Razgovarala: Dina GANIBEGOVIĆ

Nakon velikog uspjeha predstave "Kad bi ovo bila predstava", koju je prije 15 godina na pozorišnjim daskama upečatljivo i snažno dočarao reditelj Aleš Kurt, bh. dramski pisac Almir Imširević napisao je novi tekst pod nazivom "Kad bi ovo bio film", koji na velikoj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo ovog puta postavlja Dino Mustafić.

Predstava će premijerno biti izvedena 13. aprila; tim povodom razgovarali smo sa Imširevićem koji nam je ispričao kako je nastao tekst za ovu predstavu, koliko je on nastavak prethodne teatarske uspješnice "Kad bi ovo bila predstava", a otkrio nam je i da li je zadovoljan glumcima i saradnicima koji će oživjeti njegov novi dramski uradak.

Kako je nastao dramski tekst "Kad bi ovo bio film" i možete li nam otkriti o čemu se radi u ovoj predstavi?

Pogledam li sada svoje zabilješke shvatam da se skica budućeg teksta počela javljati davno. Tražila je pravi oblik, pravi smjer. Mučan posao koji traje mjesecima, nezanimljiv posmatračima. Uzalud filmadžije pokušavaju „uljepšati“ spisateljski zanat i sam čin pisanja. Nema tu pisaće mašine, razbacanih papira, pune pepeljare. Dakle, ukratko – ne znam kako je nastao tekst. Priča je to o jednoj sarajevskoj porodici za vrijeme opsade i pokušaj da dokažem kako sve sretne porodice, ipak, ne liče jedna na drugu.

Premijera je najavljena za 13. april... Kako teku pripreme i koliko ste Vi sami uključeni u nastanak predstave?

Pisac je u pozorištu, često, kao putnik u avionu. Pažljivo posmatra „stjuardese“, pokušava iz njihova ponašanja prepoznati moguću opasnost. Loša procjena može izazvati bespotrebnu paniku. Međutim, Dino Mustafić je iskusan pilot. Njegov izraz lica i samouvjereno držanje neće se promjeniti čak i ako je u toku „rušenje aviona“. Sve ide po planu. Slijećemo u dogovoreno vrijeme i na pravo mjesto. Ja sam se već vezao.

Da li su predstave "Kad bi ovo bila predstava" i "Kad bio ovo bio film" na neki način povezane? Da li je "Kad bio ovo bio film" na neki način nastavak prethodne hit-predstave?

Ona je nastavak onoliko koliko je svaka moja drama nastavak prethodne. Postoji, tako kažu, neka opsesivna tema, nešto što se ne da kontrolisati i što se provlači kroz sve moje tekstove. Vješt, pažljiv i iskren čitalac/gledalac lako će to prepoznati. Ove dvije drame povezane su Sarajevom, ratom... Skoro 15 godina je između ova dva teksta. Stariji smo, samo nam je razočaranje relativno mlado. Više ne čekamo zlatne kašike koje su nam obećali. O tome sam pokušao pisati. Prvu dramu sam završio psovkom, u ovoj sam odustao i od toga.

Predstavu "Kad bi ovo bila predstava" režirao je Aleš Kurt, dok ste režiju novo teksta povjerili Dini Mustafiću. Kako je došlo do ove saradnje?

Rad sa različitim rediteljima bi, vjerujem, trebao biti posve prirodna stvar. Isti tekst bi morao prolaziti kroz različita čitanja. Od toga bi koristi imala i publika, naučila bi prepoznavati i uživati u različitim rediteljskim rukopisima. Pisac je rijetko u poziciji da bira reditelja. Ja sam imao i imam sreću da moje tekstove uzimaju ljudi kojima vjerujem i koji mi pomažu da u toku rada na predstavi, na probama, završavam svoje drame. Zadnju verziju uvijek pišem uz pomoć reditelja i glumaca. Dorađujem, popravljam, trudim se biti marljiv „krojač“. Radujem se budućim saradnjama sa Alešom, sa Dinom... Nije važno kako će do susreta doći. Oni slučajni su, često, najzanimljiviji.

U predstavi glume Miralem Zupčević, Ljiljana Dragutinović, Aleksandar Seksan, Aldin Omerović, Jasna Žalica, Izudin Bajrović i Ermin Sijamija. Koliko ste zadovoljni glumačkom ekipom?

Zadovoljan je neprikladna, gotovo nepristojna riječ u ovom slučaju. Volim glumce. Možda tu ljubav ne znam uvijek pokazati, ali uživam u radu s njima. Važna mi je ta siranovska naklonost onome kome dajete svoje riječi. Ovih sedam ljudi će učiniti da 13. aprila, u mraku Narodnog pozoršta, stojim presretan i ponosan. (Zahvalnost pokazujem još teže od ljubavi.)

Zanimljivo je da muziku za ovu predstavu radi Damir Imamović...

Damir Imamović stvara inspirativnu muziku, zaražen je umjetnošću, pažljivo bira i note i riječi, osjeti najtananije mirise i vidi najskrivenije boje ovog grada – to je tek početak spiska razloga za rad s njim. Dino i ja smo već na prvoj kafi, uz koju smo pričali o budućim saradnicima, znali da želimo Damirovu muziku u predstavi. Potom su, dok je grad još bio pod metrima snijega, uslijedila druženja sa Damirom. Oduševljavao me način na koji nam je opisivao svoje ideje i zamišljenu muziku. Već sami naslovi njegovih numera naprosto su se lijepili za moj rukopis i za našu predstavu.

Obzirom da je predstava "Kad bi ovo bila predstava" postigla veliki uspjeh, očekujete li da se slično ponovi i ovoga puta?

Postoje neobjašnjivi, od publike skriveni trenuci, kad se na probama desi malo čudo (ako čuda mogu biti mala). Bez scenografije, bez pravog kostima, ali uz iskrenost i dar koji se ne može opisati riječima, glumci postignu da se nešto u nama pokrene. Jednostavna gesta, jedna riječ, ili često njeno odsustvo, izazovu val snažnih emocija. Reditelj i pisac, koji imaju sreću da prisustvuju tome, ne trebaju čekati „veliki uspjeh“ premijere.  Ipak, bez aplauza, nema smisla. Da se ne lažemo.

(DEPO PORTAL)