Piše: Paulina Janusz (e-novine.com)
Andrej Gračov, jedan od savetnika Mihaila Gorbačova, izložio je jednom tezu o kori od banane na kojoj je pre ili kasnije morao da se oklizne komunistički sistem u Sovjetskom savezu. Koliko god veličanstveno zvučale promene skupljene pod slognom „pieriestrojke“, prema Gračovu je ta kora od banane bila prohibicija koju je Gorbačov pokušavao uvesti 1985. godine u borbi protiv omiljenog ruskog poroka, koji je navodno štetio neometanom razvoju države.
Svako strpljenje prema svemoćnim vlastma ima, ipak, svoje granice, što su, pijani ili trezni, Rusi brzo dokazali.
Ukoliko je Ruse mirnima držalo konzumiranje votke u svakoj prilici, bosanski Srbi svoje životne funkcje održavaju na malo klasičniji način: zahvaljajući kiseoniku. I je jednog dana njihov vladar, generalni sekretar Republike Srpske Milorad Dodik, odlučio je da im količinu kiseonika smanji pa da njihov nesuđeni glavni grad liši jednog parka.
Ništa novo. Političari iz manjeg bh entiteta zabrinuti za narod i njegov životni prostor sustavno ignorišu potrebe ljudi i prostora koji bi trebao biti javni. Jer niti se Srbi u parkovima rađaju, niti se tamo učvršćuje međunardona pozicija Srpske, niti se tamo brani Kosovo i Metohija. Zašto onda da takvu beskorisnu stvar držimo. A i samom vladaru je taj prizor morao jako smetati, budući da ga je drveće neodoljivo podsećalo na jedno drvo sa kojeg je jednom sišao i bacio se pravo u bosanskohercegovačku politiku.
Preterano bi bilo reći da je Picin park Dodikova prohibicija; ostaje, ipak, jasno da se zahvaljajući njemu konstitutivni narod u BiH od „ovce“ počeo pretvarati u građane.
Koliko često upotrebljavao reč "demokratija" i ma koliko veliki bio logo - nalik onom iz Bele kuće - ispred kojeg Milorad Dodik toliko voli da se slika, Republika Srpska je danas obična totalitarna kreatura koja čeka da se na mapi Balkana nešto promeni. Sve je jasnije da to neće biti veliki politički projekt, otkad glavna tačka u koalicionom dogovoru stranaka u bratskoj Srbiji mora biti priznanje njene „negenocidnosti“, a saradnja s drugom, navodno protivustavnom, stranom bosanske politike cveta.
Srpski vođa broj jedan osetio se toliko sigurno da je u svojoj legendarnoj bahatosti počeo nadmašivati sam sebe. Uzima i oduzima, brani interese i interesiće, stranačke i porodične, gazeći pri tom potrebe građana pa čak i susednih zemalja. Javnost pokušava kupiti pop-nacional trešom u vidu, na primer Kustinog Andrićgrada,ali ne i osluškivanjem njenih potreba. Gluv i drzak kakvim ga je šuma stvorila, Milorad Dodik nije shvatio da je park možda nekome bitniji od spomenika najvećem srpskom piscu i da baš on može postati kap koja će preliti čašu i naterati uspavane ljude da izađu na ulice.
Protest protiv takvog njegovog ponašanja morao ga je gadno iznenaditi, što se najbolje odražava u postupcima vlasti, potpuno neprimerenim situaciji. Protiv mirnih demonstranata ona koristi medijsko blato u stilu stare škole Dnevnog avaza, ali i specijalnu policiju, koja zbog toga nikako da stigne da se pozabavi rasprostranjenim kriminalom u Srpskoj. O razgovoru, a kamoli kompromisu ne može biti ni govora. Vlast se više ne krije, nema više manipulacija nego samo laži; nema uvlačenja u zadnjice birača, već samo sustavno zlostavljanje pomenutih (drugih opcija politička scena ionako ne nudi).
Banjalučani su pokazali ovih nedelja da Dodikov korumpiran sistem ipak njie uspeo u svom planu da ubije ljudsku energiju do kraja i da stanovnike Srpske učini potpuno ravnodušnim prema svim potezima političara. I zato banjalučki žuti karton vlastima sam po sebi predstavlja postignuće koje na ovim prostorima nije dugo viđeno. Pa dobro, dogodilo se u ovom gradu sve i svašta i niko nije dizao buku, reći će večiti salonski skeptici. Borba za park možda ne zvuči tako spektakularno kako bi izgledali protesti građana protiv negiranja ratnih zločina, rušenja džamija ili uskraćivanja prava na povratak, ali trenutno stanje svesti u RS je takvo kakvo je, a sve to zahvaljajući dugim godinama mraka i građanske agonije.
Ta agonija mora biti prekinuta pod hitno, barem na kratko, a za to nisu pottrebne ni sveobuhvatne ideje ni grandiozna dela - ona mogu doći naknadno. Danas je dovoljna kora od banane, mala i neprimetna, ali ipak klizava. Bez nje promena neće biti, ni ovih malih, ni onih velikih.
Fotografija sa naslovnice 6yka.com
BL!N/đk