Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN/ www.ajan.se
(Göteborg, zima 1993. Rekonstrukcija događaja urađena na osnovu Čolićevih dnevničkih bilješki i privatnih pisama.)
Aprila 1992. u Čoliće su se uselili strepnja i strah.
Malo ko je tamo pratio političke vijesti i brinuo se za bilo šta drugo osim za golo preživljavanje. Većini mještana Čolića nije bilo uopće briga u kakvoj zemlji žive i kojem društvenom sistemu pripadaju. Takve stvari nisu nikad bile predmet njihovog interesa i niko nije obraćao pažnju na pojavu opasnog nacionalnog lidera u susjednoj Srbiji, koji je vatrenim govorima pokretao srpske mase, zaveo diktaturu u obje srpske pokrajine, Vojvodini i Kosovu i u Crnoj Gori. Činjenica da je Jugoslavija, država u kojoj su se Čolići tada nalazili, počela da se raspada, u normalnim prilikama bi svakog ostavila ravnodušnim. I prije su se ovdje mijenjale države i carstva, ali ne pamti se da se ikad iko iz Čolića miješao u to.
Ljude je brinulo ponašanje Srba iz Mađera. Oni više nisu išli kroz Čoliće kao prije, žurno i pognute glave. Naprotiv. Više su se šetali kroz selo, upadljivo zagledajući u avlije i kuće svakog domaćinstva. Nije prošlo mnogo vremena kad su počeli, prolazeći kroz selo, da podvriskuju i pjevaju pogrdne pjesme o “Turcima” i “turskim bulama”. I baš kad su se seoski momci bili dogovorili da sljedeći put kamenuju drznike, Srbi su počeli da, hodeći Čolićima, pucaju u zrak. I to ne iz običnih pištolja, već iz oružja što se oglašava rafalima.
Najugledniji domaćini iz Čolića sišli su u čaršiju i tražili pomoć od milicije, ali u milicijskoj stanici nije bilo nikog da ih ozbiljno sasluša. Potom su pozvali vojsku u pomoć. Vojnici su došli, ali samo u Mađer, gdje su dovukli još oružja, topova, bombi i municije i podijelili Srbima.
U Čolićima je nastala panika. Ljudi su se skupili na Diljki, livadi smještenoj usred sela, da vide šta im je činiti. Neki su predlagali da svi saberu mal, ovce i goveda, svoju sirotinju potrpaju na kola i bježe. Ali, ni oni koji su bili spremni da drage volje ostave sve svoje i krenu u bijeg nisu znali reći na koju stranu da se bježi? Nigdje nije bilo slobodnog puta koji bi ljude odveo iz Čolića do bilo kojeg mjesta u kome nema četnika. Ni u Sarajevo nisu mogli. Širile su se vijesti da će uskoro i ono pasti četnicima u ruke. Svi su se suglasili da jedino što im je bilo preostalo jeste da izaberu nekolicinu viđenijih domaćina iz sela i pošalju u Mađer na pregovore, da se ispita ima li kakvih šansi da ih komšije ostave u miru i koju cijenu bi morali platiti za to. Međutim, nije bilo vremena ni za kakve pregovore.
Uskoro se Mađer spustio u Čoliće. Do zuba naoružani i obradatili muškarci iz Mađera, divljački urlajući nasrnuli su sa svih strana, pucajući i bacajući bombe. Neki insani su presvisnuli od straha i prije nego su osvajači ušli u selo.
Sve kuće i štale u Čolićima su zapaljene, žene iz Mađera su sabrale hajvan i kokoši i otjerali uz Dubravu, a stanovnici Čolića su natjerani na onu istu livadu, Diljku, gdje su dan ranije zlosretni Bošnjaci vijećali tražeći načina kako da spasu glave i imanja.
Sve muško veće od puške je što zaklano, a što ucmekano metkom u potiljak, a žene i djevojke, ne izuzimajući ni odraslije djevojčice, bile su silovane, ako prije toga nisu uspjele da se objese.
Kad je to monstruozno iživljavanje, koje je potrajalo satima, konačno završeno, i žene su postrijeljane. Samo maksumima i đuturumima dopušteno je da pokupe onoliko prnja koliko može stati u jednu najlon kesu i upute se preko planina, put Tuzle.
U Čolićima više nije bilo Bošnjaka.
| Žene oko nje jaukale su u samrtnom hropcu, pucnjava pušaka i tupi udar čelika u ljudsko meso miješali su se sa zvjerskim ciktanjem kreatura koje su nekad imale ljudsko obličje. Među svim tim zvukovima Fatima je razabrala glas Nikolin, svog bivšeg partijskog sekretara: - Pusti je da ide s babama i djecom! Neka učiteljka živi i neka se pati! |
Fatima je u prvi mah bila zgranuta svim užasom koji je navalio na selo. Potrčala je prema četnicima, raspoznajući u nekim od njih svoje bivše drugove s partijskih sastanaka, videći u njima zrnce nade za spas sela. Njeno dozivanje, molbe i plač naišli su samo na zid neobuzdanog, okrutnog cerekanja.
Jedva je u iscerenim bradatim spodobama, u uniformama opasanim redenicima, prepoznavala tragove njihovih nekadašnjih lica dok su je silovali, javno, na ledini, da je svako - i staro i mlado, i Bošnjak i četnik - može vidjeti uniženu do dna.
