Piše: Slavo KUKIĆ

U jednoj noći političke pobjede, u susjedstvu BiH, s njezine istočne i zapadne strane, odnesoše dvojica Tomislava – jedan Nikolić, drugi Karamarko. Pobjede im, istina, nemaju istu težinu. Jedan se, zapravo, tek dočepao onoga što drugi u ruci već neko vrijeme ima – najviše stepenice svoje partije. Drugi se, pak, s te pozicije dokopao samog državnog trona. No, nešto bi im, ako je bivšem hrvatskom predsjedniku vjerovati, moglo biti zajedničko – izjave koje davaše, kako prije tako i nakon izbornih pobjeda, a koje odražavaju njihove političke platforme. I koje bi, aktualna vlast u Hrvatskoj prije svih, ali i svi koji su predani demokraciji, ideji ravnopravnosti, toleranciji i prihvaćanju različitosti, morali imati u vidu i sukladno tome redefinirati svoje pozicije.

Pođe li se, pak, od apostrofiranih pretpostavki, Nikolićeva era mogla bi značiti nove muke za BiH. Ili još konkretnije, naredne bi godine mogle značiti novi poticaj političkim snagama njezine destabilizacije, novu praksu nepriznavanja državnoga suvereniteta, ali i međunarodno priznatih granica BiH. Hoće li to, dogodi li se, tolerirati i Evropa?

Mesić, dakle, upozorava. A preko toga se ne bi smjelo olako prelaziti. Istina, hrvatski Toma – čiji se dolazak na partijski tron ipak očekivao – barem slijedećih nekoliko godina neće bitno utjecati na oblikovanje državne politike zapadnih susjeda – pa ni one prema BiH. A to, opet, iz perspektive muka koje ovdje proživljavamo, znači da će – makar na ravni međudržavnih odnosa – izostati talasanja kojih nam je ionako preko glave. Iako, Karamarkov prilog im, i s pozicije prvog u partiji Tuđmanovih sljedbenika, ne treba isključiti. Na to, među inim, upozoravaju i prve izjave nakon partijskoga pripetavanja – i pobjede dakako.

Sa srbijanskim Tomom, međutim, stvar je ozbiljnija. Čovjek se dočepa pozicije s koje je, što bi se reklo, u mogućnosti i projektile slati. Iako, sve je upućivalo da do toga neće doći. Prvi krug srbijanskih izbora, naime, označio je prevagu bivšeg predsjednika istočnih susjeda. Stajanje, potom, na njegovu stranu i Dačićevih socijalista, a i istraživanja javnog mnijenja između dva kruga predsjedničkih izbora upućivaše na zaključak kako je naknadno izborno izjašnjavanje samo u funkciji Tadićeva političkog marketinga – i ništa više.

No, priče znaju imati i drugačiji kraj od očekivanog. Srbijanski izbori najuvjerljiviji su dokaz tome. Iz današnje perspektive, stoga, nemoguće je zaobići pitanje – zašto? Što se to dogodi gotovo pa preko noći? Ima li po srijedi nečega s čim kalkulirali nisu ni istraživanja, ni analitičari? I što iz današnje perspektive zavrjeđuje biti markirano? Ima, dakako! Bivši srbijanski predsjednik je, još konkretnije, platio ceh političkoj aroganciji, autoritarnoj filozofiji i bahatosti. Liberalno biračko tijelo, koje bi mu, po prirodi stvari, trebalo biti naklonjeno, bahatost je svoga političkog jokera kaznilo na najbrutalniji način – neizlaskom na izbore. Izlaznost od četrdesetak postotaka, uostalom, na najzorniji način svjedoči u prilog tome. A ostajanje kod kuće ovog dijela srbijanskih birača značilo je isto što i glas za bivšeg suborca vojvode Šešelja. Jer, Tomini glasači, koji okupljaju radikalni nacionalistički i konzervativni dio biračkoga tijela, nisu dvoumili hoće li na izbore izići ili ne. Išli su – i od osjetljive manjine postali većina.

