40 žena, 40 sasvim osobnih priča. 40 tragedija međusobno povezanih linijom, toliko punom bola da je se gotovo može vidjeti i golim okom. 17 godina je u međuvremenu prošlo od masakra u Srebrenici u kojem su neke od žena izgubile „samo“ supruge i sinove, neke pak „samo“ braću i ujake, no velika većina izgubila je sve. Ovisno o veličini obitelji, ova brojka iznosi čak i do 70 osoba, piše Deutsche Welle.

„To je bilo posebno teško pojmiti. Pokušajte si zamisliti da odjednom ostanete bez svih muških članova obitelji. Jedna je žena doista izgubila 70 osoba. Ne znam što je bilo teže za čuti; činjenicu da su neke izgubile djecu, sinove od 9 ili 12 godina ili pak supruge i braću. No, ja sam to morao 'samo' saslušati, proživjeti su to morale one same. Svaka zasebno, godinama…“ prisjeća se autor serije fotografija „Žene iz Srebrenice“, Sead Husić.

Riječ je o 40 portreta, crno bijelih fotografija velikih dimenzija i snimljenih u klasičnoj, analognoj fotografskoj tehnici. Portreti, tijesno nanizani jedan pored drugog, nalaze se na drugom katu izložbenog prostora Cubus Kunsthalle u Duisburgu. U pravokutnoj, dugačkoj prostoriji crvenih zidova, izrazi i zračenje lica žena dolaze do svog punog izražaja. Bez obzira krećete li se ili samo stojite u prostoru, oči žena vas prate, netremice promatraju, njihovi izrazi lica odaju duševnu i psihičku odiseju koju imaju iza sebe, ne traže sažaljenje ali ne izražavaju niti bijes. Pogled je uvijek otvoren, iskren, dostojanstven, tvrđi ili mekši, u niti jednim očima se osmjeh čak niti ne nazire. Pitanje je pojavljuje li se uopće ikad?

„Samo je jedna žena sjela na stolicu i namjestila osmjeh. Kada smo joj rekli da to nije potrebno, da se ne mora osmjehivati ako joj do toga nije, opustila se i dozvolila da je se fotografira onakvom kakva je“, kaže Kai Toss, redatelj i novinar koji je u Tuzli i Potočarima, pratio autora, istodobno snimajući film koji se ovih dana također dana može vidjeti na izložbi.
(DEPO PORTAL, BLIN/dg)