Na kraju joj je prišao Stevan, držeći je svojom zdravom rukom za gušu i silujući je onom sakatom, čerečeći svojim patrljkom njenu utrobu. Fatima je vapijući čekala metak koji će je odvesti u tamu i ništavilo, metak koji će ugasiti svjetlost i crnim mrakom prekriti ovu sramotu.
 |
| Dvanaest su dana preostali žitelji Čolića pješačili do Tuzle. Tri mjeseca nakon toga Fatima je bila na granici između života i smrti, u snu bez sna, u stanju koje liječnici zovu šokom, a obični svijet za takve osobe kaže da su skrenule s pameti od silnog jada i zuluma. A onda se Fatima trgnula. Dugo je pisala pismo svom rođaku Edinu Čoliću u Sarajevo, našla načina da mu ga pošalje, potom obukla dimije i šamiju i prvi put u životu otišla u džamiju. |
Žene oko nje jaukale su u samrtnom hropcu, pucnjava pušaka i tupi udar čelika u ljudsko meso miješali su se sa zvjerskim ciktanjem kreatura koje su nekad imale ljudsko obličje. Među svim tim zvukovima Fatima je razabrala glas Nikolin, svog bivšeg partijskog sekretara: - Pusti je da ide s babama i djecom! Neka učiteljka živi i neka se pati!
Fatima se pitala zašto, radi kojeg je vražijeg razloga odlučila da nastavi živjeti kad više nije imala ništa? Ni časti, ni Ferida, ni sela koje je toliko voljela, niti je igdje oko sebe, na cijelom dunjaluku, u cijelom vremenu koje traje, mogla da nasluti bijeli dan?
Dvanaest su dana preostali žitelji Čolića pješačili do Tuzle. Tri mjeseca nakon toga Fatima je bila na granici između života i smrti, u snu bez sna, u stanju koje liječnici zovu šokom, a obični svijet za takve osobe kaže da su skrenule s pameti od silnog jada i zuluma. A onda se Fatima trgnula. Dugo je pisala pismo svom rođaku Edinu Čoliću u Sarajevo, našla načina da mu ga pošalje, potom obukla dimije i šamiju i prvi put u životu otišla u džamiju.
* * *
Čolić je Fatimino pismo pročitao u slikama. Njegova svijest prevodila je svaku njenu rečenicu u jasan vizuelni prizor onoga o čemu je Fatima pisala. Masakr, silovanje i poniženje kompletnog svog roda Čolić je mogao da vidi poput precizno snimljenog dokumentarnog filma ili kao da je sve to skupa promatrao sakriven u nekom prikrajku.
Umjesto da vremenom izblijede, slike iz Fatiminog pisma sve češće su mu izlazile pred oči, svaki put jasnije i intenzivnije. Morao je nešto učiniti. Nije mogao svoju rodicu, njenu uništenu dušu, razočarati do kraja. Sjećao se kako su ga, nekada dok je bio poznat novinar, molili da nešto napiše o njihovim jadima. Sada, u Švedskoj, Čolić je morao da promijeni ulogu - on će biti taj koji moli.
| Šest mjeseci nakon što je došao u Göteborg Edin Čolić je na tržnici gdje se prodaju polovne stvari, za manje novca nego što koštaju dva pakla cigareta, kupio pisaću mašinu, alatku u Švedskoj već izbačenu iz upotrebe za račun kompjutera. |
U Göteborgu, je upoznao Mirsada T., mladog čovjeka koji je mnogo naučio živeći u tuđini, a uz iskustvo koje je stekao, odlikovao se i prirodnim razumom. Mirsad je rado provodio vrijeme s Čolićem, volio je da ga počasti u svojoj piceriji i našao bi mu se na usluzi, u svako doba i za svaku potrebu. Mirsad je sjajno govorio švedski i Čolić mu je jednog dana predložio da prevede Fatimino pismo. Pored toga, napisao je jednu propratnu informaciju u kojoj je naveo Fatimine podatke, njenu trenutnu adresu, naglašavajući da je, kao jedna od žrtava, spremna svjedočiti o zločinu masovnih silovanja što su ih srpski nacisti prakticirali u Bosni. Čolić je računao da takvo što mora biti interesantna tema za svaku novinsku kuću i bilo kojeg imalo ambicioznijeg novinara. Na takvim se pričama, znao je, grade novinarske karijere, dobivaju prestižne nagrade, pišu knjige, snimaju filmovi.
Prevedeno Fatimino pismo i Čolićev tekst su umnožili i poslali na adrese svih značajnijih švedskih listova, radio i tv-stanica. Mirsad je predložio da, dok čekaju na odgovore, osnuju neku organizaciju koju bi činili Bosanci što žive u Švedskoj. Mogli bi među bosanskim izbjeglicama, što ih je svakim danom bivalo sve više u toj zemlji, tražiti žene koje su preživjele tragedije slične Fatiminoj. A ako Čolić želi nešto da piše o svemu tome, on, Mirsad, pobrinut će se za neku financijsku pomoć. Znao je druge Bosance-emigrante u Švedskoj koji bi sasvim sigurno uložili nešto para da se štampa jedna knjiga o silovanjima i drugim zločinima...
| Kad se toga dana Katarina vratila sa svojih časova švedskog i čula zvuk olovnih slova kako tipkaju po papiru, u trenutku je shvatila da je Edin Čolić prestao da je voli. |
Čolić je bio kao probuđen iz sna. Osjetio se ponovo živim! Poželio je ponovo da svojim mislima i rečenicama ispunjava bjelinu papira. Šest mjeseci nakon što je došao u Göteborg Edin Čolić je na tržnici gdje se prodaju polovne stvari, za manje novca nego što koštaju dva pakla cigareta, kupio pisaću mašinu, alatku u Švedskoj već izbačenu iz upotrebe za račun kompjutera.
Kad se toga dana Katarina vratila sa svojih časova švedskog i čula zvuk olovnih slova kako tipkaju po papiru, u trenutku je shvatila da je Edin Čolić prestao da je voli.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)