i komandire) iz Srebrenice na neke kurseve za oficire u Zenicu baš pred pad Srebrenice? I kako to da je jedan osrednji srpski napad pregazio cijelu enklavu u ljeto 1995, samo koji mjesec prije potpunog sloma srpske vojske u BiH, a da se tokom 92. i 93. Armija BiH uspješnije brani u Srebrenici od mnogo jačih napada, i to sa manje oružja? Ne samo da se brani, nego izvodi i ofanzivna dejstva u dubinu oko srebreničke enklave. Zbog tih je ofanzivnih dejstava Naser Orić završio u Hagu, ali su ga 03. jula 2008., odlukom Apelacionog vijeća Tribunala u Haagu, oslobodili krivice. Vratio se kao slobodan čovjek u BiH.             

Znajući za harizmu, fizičku snagu (što je vrlo važno sa psihološkog aspekta) i uticaj Nasera Orića, za divljenje ili strah koji su pripadnici 28. divizije osjećali prema njemu, jer je Naser kažnjavao kukavice, dezertere i one koji ne izvršavaju naređenja – da li je Nasera i još neke komandire i komandante iz Srebrenice vrh Armije BiH namjerno helikopterom prebacio do Tuzle, pretpostavljajući da će odsustvo takvih ljudi, vjerovatno u kombinaciji sa srpskim napadom, izazvati domino efekat kojim bi se srušio cijeli lanac zapovijedanja i komandovanja, sistem veze, i ono što se na kraju kao posljedica svega toga desilo? Da li se time ostvario plan iz septembra 1993.? Da li je time vrh SDA dobio ono što je tražio od Meholjića i srebreničke delegacije? Kritičari misle da je SDA imala uvijek dvostruke standarde po pitanju Srebrenice (i ratne i poražene poratne). To nije istina. Ta stranka je uvijek imala jedan i samo jedan poguban plan i standard za Srebrenicu, a naš je grijeh što to nismo razumjeli mnogo ranije.

Niccolo Machiavelli u svom djelu „Vladalac“ u jednom dijelu piše: “Treba napomenuti kako se mržnja zadobija kako dobrim tako i lošim djelima. I zato, vladar koji hoće da sačuva vlast u državi često je primoran da ne bude dobar. Jer kad ti je narod koji ti je potreban da bi se održao na vlasti pokvaren, vladar mora da ide za njegovom ćudi da bi ga zadovoljio, te su tada dobra djela samo na štetu vladara.“

Sudeći po tome kako smo mi Bošnjaci prošli u zadnjem ratu, SDA (koja je vodila državu i rat) sigurno nije imala visoko mišljenje o narodu koji predstavlja i važnija joj je bila vlast od sudbine desetina hiljada ljudi. Pitanja vise u zraku a odgovori su na vrhu jezika.

Znajući sve ovo, komičnim se čini „briga“ koju ispoljava prvenstveno SDA za mjesto načelnika u općini Srebrenica. U Dejtonu, da su razmišljali o Srebrenici, sigurno su je mogli dobiti za zelenim stolom. Već tada se znalo za razmjere zločina, masovne egzekucije, strijeljanja i masovne grobnice. Amerikanci su imali satelitske snimke masovnih grobnica ali je Srebrenica bila nevažna za SDA. Niko je nije ni tražio od bošnjačke delegacije (u kojoj su, da ne bude zabune, odlučivali SDA-ovci Izetbegović i Silajdžić).

Čak i ako se uspije (čisto sumnjam) izabrati načelnik Bošnjak u Srebrenici, a ako Skupština opštine bude većinski srpska (vjerovatnija opcija), načelnik će imati samo dvije nadležnosti i neće ustvari niti imati nikakvu vlast i korisna ovlaštenja. Mnogo je važnija i interesantnija druga strana ove borbe. To je borba za glasače, naročito one koje još drma patriotizam i koji bi kao trebali da prepoznaju kako se „naše“ stranke bore za „naše“ interese u „mrskoj nam Republici Srpskoj“

Sad je ,navodno, važna funkcija načelnika Srebrenice u unitarnoj i centraliziranoj Republici Srpskoj, funkcija i položaj koji u stvari i nemaju nikakva stvarna i važna ovlaštenja kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji. Simplificirano, načelnik općine u Srebrenici je interesantno mjesto zato što još uvijek dolaze (istina, dosta manje nego prije), određene donacije pa se tu može nešto „zavrnuti“. Stvarne nadležnosti su načelniku takve da može predstavljati općinu - ali Dodiku, pošto je Republika Srpska jedina unitarna tvorevina u BiH, (kojeg li apsurda, s obzirom da se Dodik tako vatreno bori protiv centralizacije i unitarizacije), i može upravljati općinskom administracijom (u prevodu „glavni“ je u jednoj zgradi u Srebrenici). 