Iz Tadićeva iskustva bi, usput, lekciju naučiti mogli i drugi – bh. političari, recimo, koji su pritisnuti autoritarnom logikom, arogancijom i osjećajem nadmoći sličnim Tadićevu. A takvih, nije da nema. I opet su u pitanju oni koji sutra, na izborima, tipuju na isto, liberalno biračko tijelo – kao i Tadić. A to, opet, znači da bi triježnjenje mogli doživjeti na isto tako prizeman način – da im birači, koji su skloni njihovoj političkoj ideologiji, ostankom kod kuće, pa i promjenom svoga političkog izbora, zbog iskazane arogantnosti i nadmenosti okrenu leđa.

To je, međutim, ipak dio druge priče kojoj bi se, recimo, u doglednoj budućnosti mogao i tematski vratiti. U ovom momentu, dakako on nije u fokusu moga analitičkoga interesa. Puno važnije je, hoću reći, pitanje, što od predsjedničkih izbora u Srbiji može očekivati BiH? Ili još konkretnije, mogu li oni imati kakvog utjecaja na događanja ovdje?

Sudi li se temeljem izjava bh. političara, a i prvih reakcija EU, razlozi za zabrinutost nemaju realna utemeljenja. Dapače. Svi oni, naime, ponavljaju istu priču – da javno iskazano poslijeizborno opredjeljenje za evropske integracije znači i poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. I da, sukladno tome, u slijedeće četiri godine očekuju uzlaznu putanju u odnosima s vlastima istočnih susjeda. 

Istina, hrvatski Toma – čiji se dolazak na partijski tron ipak očekivao – barem slijedećih nekoliko godina neće bitno utjecati na oblikovanje državne politike zapadnih susjeda – pa ni one prema BiH... Ali, da postoje razlozi za alarm – postoje!

Hoće li se, međutim, to i dogoditi? Istina je, doduše, da su na parlamentarnim izborima većinu osvojili Tadić i Dačić. I da će suštinu srbijanske politike bitnije oblikovati oni nego Nikolić i njegov ideološki krug. Ali, sve to ne znači da i njegov utjecaj treba ignorirati.

S druge strane, upozorava i politička prošlost novog srbijanskog poglavara. Ne tako davno, primjerice, čovjek se je, a bio je predsjednik Skupštine Srbije, izjašnjavao kao četnik i iskazivao osobni ponos zbog toga. Nije, potom, skrivao ni svoje uvjerenje kako Karadžić i Mladić ne smiju biti uhapšeni. Poručivao je, na koncu, kako ga BiH kao država i politička realnost ne zanima, da Republiku Srpsku vidi kao nezavisnu državu, da je nezaustavljiv i proces njezina pripajanja Srbiji, te da njegov cilj i dalje ostaje velika Srbija – ideja zbog koje se u politiku i upustio.

Istina je, sve to ne treba ni previše srcu primati. Jer, u prethodnih pet-šest godina Toma je znao, to ponekad i radikalno, i promijeniti ćurak. Ne znači da se to isto neće dogoditi i sada. Ali, ruku na srce, u barem istoj mjeri ostaje otvorena i opcija na kojoj je, kako sam kaže, utemeljen njegov politički angažman. A, u slučaju BiH to znači potpora snagama njezine destrukcije i stimuliranje procesa njezina rastakanja. On sam, doduše, i ne mora na tome istrajavati. Ali, kako zakočiti najbliže mu – Aleksandra Vučića i njemu slične. Jer, Nikolićeva sklonost reteriranju, korekcijama pod utjecajem vanjskih pritisaka nije vrijednost koja bi se mogla pripisati i njima. Potpuno suprotno – ljubav prema četništvu danas u njima nije ništa slabijeg intenziteta nego i jučer. A neće, siguran sam, na intenzitetu izgubiti ni sutra.

Pođe li se, pak, od apostrofiranih pretpostavki, Nikolićeva era mogla bi značiti nove muke za BiH. Ili još konkretnije, naredne bi godine mogle značiti novi poticaj političkim snagama njezine destabilizacije, novu praksu nepriznavanja državnoga suvereniteta, ali i međunarodno priznatih granica BiH. Hoće li to, dogodi li se, tolerirati i Evropa? Ili će, kao više puta do sada, i ona zažmiriti pred onim što se „mora“ dogoditi? Sigurna odgovora, dakako, nema. Ali, da postoje razlozi za alarm – postoje. I stoga, narode čuvaj se. Jer, Tome ponovo nadiru – i to i s jedne i s druge strane granice.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)