Piše: Nedim Hasić, Slobodna-Bosna.ba

Bila je to godina Praškog proljeća. Studenti širom Evrope na protestima su tražili promjene. Slično je bilo i u Jugoslaviji. Tražena je demokratizacija društva, partije, tražene su privredne reforme. Bila je to i godina u kojoj je NATO ozbiljno razmatrao mogućnost napada SSSR-a na Jugoslaviju. U aprilu te godine ubijen je Martin Luter King hicem iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu. U septembru je portugalskog diktatora Salazara, koji je vladao od 1933. godine, naslijedio Marcelo Caetano. Jacqueline, udovica ubijenog američkog predsjednika J. F. Kennedyja, udala se za grčkog multimilijardera i brodovlasnika Aristotelesa Onassisa. Te je godine poginuo Jurij Gagarin. Rođeni su Davor Šuker, Gibonni, Toni Kukoč, Mikka Haakinen, Colin McRae... Ali i Dragana Mirković. I Dijana Čuljak.

Dragan Džajić na Evropskom prvenstvu 1968. godine

Te je 1968. Evropa gledala najbolju reprezentaciju kontinenta u tom trenutku. I najboljeg igrača koji te godine nije dobio Zlatnu loptu. Reprezentacija Jugoslavije, italijanska Firenca. I Dragan Džajić. U reprezentaciji četiri igrača iz Bosne i Hercegovine. U utakmicu koju su Englezi uvrstili među pet najboljih ikada na evropskim prvenstvima. Polufinale Jugoslavija-Engleska 1-0.

„Nekada naši novinari nisu korektni, zaboravljaju, kada se priča o toj utakmici, jednu veoma važnu činjenicu“, kazat će nam Vahidin Musemić. „A to je da su u tom timu Jugoslavije koji je bio najbolji na tom prvenstvu igrala četiri igrača iz Sarajeva.“ Mirsad Fazlagić je bio kapiten, Vahidin Musemić, Ivica Osim. I pokojni Boško Antić. „Boška svi nekako zaboravljaju. A bio je važan.“

Jedan od jugoslovenskih heroja danas živi mirnim životom u Sarajevu. „Povukao sam se iz sporta, imam osmero unučadi, uživam“, kaže Spenser. Nogometni hroničari zapisat će godinama kasnije kako je studente iz revolucionarnog zanosa samo reprezentacija mogla skloniti sa ulica. Jugoslavija je u polufinalu Evropskog prvenstva igrala sa svjetskim prvakom. Sa Englezima.

Selektor Rajko Mitić i trener Branko Stanković izveli su tim u sastavu: Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Trivić, Musemić, Osim, Džajić. Nažalost, Ivica Osim se povrijedio na samom početku i statirao na desnom krilu, pravila tada nisu dozvoljavala zamjenu igrača. Dvije godine ranije Englezi su osvojili svoj prvi i vjerovatno posljednji naslov prvaka svijeta. Ali te 1968. su prvi put u historiji izgubili od Njemačke.

Engleska selektora sir Alfa Ramseya do tada nije u inozemstvu izgubila četiri godine zaredom. Engleski novinari su očekivali finale u Rimu. Jugoslavija je čekala u Firenci i Englezi su, kako je pisalo u tadašnjim novinama, “imali generalni dojam kako će pobijediti 2-0.” Prevarili su se. Jugoslavija im je dopustila tek nekoliko prilika, Alan Ball je spavao u ofsajdu, pokušavali su tek Bobby Moore, Peters i Mullery. A onda je na scenu stupio Dragan Džajić i poslao loptu iza Gordona Banksa. „Znali smo sve o Englezima, respektovali smo ih, ali ih se nismo nimalo bojali“, sjeća se Musemić. „Nisu samo Englezi u pitanju, pobjeđivali smo i ostale velikane. Pobijedili bismo i Italiju da nije bilo krađe. Bili smo mala država u odnosu na velesilu Italiju, koja je bila domaćin. Bili smo bolji od Italijana. Ali je bilo nepojmljivo da mi postanemo prvaci Evrope i to u Rimu.“

Mullery je odgovorio ko zna kojim nasrtajem na Dobrivoja Trivića. Igrač Tottenhama trebao je biti prvi Englez u historiji koji je isključen na međunarodnim utakmicama. Sve što su mogli napraviti. Jugoslavija je otišla u Rim. Prva finalna utakmica sa Italijanima. Džajiću je nedostajalo malo da postane heroj turnira. No, njegov gol poništio je Angelo Domenghini. Uništio nas je, i to zaista nije bio izgovor za poraz, švicarski sudija Gottfried Dienst.