Uz odluku i saglasnost većine u skupštini opštine, opština (a ne načelnik općine ili opštine), može skupljati lokalne poreze (ali nema od koga), može izdavati urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole (sjetite se nelegalno izgrađene crkve iznad Memorijalnog centra Potočari), može da propisuje kućni red u ono nekoliko stanbenih zgrada (smiješno), ima neke beznačajne nadležnosti (podijeljenje sa Republikom Srpskom) na polju kulture i sporta, može određivati erozivna područja i način korištenja pašnjaka (vrlo „važno“ za povratnike) i slična minorna ovlaštenja. Sve lijepo piše u zakonu o lokalnoj samoupravi Republike Srpske. Načelnik općine u Republici Srpskoj, pored samo dvije (2) nadležnosti koje po zakonu o lokalnoj samoupravi ima, može još kukati OHR-u i onom anemičnom predstavniku EU, kojem treba 10 minuta da na karti BiH nađe Srebrenicu...

Čak i ako se uspije (čisto sumnjam) izabrati načelnik Bošnjak u Srebrenici, a ako Skupština opštine bude većinski srpska (vjerovatnija opcija), načelnik će imati samo dvije nadležnosti i neće ustvari niti imati nikakvu vlast i korisna ovlaštenja.

Mnogo je važnija i interesantnija druga strana ove borbe. To je borba za glasače, naročito one koje još drma patriotizam i koji bi kao trebali da prepoznaju kako se „naše“ stranke bore za „naše“ interese u „mrskoj nam Republici Srpskoj“. Bošnjačke stranke (a posebno SDA koja je vladala u Srebrenici od rata) znaju da su proćerdali četiri godine jer je na prošlim općinskim izborima u Srebrenici jasno rečeno, dogovoreno, i sve su se stranke saglasile da će to biti zadnji izbori u Srebrenici po „posebnom režimu“. Čekala je SDA (koja je držala vlast) opet zadnji čas i nadala se da će stranci opet nametnuti gotovo rješenje. Ovi možda i bi, posebno Amerikanci, ali su izgleda bili iznervirani neaktivnošću i nebrigom cijele stranke SDA i ispijenim sivim dosadnim demagogom Tihićem i odlučili su da njemu i mlađem Izetbegoviću okrenu leđa. Opravdano.

Ostaje još samo 11. juli i kolektivna dženaza. Ostaje tim jadnim ženama, žrtvama genocida, da istrpe SDA licemjerne političke lešinare koji će nad kostima njihovih najmilijih, bezobrazno i bez stida. opet skupljati političke poene. Svi se nadamo da neće imati obraza da dođu.

 I ko je sad kriv? Naravno SDA, predvođena Alijom Izetbegovićem, Tihićem i mlađim Izetbegovićem, jer je prvo prodala Srebrenicu još septembra 1993  i to rekla njihovoj delegaciji sa Hakijom Meholjićem na čelu. Dalje i najtužnije, kada je svima bilo jasno da se više od 10.000 ljudi kreće šumom prema Tuzli od 11. do 16 Jula 1995, SDA, koja je tada suvereno vladala vojskom, nije skoro ništa učinila da im pomogne. Da nije Naser Orić skoro pa samoinicijativno sa svojim ljudima 16. jula 1995. otvorio koridor kod Baljkovice i držao ga otvorenim od 14 pa skoro do 18 sati popodne tog dana, umjesto 8372 žrtava genocida, bilo bi ih sigurno još par hiljada više. Naser Orić, junak koji je tog dana spasio više hiljada vojnika Armije BiH zarobljavanja i sigurnog strijeljanja, nagrađen je od strane 2. Korpusa Armije BiH tako što su ga najurili iz Armije BiH. Bio je sposoban a ne podoban, a to lopovima i „stratezima“ iz SDA nije nikakako odgovaralo.

I na kraju, ta ista SDA u Dejtonu na pregovorima uopšte se nije interesovala za Srebrenicu, ali zato jeste za Ustikolinu, rodno mjesto mlinara, Alijinog zatvorskog ahbaba i „savjetnika“. Tamo je Bakirov jaran Šaja (onaj što prijeti da će dovesti crnca da nekom siluje ćerku), napravio „Šajine dvore“. Naravno, sve pošteno i sa suzama u očima zbog tragedije, zločina, genocida koji je zadesio Srebreničane i sve ostale izbjeglice iz istočne Bosne, koji su tada utočište nalazili u Srebrenici kao „sigurnoj zoni“. 

Majke, žene, sestre i ćerke Srebrenice moraju ovo znati. Većinu i znaju jer sam im lično neke stvari rekao. Druge su stvari one znale same, pa su meni rekle. Mogu se pohvaliti da sam za neka srebrenička udruženja lično uradio više (pro bono), nego svi SDA-ovci zajedno.

Ostaje još samo 11. juli i kolektivna dženaza. Ostaje tim jadnim ženama, žrtvama genocida, da istrpe SDA licemjerne političke lešinare koji će nad kostima njihovih najmilijih, bezobrazno i bez stida. opet skupljati političke poene. Svi se nadamo da neće imati obraza da dođu. Ali ako dođu, obećavaće i lagati, slikaće se pored nekog nišana, a onda će sjesti u svoje klimatizirane automobile sa mini barom i požurivati vozača da dođe do Sarajeva prije mraka, kako bi se što prije osvježili u svojim privatnim bazenima. Bez vlasti to ne bi mogli.

E zato – do poslednjeg daha. Do sljedeće dženaze u Potočarima... Jer narod (ne) zna.... narod zaboravlja...

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

(DEPO PORTAL)