Piše: Siniša Lazić
Taman kad pomislite da je svojevrsni podžanr savremenog filma found footage, postao suva drenovina iz koje se više ništa ne može iscijediti dolazi film debitantskog dvojca Josh Trank i Max Landis (ovaj drugi je sin Johna Landisa) koji vraća nadu kako u drmusave kamere, tako i superherojske sf filmove.
A imali smo svašta, od negledljvog Diary of the Dead, užasno iritantnog Cloverfielda, potpuno suvišnog Paranormal Activity serijala, do sjajnog Rec-a, i Apolla 18 koji je izašao prošle godine i uopšte nije loš.
Ipak , Chronicle nije klasični found footage fazon. Ovdje imamo dvije kamere (drugu nosi Casey, prijateljica jednog od glavnih likova koja snima svoj vlog). Ova kamera će postati vrlo bitna na kraju kada su zbog specijalnih efekata zaista potrebni različiti uglovi. Sa dvije kamere, Chronicle rješava problem “nevidljivosti” lika iza kamere. Kasnije, dobijamo ispomoć i u video nadzoru, snimcima sa mobilnih, snimcima tv ekipa, itd.
Sve je to jako dobro uklopljeno u dramatično finale. Problem drmusave kamere je u suštini slaba preglednost onoga što se dešava i jednodimenzionalnost, gdje sve vrijeme zavisimo od jedne kamere koja se okreće spram zemlje svaki put kad se nešto bitno dešava. U Chronicle, i dalje se kamera drmusa, mada mnogo manje, jer ovi superheroji koriste svoje moći na način da kamera leti oko njih, što pruža mogućnost za mnoga kreativna rješenja. Dakle, iako sve vrijeme imamo handheld kameru, mnogo je preglednije u odnosu na druge filmove.
Film se vrti oko Andrewa (Dane DeHaan), tinejdžera kome u životu ne cvjetaju ruže. Stalna je žrtva nasilja od strane oca, preko školskih drugova, nepoznatih ljudi na žurci, praktično, ko god ga vidi, bar jednom ga opali šakom u glavu. Uz to majka mu je teško bolesna, a otac nasilni alkoholičar. On sve vrijeme nosi kameru sa sobom i uredno snima. Jedno veče sa rođakom Mattom (Alex Russell), i školskim drugom Stevenom (Michael B. Jordan), upada u rupu gdje pronalaze objekat koji im daje moć telekineze. Nakon što otkriju da su moći mnogo veće od onoga što su pretpostviljali, stvari se dramatično mijenjaju.
Rečenica ponovljena hiljadu puta da velika moć nosi još veću odgovornost i u ovom filmu lebdi nad i sa našim junacima. Ko će od njih odoljeti iskušenjima, ko će da plati previsoku cijenu glupiranja, a ko je slab karakter koji će na kraju da pokaže middle finger cijelom svijetu, nažalost, nije teško pretpostvaiti. Ok. Likovi jesu jednodimenzionalni, ali tako je u svim tinejdžerskim filmovima. Misfits, megapopularna britanska tinejdžerska serija je imala sličan koncept (neprilagođeni tinejdžeri dobijaju superherojske moći), mada su oni temu odnosa prema novostečenoj moći i uopšte socijalnih odnosa unutar grupe obradili na mnogo kvalitetniji način.
Ideja čitave priče nije detaljno razrađena, već je publici ostavljeno da se zadovolje specijalnim efektima i igranjem sa potencijalom “tinejdžera sa supermoćima”, što će oni da iskoriste na vrlo kreativne načine. Na jednom nivou film je trebao da predstavlja kombinaciju found footage dokumentarca i drame o sazrijevanju, na drugom superherojski origin ili uvod u novu sagu (već je najavljen nastavak). Te dvije scenarističke zamisli nikako da se usaglase do kraja filma.
Problem nastaje oko polovine filma kada osnovna linija priče počinje da tapka u mjestu. Dramska linija priče, ona koja bi trebalo da bude dominantna, a tiče se njihove transformacije i navikavanja na nove moći koje dobijaju, u slučaju glavnog lika dešava se previše naglo, i umjesto da vidimo sukob karaktera, jedan od njih odjednom prelazi na ”tamnu stranu”, a ono što je bila dramturška osnova pretvara se u opštu jurnjavu sa gomilu specijalnih efekata nabacanih do kraja filma. Namjera je bila da uz tinejdžerski sf dobijemo malo drame i priču o sazrijevanju, kao i da se postavi pitanje odgovornosti moći, ali je sve to prilično nedovršeno i zbrzano.
Glumačka ekipa je pristojno odradila posao. Dane DeHaan je sjajan u glavnoj ulozi i zaista liči na klinca koji ima ozbiljne probleme u životu. Alex Russell kao Andreov rođak ima premalo prostora, ali njega ćemo vjerovatno mnogo više gledati u nastavku. Michael B. Jordan opravdava svoje ime i prezime u ovom filmu. Osim što leti, zna i da glumi, mada mnogo bolje leti.
Film traje nešto malo više od 80 minuta i svaki minut je znalački potrošen. Budžet je bio prilično skroman (snimljen je za samo $15 milliona), ali to se ne da primjeti na specijalnim efektima koji su nabudženi do kraja.
Rezultat je gledljiv, zanatski besprekoran, na momente vizuelno impresivan film, koji na žalost nije do kraja iskoristio svoje potencijale.
BL!N MAGAZIN