Priliku utakmice imao je Jovan Kule Aćimović, koji je za finale stigao iz Beograda kao zamjena za Osim. Poslao je loptu ispod Dina Zoffa. Ona se šetala gol linjom, Musemić je uklizao. I zakasnio. Umjesto lopte, Vahidin se koprcao u mreži. Dva dana kasnije igrana je nova utakmica. Gigi Riva, Pietro Anastasi i pobjeda Italije od 2-0. Tada nije bilo penala nakon produžetaka. „Bilo je nepojmljivo, igrali smo veličanstven nogomet“, sjeća se Musemić. „Ali u toj drugoj utakmici nismo imali šanse. Imali smo četiri povrijeđena igrača, bili smo preumorni. Igrali smo tri velike utakmice u sedam dana. Italijani su imali pet svježih igrača, više dana za odmor. To nismo mogli podnijeti.“

Osam godina kasnije, zahvaljući tome što je bila organizator, Jugoslavija je igrala Euro u Beogradu i Zagrebu. Euro koje će ostati upamćeno po Čehu Antoninu Panenki i njegovom čuvenom udarcu s penala koji se i danas tako zove. Pamtit će se i po polufinalu Jugoslovena sa Nijemcima koje je Jugoslavija izgubila sa 4-2 iako je vodila 2-0.

Mnogi će kazati kako je to bilo najbolje poluvrijeme koje je Jugoslavija ikada odigrala. I da je, umjesto selektora Ante Mladinića, na klupi bio Tomislav Ivić, tvrde da bi Jugoslavija bila prvak Evrope. Pamtit će se i po tome da je za Jugoslaviju igralo “pola Veleža”. Osim pokojnog Josipa Katalinskog, igrali su, dakle, Džemal Čorba Hadžiabdić, Franjo Vladić, Enver Marić, Boro Primorac. I Vahid Halilhodžić. Na Euru 1980. Jugoslavija nije igrala.

A onda je došla 1984. godina. Olimpijada u Sarajevu. I krik pokojnog komentatora Mladena Delića nakon gola Ljubomira Radanovića Bugarima u Splitu koji je Jugoslaviju odveo na Euro u Francusku. Možda je bilo bolje da nije. Jer je to bio najgori Euro koji je Jugoslavija ikada odigrala. Ujedno i posljednji. Jer u junu 1992. godine takozvana Jugoslavija vraćena je avionom iz Švedske, nakon što su Srbiji, 30. maja 1992. godine, uvedene sankcije.

Vratimo se, ipak, u 1984. godinu. Nakon “Ljudi moji, pa je li to moguće! Ludnica, šta je ovo?!”, selektor Todor Veselinović vodio je dvojicu golmana i osamnaestoricu igrača. Kičmu tima opet su činili nogometaši iz BiH. Mirsad Baljić, Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Faruk Hadžibegić. I Sulejman Halilović, rodom iz Odžaka. „Loše je počelo, loše je i završilo“, priča nam Safet Sušić, danas selektor nogometne reprezentacije BiH.

Po imenima, Jugoslavija imala dobru reprezentaciju. „Nije to bila velika ekipa“, kazat će, pak, Sušić. „Ako ništa, nije nam se smio desiti sramotan poraz protiv Danske.“ Sve je u Francuskoj išlo naopako. Umjesto da se spremaju za utakmice, reperezentativci su provodili noći plašeći suigrače ogrnuti čaršafima, glumeći duhove. Pomažući Ivanu Gudelju, umro je doktor reprezentacije Milenović, tokom utakmice s Francuzima.

Počelo je porazom od Belgije 2-0. Toza Veselinović je mislio da je Tomislav Ivković, nakon Belgijanaca, bolje rješenje na golu od Zorana Simovića. I onda su nam Danci, koji su prvi put ikada igrali na Euru, sprašili pet komada. I danas je u sjećanju živa crno-bijela slika iz rahmetli Večernjihnovina. Ivković sjedi na travi, u mreži iza njega pet lopti.

“Dali su nam gol svaki put kad bi prešli centar”, sjeća se Sušić. „Ne znam šta se desilo, ni danas to ne mogu objasniti“, kaže Pape. „Pred početak Eura igrali smo dvije prijateljske utakmice, jednu u Portugalu, drugu u Španiji. Pobijedili smo te utakmice. Odemo na Euro, izgubimo sva tri meča. A Španija dođe do finala.“

Dobro, kad već neće Sušić, moramo mi to napomenuti. Jugoslavija je otišla u Francusku osokoljena upravo njegovim maestralnim igrama protiv Mađarske u Subotici (2:1), te na kratkoj turneji po Iberijskom poluotoku, pobjedama protiv Portugala (3:2) i Španije (1:0). Posljednja utakmica Jugoslavije na evropskim prvenstvima bila je i najbolja na turniru. No, i tu su izgubili. Zahvaljujući hat tricku Michela Platinija, koji će te i naredne godine biti najbolji igrač Evrope.

Platini je dao devet golova na prvenstvu, tri, dakle, Jugoslaviji za koju su pogađali Miloš Šestić i Dragan Stojković. Iz penala. „Bila je to naša najbolja utakmica, možda smo i mogli dobiti da nismo previše promašivali“, kazat će Sušić. „Kao i obično, kada ljudi očekuju puno, dobiju najmanje. Znam da tih dana nisam uopće čitao novine. Pisalo se svašta. Od tada više nisam ni igrao za reprezentaciju, sve do kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.“

Neka ostane zapisan i sastav ekipe koja je otišla na Euro sa najavom osvajanja naslova prvaka Evrope. A vratila se ponižena i poražena. Zoran Simović, Branko Miljuš, Nenad Stojković, Ivan Gudelj, Velimir Zajec, Ljubomir Radanović, Zlatko Vujović, Dragan Stojković, Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Miloš Šestić. Te još kao zamjene Stjepan Deverić i Srečko Katanec.