Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ, Oslobođenje

Da je Bosna i Hercegovina predizborna zemlja, jasno je baš svima koji ovdje pokušavaju da žive, a još i jasnije da gotovo da i nema perioda u kojima demokratski izabrana vlast ima obavezu da se bavi svojim poslom. Dakle, da vlada. No, koliko malo treba da predizborna klima dosegne usijanje, zorno je pokazao boravak američkog ambasadora u našoj zemlji Patricka Moona u ovom gradiću na kraju Srpske. Ambasador Moon, inače redoviti gost Srebrenice i predstavnik vjerovatno jedine zemlje koja nikada nije imala dilema čime je Ratko Mladić komandovao u julu 1995, postao je za tili čas persona non grata zbog jedne jedine rečenice: Ne očekujem promjenu Izbornog zakona u BiH u vezi sa Srebrenicom!

Odluku su donijele predstavnice srebreničkih udruženja, revoltirane jer su očekivale da za Srebrenicu ove 2012. važi (privremena) odredba donesena 2008. godine, kada su pravo glasa na lokalnim izborima imali svi Srebreničani koji su 1991. godine imali mjesto prebivališta na području ove opštine. Kako je te 2008. godine izmjena Izbornog zakona donesena pod pritiskom međunarodne zajednice, Srebreničanke su i 2012. očekivale da će međunarodna zajednica ponovo reagirati. Ambasador Moon je u ovom slučaju očito bio donosilac ružnih vijesti: iskreno je rekao da on tu vrstu angažmana naprosto ne očekuje.

Dan kasnije Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice, koja je i Moonu otkazala gostoprimstvo, odluku je u ime udruženja proširila te dodatno objasnila na ovdašnjem portalu klix.ba poručujući predstavnicima međunarodne zajednice "članicama PIC-a, osim Turske koja je podržala zahtjev Srebreničanki" i domaćim političarima da im je zauzimanje za izmjenu Izbornog zakona zapravo ulaznica 11. jula na dženazu u Potočare: "Sve se ovdje radi naruku onima koji su počinili genocid i etničko čišćenje, jer međunarodna zajednica i svi oni koji su gledali '95. godine šta se radi i danas to isto ponavljaju. Ne da tražimo da ne dolaze u Memorijalni centar Potočari nego ne smiju doći, ni visoki predstavnik u BiH, niti bilo koji ambasador, jer vidimo sada da su to oni koji su tad, a i sada gledaju šta se dešava, a ne rade ništa da se to spriječi. Borimo se da se ono što se desilo više ne ponovi, a ovo što se sada dešava, nagrada je za one koji su počinili genocid. Mi to nećemo dozvoliti, neka ne misle da smo mi ovce za klanje." Hatidžu je pratila ponovljena reakcija nevladinih udruga iz Srebrenice sa zahtjevom da se "ne dozvoli da na predstojećim lokalnim izborima u BiH bude izabran kandidat one političke opcije koja minimizira ili u potpunosti negira genocid nad Bošnjacima koji se desio u Srebrenici." 

Istoga dana kada je ambasadoru Moonu uskraćeno gostoprimstvo, Dodik je svoju tiradu raspada BiH imao u Beogradu. Na svesrpskom druženju. Zanimljivo: nijedna međunarodna institucija u BiH, uključujući i OHR, a i Tursku, nije reagirala, osim Ambasade SAD-a, iz koje su jasno i mirno rekli – dok je Bosne i Hercegovine, ima i RS-a!  No, jasno je i još nešto: ako hoćemo BiH, imamo i RS. I Srebrenicu, u tom RS-u. I SNSD koji ima pravo da se kandidira na lokalnim izborima.

Iako ima raznih teorija zašto je baš ambasador Moon zaplatio – nije zgoreg pozabaviti se i pitanjem šta bi Srebrenica dobila ponovnom privremenom intervencijom u Izborni zakon. Još četiri godine za koje bi se realno desilo – šta? Milorad Dodik priznao da je u Srebrenici počinjen genocid? Teško. BiH ušla u Evropsku uniju? Nikako. SNSD postao stranka non grata na izborima u BiH? Nemoguće. O čemu se radi: više je no jasno da Srebreničanke u ovom času očajnički pokušavaju da kažu kako ne žele načelnika općine iz reda SNSD-a. Više je no jasno i zašto je tako: Milorad Dodik sistematski, a u posljednje vrijeme i u pravilno raspoređenim vremenskim intervalima, insistira na negiranju genocida u Srebrenici. Odmah potom, Milorad Dodik cijepa Bosnu i Hercegovinu po onim istim šavovima po kojima ju je etnički čistila vojska i policija RS-a – uz svesrdnu pomoć bivše JNA i paravojnih diverzantskih odreda iz Srbije. Da to Dodik radi svjesno i namjerno, jasno je i međunarodnim dužnosnicima u ovoj zemlji koji, uzgred, moraju biti svjesni da su njegovi istupi bacanje crvene krpe u oči porodicama žrtava, naročito Srebrenice, koje još  čekaju pronalaženje posmrtnih ostataka svojih najmilijih i njihov ispraćaj do posljednjeg počivališta. Memorijalnog centra u Potočarima. 

Istoga dana kada je ambasadoru Moonu uskraćeno gostoprimstvo, Dodik je svoju tiradu raspada BiH imao u Beogradu. Na svesrpskom druženju. Zanimljivo: nijedna međunarodna institucija u BiH, uključujući i OHR, a i Tursku, nije reagirala, osim Ambasade SAD-a, iz koje su jasno i mirno rekli – dok je Bosne i Hercegovine, ima i RS-a!  No, jasno je i još nešto: ako hoćemo BiH, imamo i RS. I Srebrenicu, u tom RS-u. I SNSD koji ima pravo da se kandidira na lokalnim izborima.

Da je Srebrenica grad tuge, ne treba posebno naglašavati. Vidljivo je to golim okom. Upravo taj julski period iz 1995, ti najtužniji dani agresije na BiH, u kojima je na najbrutalniji način masakrirano više od 8.000 Bošnjaka, u kojima je pred očima cijelog svijeta, obučenog u uniforme vojnika Ujedinjenih naroda, demonstrirana Miloševićeva i Karadžićeva ideja o stvaranju srpskih zemalja, bila je i ostala kost u grlu kako samoj Srebrenici, tako i Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Ovaj zaboravljeni gradić i postoji zapravo od jula do jula, od dženaze u Potočarima do dženaze u Potočarima i od izbora do izbora. Za Bošnjake. Što se Srba tiče, oni su neposredno nakon rata – početkom 1996. godine - iz 56 različitih općina doseljeni u Srebrenicu. I ostali na mjestu najvećeg masakra u BiH, najvećeg masakra nakon Drugog svjetskog rata, u nekadašnjoj zaštićenoj zoni UN-a. Srebrenica je u postdejtonskoj BiH sinonim užasa, pustoši, duhova prošlosti, zemlje natopljene krvlju. Taj gradić na granici napadača i napadnute zemlje, živi svoju kliničku smrt jer povratnici Bošnjaci i naseljeni Srbi žive jedni pored drugih, govore istim jezikom, ali se, očito - ne razumiju. I teško da će se još zadugo moći razumjeti.

Između ostalog i zato što u gradiću nad kojim nesporno lebdi smrt život dodatno otežava politika. Ona ista koja nije u stanju pronaći rješenje za Srebrenicu koje će značiti dogovorno donošenje odluka, koja će – može i tako – natjerati Srbe i Bošnjake da odlučuju zajedno o svojim lokalnim problemima. Jer svaki od tih lokalnih problema, ma kako to nekom bogohulno zvučalo, identično pogađa i Bošnjake i Srbe. Možda je to put da se počnu razumijevati. A onda i susresti s istinom: onom najbolnijom koju Srpska i Dodik ne mogu zaobići, jer o njoj svjedoče haške presude, pa ako ćemo biti cjepidlake – i srbijanska skupština koja je, s mukom popola, ali ipak priznala genocid u Srebrenici. Vrijeme je da i Bosna i Hercegovina kao zemlja, ukoliko to uistinu želi biti, prihvati svoje zakone i počne ih primjenjivati u korist svojih građana.